Ali ipak...
Godinama pjevam pjesme bez stihova, stihove Netko kroz moje pero preda papiru iz iste čežnje kojom i ja čeznem... da vam osmijeh vidim... iza sjajnog pogleda. Naučih kroz lutanja svoja da je Život igra s razlogom i smislom koju sami kreiramo često nesvjesni svog udjela u manifestaciji ostvarenog i uvjerih se u istinitost naučenog nebrojeno puta, uvijek i iznova. I usprkos svim spoznajama koje gajim u srcu i ponekad zapjevam kroz pjesmu bez stihova zaboli me krik druge Duše koja se u Tamnoj noći kupa u porođajnim bolovima svog buđenja. I opet se na početak vratim, na prve korake Puta, tužna što umom znaju, a srcem još ne vide i...boli me njihova tuga...i boli me osobna nemoć da im pomognem ublažiti , barem...trunčicom Svjetla... ,bol koja ih uči penjaju na novu stepenicu.
I opet Te pitam, kao onih davnih dana, mora li baš tako, Bože?
Postoji li drugačija igra u kojoj se koraci uče kroz smijeh i radost?
Možeš li promijeniti pravila, barem za iskricu?
I znam...reći ćeš mi kao i dosad ...
Zaboravila si na karmu...
A nisam...
Zaboravila si na balans u Univerzumu...
A nisam....
Zaboravila si da ste Sukreatori...
A nisam,nisam i nisam,
ali ipak...iznova te molim...
Možeš li im Buđenje olakšati...previše ih boli samoporođaj!!!