Rodila sam se u vječnosti
Rodila sam se u vječnosti
Krenula sam koracima sitnim
na Put beskonačnosti
Krenula sam ljuljajući se nestabilno
na nejakim nogama tragača djeteta
Vidjela sam u daljini Sfingu
ogrnutu tajanstvom Života
Znatiželja me tjerala u susret njezinoj tajni
Skrivenoj od pogleda Putnika
zamrljanog egoističnim željama
reskog prodiranja u spoznaju.
Promatrala sam žednim pogledom
kameno oronulo tijelo
zaplovila ispod njezine vanjštine
mirom sazrijevanja.
U starosti mojih želja za Istinom
nalazila sam nektar upornosti,
onaj opojni
koji nezaustavljivom snagom traži
odgovore na pitanja o smislu
Drugi su se kretali fizičkim Putevima,
ja sam putovala krajolikom nutrine
od sjene do sjene
vođena svijećom Anđela
i svjetlom Duše
koja bez prestanka šapuće:
Ustani i Koračaj!
30.10.2005. u 23:07 | 8 Komentara | Print | # | ^
Sretna suza
Zabljesnula me suza radosti na rubu trepavica.
Otimala se padu iz sretnog oka
zaustavljena toplim dahom moje Duše
u nježnom milovanju
svih mojih nespokoja
otežalih od tereta nepostojećih godina.
Zakrilila me njezina snaga
krilima Anđeoskih smijehova.
Vilinskim zavodničkim plesovima
doticao me onostrani svijet maštovite stvarnosti
drugačiji od zemaljske realnosti
Primamljivo me mamio opojnošću
istraživanja skrivenog,
tajanstveno upakiranog u slutnju o Istini
30.10.2005. u 18:13 | 28 Komentara | Print | # | ^
Tajna
Listale su se stranice života na požutjelim papirusima skrivenim ispod pijeska zaborava. Negdje na marginama najudaljenijih stranica nedešifrirani hijeroglifi skrivali su tajnu mog čipkanog stiha. Zalazila sam ispod reljefnog oblika staroegipatskog pisma u nadi da ću pronaći pjesnika koji mojom rukom ispisuje poetičnu čipku Života. Pješčane dine izbrazdane pustnjskom olujom unosile su glazbu vjetrova u moju potragu. Svako njihovo zrno bijaše dragocijena kap, svako zrno, jedan trenutak mog postojanja. Oluje su ih kovitlale u sneni krajolik vječne promjene. Pržilo ih je moćno Sunce, hladile ih pustinjske noći. Činile su moju osobnu fatamorganu iluzije da ću ispod nepoznatih znakova pronaći tajnu pjesništva skrivenu između dva nerazdvojiva bloka piramide u još neotkrivenim odajama.
29.10.2005. u 12:53 | 28 Komentara | Print | # | ^
Svjetlucaju mi sjećanja na raj
Nose boju ljubavi
utkanu u pore vremena
Ljeskaju se na valovima sreće
Titravo se smiješe
zvukom radosti
upletene u djetinjstvo Čovječanstva.
U njima nestaju mijene,
postajano žive u svitanju
trajnom poput Duše Anđela
26.10.2005. u 20:16 | 20 Komentara | Print | # | ^
Razmišljanje o Filipu
Ovo je Filip!
Mnogi od vas već ga znaju.
Mnogi od nas već znamo i priču o Filipu koji prkosi teškoj bolesti od koje boluje od rođenja.
Mnogi od nas mu mogu pomoći sasvim jednostavnom gestom!
Proteklih dana, daleko od kompjutora i bloga ipak me u stopu pratio jedan devetogodišnjak iz blog svijeta, Filip i njegov osmijeh s jedne od slika na njegovom blogu. Hodao je mojim mislima, smijao se hrabrošću planinskih visova, smiješio toplinom Anđeoskog osmijeha,plakao je suzama hrabrog dječaka. I večeras me zadivljuje njegova hrabrost i osmijeh sa slike. Ali...i večeras me boli njegov vrisak i jecaj njegove majke, tuga mi na trenutak obavija srce, tuga koja me čini nemoćnom do srži, tuga što ne mogu viknuti tako glasno da me čuju svi oni koji mu mogu pomoći, barem ublažiti patnju koju proživljava on i njegova obitelj.
