Mogu ja...
Zašutjele mi misli, ramena mi popuštaju pod teretom svijeta, noge mi klecaju.
Duša zvoni na uzbunu govoreći da je vrijeme za odmor, vrijeme za sebe.
Kaže...
Bliži se točka loma...
Kaže...
Vrati se u sjedište, treba ti zaklon u spilji Radosti i Ljubavi,
treba ti ...mreža od osmijeha...
Kaže...
Odmori se na ovoj postaji, tvoji su dani umorni od tolikog bola kojeg oko sebe gledaš...
Kaže...inzistiraj na osmijesima, oni su biseri...Suze su ovaj trenutak...samo voda, ne dragulji...
Kaže...
Vidiš li da su ti i misli zašutjele od njihovih svakodnevnih umiranja i rađanja...
Uspravljam ramena....teret na trenutak ostavljam svijetu...odlučna da pomognem nositi...onako, za jednu ručku...
Usidravam stopala u Zemlju Majku hraneći se njezinom snagom, njezinim sokovima životnosti...
Duši kažem...
Mogu ja...pogledat ću u Mjesec i ojačati ramena njegovim srebrom
Mogu ja...dotaknut ću zraku Sunca i zamoliti da mi svojim Svjetlom pomogne nositi i ovaj kufer
Mogu ja...Zemlja mi je svojim sokovima stabilnosti ojačala nemoćna koljena
Dušo moja...Mogu ja...