novčić uvijek ima dvije strane

nedjelja, 28.08.2016.

Bila je dovoljna samo riječ. Samo jedna oprečna njenoj, obvezujuća je ispraviti, riječ, pa da sva njena radost skopni bez traga. Da je iznutra potope bujice što tek što su se bile povukle. Nisam znala. Tek kad mi je nestala iz vidokruga i kad sam je našla sklupčanu u sobi, s rukama što su grlile skupljena joj koljena do pod bradu, u mraku, pa nisam mogla vidjeti suze, samo sam ih čula, shvatila sam da mi je žao.
Kako sam mogla biti tako izrevoltirana. Ili mi se sujeti zamjerilo krivo interpretiranje. Ili je u meni, u nemiloj situaciji što me izlaže neugodnosti proradio onaj majčin sebični gen što je znao bespoštedno žigosati nedopustivost nekih riječi. Što se smije a što ne - pred njom, pred drugima, da se ne bi dovodila u pitanje vjerodostojnost... - čega? Izgleda stvari. Zar je to važno? Zar je to toliko prokleto bilo važno? Kako će što izgledati? Zašto joj nisam mogla dopustiti da ona predstavi stvari onako kako je željela, kako je to njoj izgledalo i željela da i drugi znaju, što joj je značilo, i sama vjerujući da tako jeste, jer, po čemu mi možemo znati kako netko drugi unutar sebe doživljava i shvaća jedan slijed koji vodi nekim ishodima, a ako je ishod isti, zar je važno zaslugom čije ideje? Pa i ako pri tom, nesvjesno, drugog dovodi u nepriliku. Zašto joj nisam mogla pustiti taj trenutak, ma i ako je krivotvorio ono što sam ja znala da je istinito.
Zašto sam njeno vjerovanje u to što je istinito morala prepraviti pred svima. Podviknula sam na nju. Ili sam samo bila dovoljno glasna da ne bude prečuto; dovoljno glasna da svi mogu čuti.
Nestala je. Pobjegla u drugu sobu a da ja to nisam odmah ni opazila.
Je li to iz mene progovorio majčin neumoljivi smisao za neoprostivost? Neugrozivost fino uštimane atmosfere. Kao fina uštimanost nekog žičanog instrumenta koju najednom naruši nečija upadica kretnjom ruke, usput, u prolazu, bezbrižna, kao od šale.
Je li toliko važno da sve bude besprijekorno. Što se time štiti; što može biti ugroženo?
Ili je iz mene progovorila djevojčica kojoj se nikad nije sviđalo, ono "ne ispravljaj me pred drugima" niti neke predstave - teatar je uvijek širom otvoren incidentu* - u kojima sam imala igrati samo ulogu statista.
Nisu li me upravo kroz život, izloženu, kao metu, znali pogađati pogledi oštri kao zubi da bi me ujeli za usnu svaki put kad to nisam znala sama. I moje radosti znale su se naći na stubu srama. Patch Adams imao je osobinu katkada biti "pretjerano veseo".
Ušla sam joj u sobu i zazvala jer je nisam vidjela u mraku. Sjedila je sklupčana na podu, tik uz ormar.
Plakala je.
Došla sam ovamo da bih promijenila kontinent. Da bih preboljela Michaela, rekla mi je moja mlada rođaka.
Shvatila sam da je bilo potrebno sasvim malo, jedna u biti sasvim beznačajna istinoljubiva ili sebeljubiva intervencija, nepromišljenost, jedna "ispravka krivog navoda" - kada to nije trebalo, pa da svi njeni trenuci zgrnute sabranosti i radosti nestanu kao suze na kiši...
Sjela sam kraj nje na pod i zagrlila tješeći, ne pamtim što sam joj govorila, vjerujem da sam joj rekla - oprosti, nasmijavala je, smijale smo se naposlijetku....

A sjetila sam se ovog davnog događaja, svjesna - na što nas ne zaboravljaju podsjetiti život i ljudi - koliko smo krhki. I kako je tanka granica između onog što smo uspjeli zgrnuti, vjerujući u stabilnost, postojanost jednog stanja, osjećanja.... da bi se u nekom trenutku opet zatekli s licem s kojeg je skopnila radost. S licem koje od tuge kao da se nikada nije ni maknulo ni korak.


.............................................................................***

Plamičak
samo sam plamičak
Kad grunu kiše
na za njih ugođen drhtaj struna
uz topot kiše što ljeva
nastupi potop.
Kroz okna
tad kroza se gleda
lelujava sjen na mjestu
izdahla plama
gdje ispod luka obrva se skriše
dva mokra oka kao ptice od kiše

Krhkost

Oznake: sjećanje, jedna večera

intermezzo

srijeda, 24.08.2016.