Maloprije sam išla pogledati koliko je otvorenih blogova. Statistika kaže...38 438. Preračunavam ih u novac...jedan blog...jedna, SAMO JEDNA...kuna donacije na Filipov račun i to je jednostavnom matematikom jasno....38 438,00 kuna. A s 5 kuna donacije, znate onih 5 koje dnevno potrošimo na gluposti...192 190,00 kuna. Znate li koliko bi naših kunu po kunu, pet kuna po pet kuna...opet onih istih kojih potrošimo...recimo na internet...poboljšalo kvalitetu života jednom dječaku koji prkosi medicini, onoj medicini koja mu je dala manje od jedne godine života.
Klikom na Filipovu sliku otvorit ćete Filipov blog na kojem je broj računa na koji 38 438 ponosnih vlasnika blogova uplatom SAMO JEDNE kune može POMOĆI FILIPU!
Možda je vrijeme za djelovanje, a ne samo za pisanje.
uredništvu MojBlog.com na brzini kojom su stavili post o Filipu na naslovnicu!
JUPIIIII, Filipov blog je na naslovnici blog.hr :))))
25.10.2005. u 18:17 | 28 Komentara | Print | # | ^
....POMOZIMO FILIPU....
Ovaj me POST potakao na apel
....POMOZIMO FILIPU....
Imam malu molbu za vas... apelirajte i na svojim blogovima!
23.10.2005. u 18:53 | 18 Komentara | Print | # | ^
Osmijeh vama
Pružite čaše prema virtualnom šampanjcu toplih želja i osmijeha uz moj 100. post! :)))
19.10.2005. u 16:15 | 11 Komentara | Print | # | ^
Dom
Koračam labirintom
uredotočena na točku njegovog središta
U patini ugrađenog kamenja
pratim kružni tok svog postojanja
Otvaraju se novi prolazi
pred strašću mojih strpljivih želja
pronalska novog koraka na Putu.
Vidim Dom,
nazire se
pred tajanstvenim pogledom Duše
Dočaravam ga sebi stihovima,
nedostaju im riječi
a osjećaj neopisivog
snagom života
kuca u mom srcu.
Kračam labirintom
uživam u svakom koraku
iskorak iz sebe
vodi me
putokazima srca
ravno
na
Cilj
17.10.2005. u 20:48 | 14 Komentara | Print | # | ^
Kavalir
Na brzinu sam ušla u gradsku knjižnicu,samo pokupiti knjigu s police i jurnuti u obavljanje mnoštva dnevnih obveza. Mislima sam bila već na poštanskom šalteru kada mi je na trenutak pozornost privukao razgovor dviju knjižničarki. Pokazivale su na četrdesetogodišnjaka, složivši se da ga treba predložiti za čitača godine. Pogled mi je otišao k njemu. Mir je izvirao iz njegovih pokreta. Pokretao je iskrivljene noge začuđujućom lakoćom, deformiranu ruku je ležerno podizao prema željenoj knjizi. U prolazu sam ga tiho blagoslovila i nastavila koračati prema svojoj knjizi, ubrzo ga izgubivši iz vidokruga i iz misli. Već sam krenula prema izlazu iz knjižnice kada sam ga ugledala pored glavnih vrata. Prilazila sam s namjerom da mu pridržim vrata da lakše iziđe.Stajao je s kvakom u zdravoj ruci, staloženo se, balansirajući na klecavim nogama, povlačio unazad, pokazujući mi s osmijehom na otvorena vrata. Na trenutak sam poželjela požuriti i pomoći mu da iziđe, poželjela sam uzeti kvaku iz njegove drhtave ruke, primiti ga pod ruku i prehodati s njim plavi prag knjižnice, no ništa od toga nisam učinila. Samo sam se ljubazno nasmiješila najneobičnijem kavaliru kojeg sam susrela, kimnula glavom u znak zahvalnosti i izišla ostavivši na njegovom licu trag zadovoljnog osmijeha.
