Voljeti u tisini osjecaja

19.03.2008. srijeda

Ona.. Katkada je gledala svijet očima djeteta.. A katkada s tolikom tugom i ozbiljnošću u očima.. Katkada se veselila sitnicama a ponekad nije niti zamijetila cvijeće na livadama.. Ponekad bi duho promatrala igru malenih ptičica na susjedinom krovu a ponekad ne bi niti primjetila prekrasnu boju neba.. Uvijek je pazila da svima bude dobro i da nikoga ne povrijedi a na kraju bi ona jedina bila povrijeđena.. Jučer je pao snijeg.. Velike bijele pahulje podsjetile su ju na njezin odlazak, na njezinu bajkovitu priču.. Sada kada se sjeti toga pomisli da sanja, da njoj nije predviđena takva sreća.. Ali ona ne sanja, jer stvarnost je okrutnija.. Ne dopušta joj da bude sretna.. No, ona se opire, ona može mjesecima živjeti na račun onog jednog dana neopisive sreće.. Ona traži nadu, traži sitnice koje ju usrećuju.. usrećilo ju je pismo.. da, obično pismo pristiglo poštom od njezine drage prijateljice.. ona voli njezin rukopis.. voli taj papir koji odiše njezinom osobnosti.. hvala ti, prijateljice što postojiš, hvala ti što si uvijek tu za mene.. ona voli sunce, ali voli iz rominjajući zvuk kiše.. ona nije izbirjiva.. voli cvijeće, voli život, voli glazbu, voli poeziju i romane, voli drame, voli more, voli snijeg i planine, voli sladoled, voli nebo, voli i jesen i proljeće, voli ruže, voli čokoladu, voli prijatelje i poznanike, voli malu djecu, voli umjetnost.. ona bi mogla beskrajno dugo nabrajati što voli.. a opet, ako ju toliko stvari usrećuje, zašto je često tako nesretna?? ona nema razloga biti nesretna, ima i obitelj i prijatelje.. ali ona u sebi nosi određenu gorčinu, razočaranje.. ljudi su je povrijedili.. ona oprašta, ali zaboraviti ne može.. iako je uvijek iznova naivna i otvorena prema ljudima, oni je uvijek povrijede.. no ona se ne prestaje nadati.. u bolje sutra.. u bolje ljude.. jer svatko je u stvari dobar u dubini srca.. ona u to vjeruje.. ona želi zahvaliti i nekome tko je s njom pričao o ovome, osobi kojoj ona duguje sladoled(sada će se prepoznati da ona ne navodi ime).. ona je uvijek tu za sve koji je trebaju, ona će pomoći ako može.. kada su drugi sretni, i ona je.. ona je i često sretna... u prirodi.. priroda je tako neiskvarena, čista.. žubor rijeke je čini sretnom, onaj čisti miris drveća koji ispunjava njene nosnice dok zamišljeno korača šumom ju usrećuje.. zašto ljudi nisu kao priroda? tako čisti i iskreni.. no, ona neće odustati.. ona će se truditi.. ona vjeruje da će jednom nekome biti potrebna, da će jednom netko od nje zatražiti pomoć u nečemu važnome.. i tada će ona znati da je ispunila smisao života..
ona vas sve pozdravlja..
EDIT(ovo je napisano oko sat i pol nakon prvog dijela posta):
probudila sam se sretna, a sada u niz moje obraze teku suze.. trudim se.. gledam u nebo i još uvijek vidim da je prekrasno, ali to ne zaustavlja suze... boli me kada me povrijede ljudi kojima sam dala sve.. zašto uvijek ja moram biti naivna i glupa? zašto uvijek ja moram svima vjerovati? zašto uvijek kada skupim dovoljno optimizma i snage, mora se dogoditi nešto što će me spustiti na zemlju? što će me probuditi iz ovog idealiziranog svijeta u kojem pokušavam živjeti? zašto se ljudi uparno trude povrijediti me? zašto se naslađuju tuđim suzama? većeras poslije nastave ću vjerojatno sama lutati gradskim parkovima i tražiti uspomene na neke izmišljene trenutke radosti... zar mi to treba? zar ne mogu jednostavno biti hladnokrvna i bešćutna osoba i nitko me ne bi mogao povrijediti? zašto ne mogu jednostavno sve osobe do kojih mi je stalo odaljiti od sebe, a od ostalih ništa ne očekivati? zašto ne mogu biti sama sebi dovoljna? zašto mi treba topla riječ, malo pažnje? tražim li previše.. toliko puta sam se trudila udaljiti se od svih, neuspješno.. sada sam slomljena, upravo zbog previše očekivanja.. previše ljubavi prema drugima.. i, naravno, kada je meni teško, tada ostajem sama.. tada nitko nije tu za mene.. uvijek je bilo tako i uvijek će tako biti..
- 08:50 - Komentari (27) - Ispis - #

