boja sumraka

utorak, 16.08.2016.

Život je sastanak, rastanak i sjećanje – znala je reći moja baka a i majka katkad, tiho i kao da se uvijek iznova s nečim oprašta, izgovarala bi iste riječi. Opažam na sebi da su se i moje oči već izdubile istim emocijama i pri pomisli na tu malu sententia vitae osjećam svaki put stegnutost u grlu.
Život je sastanak, rastanak i sjećanje – oda je životu, prolaznosti i izmirenju.
U srcu čuvam tu istu sjemenku, začetu već sa mnom, a i prije – još dok je u rukama držala bijeli buketić s bijelom tijarom u kosi, moja majka, uplakana na fotografijama, dok je odlazila iz rodne kuće.
U srcu čuvam bijele izdanke jedne iste vrste bršljana što se omata oko tijela i bića moje nevidljivosti, kao da su žive - te stopice što se plahim životom vezuju uz moju krv, moju toplinu koju mi isisavaju iz korijenja, moju putenost prokrvljenu gorkim mliječnim sokom kakav imaju stabljike maslačka, vlažne i staklasto glatke.
Ne zaboravlja nas život nikad podsjetiti na sebe i riječi što ih je usvojilo tek ponavljanje životom kao što se usvaja: „mama ili konac... ruža, bubamara, svjetlo, leptir, razdjeljak...“ Ne zaboravlja nam nikad obojiti oči onom sumornom plavom bojom, što samo pri svjetlu u sumrak tamni patinom i doima se kao pliš ili saten malih damskih torbica ukrašenih kopčama od srebra.

Oznake: iz zbirke Viviana