16.10.2005. u 21:47 | 23 Komentara | Print | # | ^
...
Tišinom odzvanja muk kaotičnih misli
sudaraju se u pokušaju bijega
pred nadolazećim podivljalim sjenama
osvjetljenim titravim tragom svjetlosti
rođenja iz maternice razumijevanja.
Panično preplašene sjene
grčevito se opiru
bojama vedrog dana
u vječnom strahu od promjene.
15.10.2005. u 22:25 | 22 Komentara | Print | # | ^
U potrazi za čudom
Možda će, evo, baš ovaj dan na izmaku proći bez čuda.Čudilo bi je da zaista tako bude. Osvrtala se po balkonu u sumrak, provirivala u tijek proteklog dana, pretresala sjećanje na sate, i minute su došle na red.
«Svakodnevnica», rugao joj se rumeni list nošen kratkim dahom vjetra. Pogledala ga prijekorno, razmišljajući o vremenu koje mu je potrebno za pad. Upirala je krupni pogled u daljinu naprežući sva osjetila u potrazi za čudom današnjeg dana. Svjetlost prvih uličnih svjetiljki se razlijevala pred njom neprimjećena. Lavež psa lutalice iz daljine okrznuo je njen sluh i izgubio se u prigušenoj buci obližnje ulice. Iza susjedovih spuštenih roleta plakao je mali Dino protestirajući protiv maminog uspavljivanja.
«Zaista,svakodnevnica!» pomislila je.
Noć se bešumno spuštala prekrivajući posljednju svjetlost dana. Protegnula se i nasmijala mački koja je iznenađeno zastala promatrajući je. Još jedan pogled u prvu zvijezdu i čudo će potražiti sutra. Možda, možda joj se ipak u snu začuđenoj javi čudo u obličju cvijetne Vile rasplesane na dlanu kovrčavog Anđela. Možda joj vjetar dovijori haljinu ispletenu cvijetnim laticama duginih boja. Možda na tepihu snova poleti nebom ispod zlatnog Mjeseca čekajući da se na istoku probudi srebrno Sunce. Pred začuđenim pogledom iza usamljenog oblaka isplovio je zlatni Mjesec obasjan zrakama zalazećeg Sunca dok su se ruke njezinog djeteta, iznenada, u toplom zagrljaju, obavile oko nje. Uzvratila je zagrljaj u čudu iznenadnog čuda ovoga dana.
Umjesto komentara,dida časti.
Nedjelja je. I-tko zna koja po redu! Ja i moje ČEKANJE stojimo na vrhu stijene A,ispod nas-more,kao uplašena životinja Vrišti Tutnji Pro pinje se I pjeni Pokušavajući dodirnuti-nebo! Vrata oluje Otvaraju se i zatvaraju. Hladnoća i tjeskoba,zagrljeni Udaraju po otvorenim ranama moga srca. Osjećam kako me dotiću Zluradi,ledeni osmjesi CRNOBOGA i TROGLAVOG ZMAJA I njihov mahniti olujni ples, A, Danas je trebalo biti sve drugačije. O,Gospode!Smiluj mi se! Samo jednom podijeli bolje karte. Želim taj kobni susret Iznad svega Baš ovdje Baš danas Raspamećen,uprkos svim upozorenjima Što pale se i gase u dubini duše. A ona se još jednom otvorila I kao svjetionik Stoji na dohvat oluje i mraka Rasvijetljena u svojoj molitvi U nadi Da će doći ONA Za koju su mi rekli da neznaju njeno ime A ja imam samo jedno za nju-DOMENIKA! Rekli su mi Da su morske dubine njeni dvori Da izlazi u predvečerje U jedinu šetnju Bosa Plamene kose Držeći u ruci plave morske cvjetove. O,Gospode! Smiluj se! Zaustavi taj olujni ples neba i mora. Kako se vratiti? Kako uzaludnost čekanja kobnog susreta Pretvoriti u susret s novim čekanjem ispod ruke? Kako bijes i tugu što rastu u meni Pretvoriti u eksploziju novog rođenja slijedeće- nedjelje? Možda je to početak vlastitog nestajanja Da bih se slijedeći puta vratio- kao čovjek Potražio DOMENIKU u jednom drugom čekanju Bližem izvjesnosti koju sanjam Na nekoj drugoj obali. Ili,ipak, to lutanje Od nedjelje do nedjelje Sve više liči na istinu Koju mi nude nebo i more Na istinu Kojoj sam trebao dati- drugo ime.