08.03.2008. subota

nastavak priče pisane kosim slovima u prošlom postu..

Ona tjedan dana prije ugovorenog dana susreta nije spavala.. Bojala se.. Bojala se da više ništa neće biti isto.. Da jedan drugome neće imati što reći.. Bojala se tišine, njegovog prijezira.. Bojala se da mu se ovoga puta ona neće svidjeti, da je poklonio srce nekoj drugoj.. A opet bojala se i obrnute situacije.. Bojala se da će se zaljubiti, i onda da će morati otići.. Da će svaki dan čeznuti za njegovom blizinom.. A on će biti udaljen kilometrima.. Ona je dobila upalu grla.. ali nije otišla doktorici.. Znala je da bi morala mirovati a onda bi njezin plan bio neizvediv.. Strpljivo je podnosila bol.. Sve češće se zapitala sa li je vrijedan.. I odgovor je bio uvijek isti.. Došao je i dan susreta.. Na brzinu je izjurila iz kuće smislivši neku nevinu laž... Otišla je na željeznički kolodvor.. Toga dana, njeni su roditelji mislili da je ona u školi dok je onda uživala u kupeu vlaka u pogledu na snijeg i mirnoću koju joj je on pružao.. Morala je presjedati.. i čekati oko sat vremana na toj stanici.. Zamalo se izgubila u potrazi za dućanom.. Zatim se opet vratila u vlak.. Bila je sve nestrpljivija kada se vlak približavao odredištu.. Čekao ju je.. Prepoznala ga je.. Odveo ju je u neki kafić da ju nauči igrati biljar.. Obećao joj je to tijekom jednog dopisivanja... ali ona to nije željela.. Nije željela pred njim ispasti nespretna.. Popustio joj je nakon dvije kugle.. odveo ju je u šetnju.. vani je bio snijeg.. zezali su se i šetali.. zatim su otišli u čekaonicu, nije bilo nikoga.. opet su pričali.. komentirao je njezine oči.. zatim je njoj trebao doći vlak, ali kasnio je pola sata.. došao je njegov vlak.. ušli su oboje u taj vlak pošto još nije trebao krenuti.. zagrlio ju je, a ona je njega poljubila.. tada je rekao nešto prekrasno... iskreno.. nevješto.. neiskvareno.. te riječi nisu u prvom trenu zvučale najljepše na svijetu ali kada je ona shvatila što je time zapravo htio reći, bila je presretna.. poljubili su se još jednom.. zatim je izišla iz njegova vlaka.. pričali su još malo na vratima.. došao je njan vlak.. poljubili su se još jednom za rastanak i ona je otišla.. u vlaku se zamalo rasplakala.. znala je da ga neće vidjeti dugo vremena.. nedostajao joj je.. nedostajala joj je ta pažnja i neiskvarenost.. nedostajala joj je iskrena ljubav.. dok je bila u vlaku, napisao joj je poruku da je voli.. dan poslije joj je rekao da mu do nijedne cure nije toliko bilo stalo kao do nje.. naravno.. ne tim riječima.. nego onim.. nespretno rečenim, ali iskrenim.. željela je da je on bliže.. željela je da ga voli.. ona više nije voljela nikoga.. više nije znala što je ljubav.. bar je tako mislila...
- 15:33 - Komentari (18) - Ispis - #

< ožujak, 2008 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Siječanj 2014 (1)
Svibanj 2011 (1)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (2)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Listopad 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (6)
Svibanj 2007 (1)
Rujan 2006 (1)
Srpanj 2006 (2)
Lipanj 2006 (4)
Svibanj 2006 (2)
Travanj 2006 (3)
Ožujak 2006 (2)
Veljača 2006 (6)
Siječanj 2006 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Ako mi tko želi pisati može na sadrzajromana@net.hr


Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


Counter
Counter









Sadržaj romana

Počinje, naravno,
kao i svaka druga
knjiga o ljubavi:
on dječak, ona djevojčica
i tako se vole, ponekad.
Na prvim stranicama
još se uspinju,

još rastu,
još izmišljaju jedno drugo
i srcem dodiruju
vlastite snove.
Na dvadesetoj drže se za ruke,
na četrdesetoj još mu dopušta
da crta njeno lice
na površini vode,
još ne vidi kamen koji će podići
mulj sa dna i ispuniti njena usta
suhim lišćem.
Ljubav samoći ne dopušta
da se u njoj nastanjuje.

Kasnije, na neparnim stranicama,
prve kapi kiše,
na kraju svakog poglavlja
raste korov.
Neke rečenice nedostaju,
neke se riječi ponavljaju
vlastitom voljom.

Ali da su cvijećem prostrli livadu
jedne nedjelje ujutro,
da su razumjeli što piše na dlanu
velikim slovima,
da su govorili zemlja zemlji na kojoj su stajali,
da su sklopili ruke zajedno, kao u molitvi,
osluškujući vlastita zvona, u daljini,
da su svoj ležaj ogradili zastavama
i usnuli ispod druge krošnje...
Kako su mogli znati da onaj koji se budi
ne pamti uvijek
snove koje sanja
i da se zlo izgovara samo,
iz svoga grla?

Dijalozi? Nema ih više, samo opis prirode
koja se opire, nebo je tamno,
ne više modro,
zlu je potrebna jeka da bi trajalo,
ljubav pruža loš primjer
životu.

Možda onaj koji o njima piše
ne želi, ne zna, ne pristaje
na radost koja je njemu uskraćena,
možda je bilo snijega za njegovim stolom,
svijetiljka ugašena i neka su slova dolutala
iz riječnika nekog nepoznatog jezika.
Možda je slagar pogriješio
prepisujući sa margina opake riječi,
uvjeren da jedino zle vijesti
neće izazvati
zavist čitalaca.

Jesu li kasnije čitali istu knjigu, njih dvoje?
Jesu li voljeli ljubav,
ne jedno drugo?
Ne, nisu dopustili ni sebi samima
onu boju rumenila prije nego svane,
pamtili su što se zaboravlja, ne svoje sjećanja,
gubili tuđe bitke i zbrajali,
ne svoje mrtve.
Ako nema planine, sagradit će je,
ako postoji most, srušit će ga,
ako svane, odmah je večer.
A mogli su doseći zvijezde njih dvoje, čelom,
stajati uspravni tamo gdje je tišina,
već gotovo da su bili s druge strane,
na drugoj obali mogli su rasti
iz istog korijena,
u istom grlu i već do koljena
jedno u drugome,
mogli su konačno, i to su mogli,
izaći iz te knjige i potražiti drugu.
Na polici stoji još uvijek prazna kočija
ispunjena ružama
i njena su vrata otvorena.

Nekoliko poglavlja prije kraja
sumnja je svakoga dana bila na trpezi,
nada pokrivena mrvicama kruha
i samo pored njegove čaše.
Prolaznici su bacali vlastite riječi
u njihova usta,
čuli su kako ih dozivaju
i to je odlučilo,
karte su bile obilježene i podijeljene
za drugim stolom, u mraku, u ponoć,
na raskrižju ispod vješala.

Mreža se uvijek sastoji
od užeta i praznine
uhvaćene u zamku.

Ovako, bio je mrtav mnogo ranije,
na prvoj trećini knjige,
to što je hodalo bio je netko drugi,
to što je disalo
jedva da bi moglo ugrijati
prozeble prste, uveče.
Knjiga o ljubavi-piše na koricama
u crnom okviru, između redaka.

O ljubavi?
Ipak, ne poznajem ljepše kakva je mogla biti,
ni tužnije kakva jeste.
Mnogi su njeni listovi
slijepljeni gustim
kapljama krvi.

Zvonimir Golob