Možda će, evo, baš ovaj dan na izmaku proći bez čuda.Čudilo bi je da zaista tako bude. Osvrtala se po balkonu u sumrak, provirivala u tijek proteklog dana, pretresala sjećanje na sate, i minute su došle na red.
«Svakodnevnica», rugao joj se rumeni list nošen kratkim dahom vjetra. Pogledala ga prijekorno, razmišljajući o vremenu koje mu je potrebno za pad. Upirala je krupni pogled u daljinu naprežući sva osjetila u potrazi za čudom današnjeg dana. Svjetlost prvih uličnih svjetiljki se razlijevala pred njom neprimjećena. Lavež psa lutalice iz daljine okrznuo je njen sluh i izgubio se u prigušenoj buci obližnje ulice. Iza susjedovih spuštenih roleta plakao je mali Dino protestirajući protiv maminog uspavljivanja.
«Zaista,svakodnevnica!» pomislila je.
Noć se bešumno spuštala prekrivajući posljednju svjetlost dana. Protegnula se i nasmijala mački koja je iznenađeno zastala promatrajući je. Još jedan pogled u prvu zvijezdu i čudo će potražiti sutra. Možda, možda joj se ipak u snu začuđenoj javi čudo u obličju cvijetne Vile rasplesane na dlanu kovrčavog Anđela. Možda joj vjetar dovijori haljinu ispletenu cvijetnim laticama duginih boja. Možda na tepihu snova poleti nebom ispod zlatnog Mjeseca čekajući da se na istoku probudi srebrno Sunce. Pred začuđenim pogledom iza usamljenog oblaka isplovio je zlatni Mjesec obasjan zrakama zalazećeg Sunca dok su se ruke njezinog djeteta, iznenada, u toplom zagrljaju, obavile oko nje. Uzvratila je zagrljaj u čudu iznenadnog čuda ovoga dana.
Umjesto komentara,dida časti.
Nedjelja je. I-tko zna koja po redu! Ja i moje ČEKANJE stojimo na vrhu stijene A,ispod nas-more,kao uplašena životinja Vrišti Tutnji Pro pinje se I pjeni Pokušavajući dodirnuti-nebo! Vrata oluje Otvaraju se i zatvaraju. Hladnoća i tjeskoba,zagrljeni Udaraju po otvorenim ranama moga srca. Osjećam kako me dotiću Zluradi,ledeni osmjesi CRNOBOGA i TROGLAVOG ZMAJA I njihov mahniti olujni ples, A, Danas je trebalo biti sve drugačije. O,Gospode!Smiluj mi se! Samo jednom podijeli bolje karte. Želim taj kobni susret Iznad svega Baš ovdje Baš danas Raspamećen,uprkos svim upozorenjima Što pale se i gase u dubini duše. A ona se još jednom otvorila I kao svjetionik Stoji na dohvat oluje i mraka Rasvijetljena u svojoj molitvi U nadi Da će doći ONA Za koju su mi rekli da neznaju njeno ime A ja imam samo jedno za nju-DOMENIKA! Rekli su mi Da su morske dubine njeni dvori Da izlazi u predvečerje U jedinu šetnju Bosa Plamene kose Držeći u ruci plave morske cvjetove. O,Gospode! Smiluj se! Zaustavi taj olujni ples neba i mora. Kako se vratiti? Kako uzaludnost čekanja kobnog susreta Pretvoriti u susret s novim čekanjem ispod ruke? Kako bijes i tugu što rastu u meni Pretvoriti u eksploziju novog rođenja slijedeće- nedjelje? Možda je to početak vlastitog nestajanja Da bih se slijedeći puta vratio- kao čovjek Potražio DOMENIKU u jednom drugom čekanju Bližem izvjesnosti koju sanjam Na nekoj drugoj obali. Ili,ipak, to lutanje Od nedjelje do nedjelje Sve više liči na istinu Koju mi nude nebo i more Na istinu Kojoj sam trebao dati- drugo ime.
Post je objavljen 12.10.2005. u 15:29 sati.