Podsjeti me

to je prva misao što se priključi uz prve taktove violinske dionice...

Oznake: appassionato, delicato, grazioso...

the end

ponedjeljak, 22.08.2016.

Moje ime je Fiona.

Imam sedamnaest godina.
Imam dugu ravnu kosu koju uvijam na krpice.
Kad ih razmrsim, sagnem se i preko glave je rastresem prstima.
Kad se uspravim i pogledam u ogledalo, vidim da više ne ličim na sebe.
To je moja frendica Rachel!! A ona mrzi i pegla svoju kosu.

Imam razmaknute „jedinice“ (mrzim razmaknute jedinice).
Imam i fotografije na kojima se vide razmaknute jedinice. Mrzim i njih.
Mrzila sam „jedinicu“ jer sam mislila da imam rak kad sam prvi put
trebala jedinicu (sad hvala bogu nosim „trojku“).
Moja mama je mislila da još nije vrijeme da odrastem.
Ostala je u nedoumici da li lažem kad sam joj rekla da sam sanjala vješticu,
a oni ispod pokrivača... kao da nisam znala...

Imam bed da se probudim kad ne treba.

Imam mali diktafon.
Ispod klupe slušam Doorse; ispod klupe dodajem šminku Leoni.
Leona se jednom potpisala kao Ana i pisala Tini kako da ostavi momka
a da ga ne povrijedi.
Kad ga je ostavila, ona je plakala.

Imam slabu iz Fizike.
Imam maturski iz Dostojevskog.
Ima ljudi, odraslih, koji ne razumiju zašto volim Dostojevskog i ne popravim Fiziku.
Imam Bijele noći kojih više nemam jer sam ih poklonila knjižnici,
a knjižničarka se nasmijala i pokazala pokvarene „jedinice“.
Imam plik na dlanu kad sam ugasila cigaretu krijući je u ruci.
Imam rođaka doušnika kojeg mrzim.
Mrzim licemjerje.
Mrzim što mi mjerka grudi ispod majice.

Mrzim pljuvanje ali sam tad pljunula Ivu.
Mrzim kad su mi rekli da tate više nema.
Mrzim mamu kad plače.
Moju rupicu na lijevom obrazu.
Zebu koja je uginula,
Prazan kavez.
Moje stvari koje moram iseliti.
Mrzim moju slabost da zaplačem za takve sitnice.

Imam malu putnu torbicu.
Sve ostalo stići će kamionom nekog tipa koji nam duguje.
Imam kartu, bespovratno, u jednom smjeru, za putovanje vlakom.
Pogled na nešto što stoji i promiče i nestaje velikom brzinom.
Suputnika s očima koje mrze u mišjem sakou koji me mrzi što pušim.
Tamne naočale.

Imam gazdaricu, a ona ima kćer koja me uhodi.
Njena kćer stalno njuška i traži otiske mojih prstiju na njenim pločama Mikea Oldfilda.
Imam susjeda preko puta koji se noću šulja iza zavjese i vreba kad se presvlačim.
Njegova žena pegla tone rublja i slaže uredno u plakare.
Imaju malog sina.
Imaju baku koja ima rijetku bolest i hoda natraške.
Znam da ću mrziti brak.

Imam i jednu sliku, zakopčanu u malom virtualnom džepiću.
I ona nikada više neće biti stvarnost.
Na njoj su jablanovi. Oni nadvisuju krovove kuća koje još gledam preko puta, sklupčana u pletenoj stolici na balkonu, u jedno ljeto na izdisaju.
Oni skoro dotiču zvijezde.
Kada požele nadoknaditi tu prednost, ljudi ih jednostavno posijeku.

Za moj osamnaesti rođendan, želim da me više nema.

Moja mama misli da sam upravo sa osamnaest konačno odrasla.
Imam pravo na cigaretu pred njom.

Oznake: prošlost, prva pjesma, The Doors

boja sumraka

utorak, 16.08.2016.