12.10.2005. u 15:29 | 22 Komentara | Print | # | ^
Procijep
Lagano sjetna, u taktu nostalgične sonate, stajala je pored prozora s mirisnom dunjom u ruci, zagledana u nebeski procijep koji se nazirao između dva oblaka. Tragovi svjetlosti nazirali su se u tankoj liniji plavetnila okruženog sivilom vlažnog svoda. Imala je dojam ako se još malo protegne na vrhove prsta i jače ispruži ruku da će ga dotaknuti. Možda se, negdje duboko i skriveno od sebe i svijeta, nadala da će jednom i uspjeti nestati u vremenskom prolazu. Danas se pomalo odsutno pitala što je onkraj svjetlosne nebeske brazde koja je uokvirila tmurnost teškog oblaka. Iz daljine je čula podrugljivi smijeh ljudi koji je dolazio umjesto odgovora na njezino pitanje. Njima je upitna bila samo količina zdravog razuma koja joj je još ostala. Blagim pokretom ruke vratila je eho smijeha njihovim vlasnicima pitajući se da li će im vraćeni smijeh odzvoniti njezinom željom za iskrenim odgovorom ili njihovom podrugljivošću.
Oblaci su se spojili vođeni iskonskom čežnjom za jedinstvom, procijep je nestao iz njezinog vidokruga, samo je miris dunje ostao lebdjeti u zraku.
10.10.2005. u 14:19 | 48 Komentara | Print | # | ^
Toplina
Grijala je promrzle prste na hladnoj mjesečini, okretala izbrazdane dlanove prema zvjezdanom nebu. Hladnoća je svježinom sjekla vjetrovitu noć oko uspravnog nepomičnog tijela. Željela je iskusiti imaju li zvijezde, ustoličene na nebu, toliku snagu sjaja da zagriju njezine prozeble prste. Prikrila se u noćnoj sjenci krošnje maslinovog drveta .Opijala je Dušu toplinom šuma sjajnog lišća, osluškujući toplinu izbrazdanog debla, čudila se igri svjetlosti na bogatim plodovima. Još će sati proći do svitanja, vedrina noći predskazivala je Suncem obasjan dan. Zvijezde su joj na krilima zimske noći, s tračkom žaljenja, ostavljale spoznaju o svom rasipanju koje im ne dozvoljava da joj zagriju ruke željne topline.
«Možemo ti samo malo, u društvu s Mjesecom, posvijetliti put.», rekoše.
Okrenula se toplini usamljene masline, položila ruke na mudru zrelost staračke kore drveta mira u potrazi za toplinom. Kroz hladne joj ruke prostruji mir i mudrost se preli iz korjena zakopanog u kamenito tlo u njezino djelovanje. Ruke joj ostadoše ledene.
Zašumi iz maslinove krošnje:
«Mogu ti darovati samo taj mir i mudrost. Moja toplina, nije tvoja toplina.»
Istok je pozvao svojim sjajem, rađanjem još jednog dana, bivanja u još jednom danas. Podizala je hladne ruke pozdravljajući toplinu Sunca. Zrake su joj milovale prste. Ponadala se toplini. Dlanovi joj ostadoše hladni. Sunce je tek dotaklo svojim rubovima. Svjetlošću sunčanog dana razlijevao se Sunčev glas:
«Mogu ti darovati samo vidljivost puta i temelj za život, zidove moraš izgraditi sama.» Zatvorila je oči umorne od traženja topline. Zastala je na trenutak u tišini srca. Kucalo je ritmom života, vibriralo je plamenom vatre.Užarena lava vrućeg srca jurnula je u ukočene promrzle dlanove, isijavali su toplinom srca.
