Procijep
Lagano sjetna, u taktu nostalgične sonate, stajala je pored prozora s mirisnom dunjom u ruci, zagledana u nebeski procijep koji se nazirao između dva oblaka. Tragovi svjetlosti nazirali su se u tankoj liniji plavetnila okruženog sivilom vlažnog svoda. Imala je dojam ako se još malo protegne na vrhove prsta i jače ispruži ruku da će ga dotaknuti. Možda se, negdje duboko i skriveno od sebe i svijeta, nadala da će jednom i uspjeti nestati u vremenskom prolazu. Danas se pomalo odsutno pitala što je onkraj svjetlosne nebeske brazde koja je uokvirila tmurnost teškog oblaka. Iz daljine je čula podrugljivi smijeh ljudi koji je dolazio umjesto odgovora na njezino pitanje. Njima je upitna bila samo količina zdravog razuma koja joj je još ostala. Blagim pokretom ruke vratila je eho smijeha njihovim vlasnicima pitajući se da li će im vraćeni smijeh odzvoniti njezinom željom za iskrenim odgovorom ili njihovom podrugljivošću.
Oblaci su se spojili vođeni iskonskom čežnjom za jedinstvom, procijep je nestao iz njezinog vidokruga, samo je miris dunje ostao lebdjeti u zraku.