Život je sastanak, rastanak i sjećanje – znala je reći moja baka a i majka katkad, tiho i kao da se uvijek iznova s nečim oprašta, izgovarala bi iste riječi. Opažam na sebi da su se i moje oči već izdubile istim emocijama i pri pomisli na tu malu sententia vitae osjećam svaki put stegnutost u grlu.
Život je sastanak, rastanak i sjećanje – oda je životu, prolaznosti i izmirenju.
U srcu čuvam tu istu sjemenku, začetu već sa mnom, a i prije – još dok je u rukama držala bijeli buketić s bijelom tijarom u kosi, moja majka, uplakana na fotografijama, dok je odlazila iz rodne kuće.
U srcu čuvam bijele izdanke jedne iste vrste bršljana što se omata oko tijela i bića moje nevidljivosti, kao da su žive - te stopice što se plahim životom vezuju uz moju krv, moju toplinu koju mi isisavaju iz korijenja, moju putenost prokrvljenu gorkim mliječnim sokom kakav imaju stabljike maslačka, vlažne i staklasto glatke.
Ne zaboravlja nas život nikad podsjetiti na sebe i riječi što ih je usvojilo tek ponavljanje životom kao što se usvaja: „mama ili konac... ruža, bubamara, svjetlo, leptir, razdjeljak...“ Ne zaboravlja nam nikad obojiti oči onom sumornom plavom bojom, što samo pri svjetlu u sumrak tamni patinom i doima se kao pliš ili saten malih damskih torbica ukrašenih kopčama od srebra.

Oznake: iz zbirke Viviana

sporedno

ponedjeljak, 15.08.2016.

Imaš me u malim dozama svuda kao zelenila u zimskom pejzažu što proviruje ispod snijega. Imaš me i kada skloniš sve suvišno, u šutnji što preostaje nakon neshvaćanja ili dubokog shvaćanja. Imaš me kao prešućenog u svakom priznanju ili neizrečenog što ostaje lebdjeti povrh riječi kao duša leptira pribodena čiodom u pokušaju da se fiksira jedinstveni izraz njegove slikovite šare.
Imaš me kao dimenziju sebe koju ćeš jednom prerasti kao što prerastemo ulice našeg djetinjstva pa kad nam jednom izgledom one postanu male - to je zato jer više nismo ulica nego samo njen prolaznik.
Imaš me i kao onu mene što se sve jasnije otkriva kako je gušće isprepletena mrežica u koju su neizbježno ulovljene moje oči i što je dublja brazda što ostaje za lađom koja klizi površinom mojih godina mreškajući mi lice, dok iznutra oči upletene u intrigu prolaznosti i prevrtljive postojanosti sijaju nedohvatnim zvijezdama duboko uronjenim u moje tijelo.
Imaš me tek u tragovima, blijedu - kao i do jučer rascvjetana bijela magnolija u žardinjeri posred gradskog pločnika i najveće gužve rumenilo mladenke prije negoli će pred zrcalom još jednom učvrstiti svoje ukosnice i stati pred oltar.
A onda u malenom detalju – pobjeglog mi iz vidokruga dok si fotografirao neobičnu pticu nepoznatog nam imena na betonskoj platformi ispod prozora s kojeg smo je gledali - da malo dalje sijeku aleju i već danima od buke mašina ne čuje se hučanje rijeke - zamalo da ne prepoznam sve ono bitno u sporednom u čemu me imaš i zamalo da sve ostane samo estetsko divljenje zbog njenih živopisnih boja.

Oznake: iz zbirke Viviana

tamo ćeš naći...

subota, 13.08.2016.

Ustala sam prije nego što se rasprsnulo staklo koje me dijelilo od nje. Njeno lice zaklanjano rukom iza koje bi skrivala nečujno mrmljanje a potom smijeh – kao kad je nešto toliko smiješno da nam se tijelo savija od smijeha – bivalo bi inače mirno, u međuvremenu. I uvijek bi se iz zasmijavanjem zaljuljanog položaja tijela opet uspravljala, ostajući leđima priljubljena uz naslon stolice iz koje bi rijetko ustajala, poprimajući ozbiljan, gotovo kameno nepomičan izraz lica – kao da njime zatire svaki trag koji je netom odavao, prebrisan a da bi se išta dalo primijetiti – prije nego što bi joj se usnice nanovo počele micati, ruka zaklanjati dio lica okrenut ka staklu a smijeh preklinjati nekog nevidljivog ispred nje da prestane – jer se više ne može smijati!

Ima uokolo ljudi koji misle da je luda – vjerojatno je znala – jer je njen oprez da je nitko ne vidi prije bio izraz obzira da nikoga ne dovede u nepriliku nego vlastitog osjećaja nelagode zato što je mogu vidjeti.

Sličila mi je na dona Susanitu, ta žena iza stakla što bi se previjala od smijeha preklapajući ruke preko trbuha, a onda bi refleksno prstima dodirivala čelo prije nego što bi ih spustila u krilo, ostajući nepomično zagledana u televizijski ekran. Dječak kraj čije postelje je danonoćno sjedila dok je on ležao u bolničkom krevetu igrajući se autićem, nije se osvrtao na njeno bezglasno smijanje i nerazgovijetni govor kojim kao da je brbljala s nekim.
Pomislila sam da bih je voljela čuti i da možda tek kada čuješ nekoga tko priča naizgled i nesuvislo, možeš zamisliti što je "s one druge strane".
"Ali ona ne kaže baš ništa“, umišljam da mi povjerava jedna gospođa koja je prisluškivala, "baš ništa vrijedno spomena ili razumno".
Možda baš zato, pomislih, što s druge strane i nema ništa razumno...