08.10.2005. u 16:14 | 36 Komentara | Print | # | ^
Moj smijeh i ja
Razigrao mi se smijeh
poskakuju mu slova
na nasmijanim usnama.
Pokušavam ih ukrotiti
u smislenu igru s pravilima,
opiru se dječjom tvrdoglavošću.
Razigrao mi se smijeh
skinuo mi okove sa sumornog dana
razmaknuo patuljaste oblake i kišne zavjese.
Razigrao mi se smijeh
upleo mi se u pokrete
obojio mi večeri radošću,
jutra obavio paletom mašte.
Odmahujem nehajno rukom
tjerajući ga iz mojih slova.
Razigrao mi se smijeh smijehom.
Igramo se skrivača.
Pritaji se i pobjegne mi.
Pobjeđuje
Nestašan
Radostan
Djetinjast
Igramo se moj smijeh i ja
06.10.2005. u 16:49 | 29 Komentara | Print | # | ^
Mogu ja...
Zašutjele mi misli, ramena mi popuštaju pod teretom svijeta, noge mi klecaju.
Duša zvoni na uzbunu govoreći da je vrijeme za odmor, vrijeme za sebe.
Kaže...
Bliži se točka loma...
Kaže...
Vrati se u sjedište, treba ti zaklon u spilji Radosti i Ljubavi,
treba ti ...mreža od osmijeha...
Kaže...
Odmori se na ovoj postaji, tvoji su dani umorni od tolikog bola kojeg oko sebe gledaš...
Kaže...inzistiraj na osmijesima, oni su biseri...Suze su ovaj trenutak...samo voda, ne dragulji...
Kaže...
Vidiš li da su ti i misli zašutjele od njihovih svakodnevnih umiranja i rađanja...
Uspravljam ramena....teret na trenutak ostavljam svijetu...odlučna da pomognem nositi...onako, za jednu ručku...
Usidravam stopala u Zemlju Majku hraneći se njezinom snagom, njezinim sokovima životnosti...
Duši kažem...
Mogu ja...pogledat ću u Mjesec i ojačati ramena njegovim srebrom
Mogu ja...dotaknut ću zraku Sunca i zamoliti da mi svojim Svjetlom pomogne nositi i ovaj kufer
Mogu ja...Zemlja mi je svojim sokovima stabilnosti ojačala nemoćna koljena
Dušo moja...Mogu ja...
04.10.2005. u 15:20 | 28 Komentara | Print | # | ^
Ali ipak...
Godinama pjevam pjesme bez stihova, stihove Netko kroz moje pero preda papiru iz iste čežnje kojom i ja čeznem... da vam osmijeh vidim... iza sjajnog pogleda. Naučih kroz lutanja svoja da je Život igra s razlogom i smislom koju sami kreiramo često nesvjesni svog udjela u manifestaciji ostvarenog i uvjerih se u istinitost naučenog nebrojeno puta, uvijek i iznova. I usprkos svim spoznajama koje gajim u srcu i ponekad zapjevam kroz pjesmu bez stihova zaboli me krik druge Duše koja se u Tamnoj noći kupa u porođajnim bolovima svog buđenja. I opet se na početak vratim, na prve korake Puta, tužna što umom znaju, a srcem još ne vide i...boli me njihova tuga...i boli me osobna nemoć da im pomognem ublažiti , barem...trunčicom Svjetla... ,bol koja ih uči penjaju na novu stepenicu.
I opet Te pitam, kao onih davnih dana, mora li baš tako, Bože?
Postoji li drugačija igra u kojoj se koraci uče kroz smijeh i radost?
Možeš li promijeniti pravila, barem za iskricu?
I znam...reći ćeš mi kao i dosad ...
Zaboravila si na karmu...
A nisam...
Zaboravila si na balans u Univerzumu...
A nisam....
Zaboravila si da ste Sukreatori...
A nisam,nisam i nisam,
ali ipak...iznova te molim...
Možeš li im Buđenje olakšati...previše ih boli samoporođaj!!!