Grijala je promrzle prste na hladnoj mjesečini, okretala izbrazdane dlanove prema zvjezdanom nebu. Hladnoća je svježinom sjekla vjetrovitu noć oko uspravnog nepomičnog tijela. Željela je iskusiti imaju li zvijezde, ustoličene na nebu, toliku snagu sjaja da zagriju njezine prozeble prste. Prikrila se u noćnoj sjenci krošnje maslinovog drveta .Opijala je Dušu toplinom šuma sjajnog lišća, osluškujući toplinu izbrazdanog debla, čudila se igri svjetlosti na bogatim plodovima. Još će sati proći do svitanja, vedrina noći predskazivala je Suncem obasjan dan. Zvijezde su joj na krilima zimske noći, s tračkom žaljenja, ostavljale spoznaju o svom rasipanju koje im ne dozvoljava da joj zagriju ruke željne topline.
«Možemo ti samo malo, u društvu s Mjesecom, posvijetliti put.», rekoše.
Okrenula se toplini usamljene masline, položila ruke na mudru zrelost staračke kore drveta mira u potrazi za toplinom. Kroz hladne joj ruke prostruji mir i mudrost se preli iz korjena zakopanog u kamenito tlo u njezino djelovanje. Ruke joj ostadoše ledene.
Zašumi iz maslinove krošnje:
«Mogu ti darovati samo taj mir i mudrost. Moja toplina, nije tvoja toplina.»
Istok je pozvao svojim sjajem, rađanjem još jednog dana, bivanja u još jednom danas. Podizala je hladne ruke pozdravljajući toplinu Sunca. Zrake su joj milovale prste. Ponadala se toplini. Dlanovi joj ostadoše hladni. Sunce je tek dotaklo svojim rubovima. Svjetlošću sunčanog dana razlijevao se Sunčev glas:
«Mogu ti darovati samo vidljivost puta i temelj za život, zidove moraš izgraditi sama.» Zatvorila je oči umorne od traženja topline. Zastala je na trenutak u tišini srca. Kucalo je ritmom života, vibriralo je plamenom vatre.Užarena lava vrućeg srca jurnula je u ukočene promrzle dlanove, isijavali su toplinom srca.
Post je objavljen 08.10.2005. u 16:14 sati.