Njen glas bio je tajanstven, prigušen, kao da je pričala sama sa sobom...

“Tamo ćeš naći ono što ja volim. Mjesto koje sam ja voljela. Gdje su me snovi smoždili. Moje selo, uzdignuto nad ravnicom. Puno drveća i lišća, kao kutijica u kojoj smo čuvali naše uspomene. Osjetićeš da bi tamo svako poželio da živi vječno. Svitanje; jutro; podne i noć, uvijek isti; ali s različitim vazduhom. Tamo, gdje vazduh mijenja boju stvari; gdje se život provjetrava kao da je brbljanje; kao da je obično brbljanje o životu...“

pisac, podstanar u meni

subota, 06.08.2016.

........................................................Marguerite Yourcenar


Nisam joj nikada imala hrabrosti reći neka ostane, jer je za njenu dob bilo već prenaporno putovati svakoga jutra i svake noći, neprestano uplovljavajući i isplovljavajući nečim što je izgledalo kao brod koji je donosio i ponovno vraćao u sazviježđe Lire gdje je u tišini živjela.
Nisam, jer znam da ne bi pristala zamijeniti svod od plamena i kristala najobičnijim poklopcem na kutiji za lutke, koju su dvije nestrpljive ruke blijedih prstiju iz kojih se krv povlačila i uvlačila sve dublje u svoje korijenje, neprestano otvarale i zatvarale.
Ništa nije vrijedilo ni kada je rekla, da postoje trenuci kada je dovoljno da samo jedno drvo dotakne prozor pa da se sjetite da postoje šume...
Od šume, ja sam vidjela tek da postoje ormari i u njima fioke, odavno zatvorene, koje se više ne mogu otvoriti; ima tu sasušenih ruža koje su se pretvorile u prah, zamršenih uvojaka, i poneki češalj.
Ali naši razgovori su, pravo govoreći, njoj bili dosadni.
I odlazila je opet smiješeći se, uvijek u istom "riblja kost" starinskom kaputu i široko svezane marame ispod brade, odnoseći u svojim čvornovatim prstima zbijene niske što su ponekad opet iskrsavale samo u snovima.
Izgledalo mi je da se mudrost, kao i život, stalno obogaćuju novim počecima, i strpljivošću...
I bila sam strpljiva. Ukotvljena kao čamac u lučici čekajući na vjetar koji mu je značio isplovljavanje a smiraj velike sive oblake koji su pali na zemlju i koji se naprežu da se podignu, poput magle.
Imala si pravo.
Najveća od svih laži je laž mira.
Cijelo moje djetinjstvo, kad ga se sjećam, liči mi na jednu ogromnu tišinu na obali velike uznemirenosti koja će postati moj cijeli život.
Cijeli moj kasniji život je iznevjeravanje tog djetinjstva.
A onda, jednog jutra, najednom sve podsjeća na buđenje.... – kao začuđenost koju pobudi u nama tišina kada prestane muzika.

smiješne stvari

četvrtak, 04.08.2016.

Redovno, već niz godina, svakoga ljeta
on pogriješi broj.

Obrve mi se izviju, izraz lica
zatečen iznenadnošću
oči pokušavaju shvatiti šireći se
razmjerno tome

Ne poznajem nikog
tko mi je tako u jednom dahu
čim se oglasim s "molim?"
izrekao toliko slađahnih
prisnih riječi
ali onda, pogrešan broj.

Ne bih znala da mi je glasić mili
i da se netko toliko raduje
mom glasu
ni da sam ljubav
"ma di si mi ljubavi?"
niti me tko do sad pitao
kad se mislim udat
da nije tog pogrešnog.

Zadnji put sam ga ubilježila
kao Nepoznati
tako da se ne javim ako opet pogriješi
a dogodilo se dvaput jednog ljeta

Promijenila sam mobitel u međuvremenu
i opet jučer
"ma ljubavi moja di si mi ti?"
ali kad progovorim i prepozna mi glas
iskreno se začudio
"ajme, nije valjda da si to opet ti?"
smije se, smijem se
smijeh
"O, pa ovo sigurno nešto znači"
smijeh, smijeh
i klik, netko je
ne sjećam se tko
prvi
prekinuo vezu.