boja sumraka

utorak, 16.08.2016.

Život je sastanak, rastanak i sjećanje – znala je reći moja baka a i majka katkad, tiho i kao da se uvijek iznova s nečim oprašta, izgovarala bi iste riječi. Opažam na sebi da su se i moje oči već izdubile istim emocijama i pri pomisli na tu malu sententia vitae osjećam svaki put stegnutost u grlu.
Život je sastanak, rastanak i sjećanje – oda je životu, prolaznosti i izmirenju.
U srcu čuvam tu istu sjemenku, začetu već sa mnom, a i prije – još dok je u rukama držala bijeli buketić s bijelom tijarom u kosi, moja majka, uplakana na fotografijama, dok je odlazila iz rodne kuće.
U srcu čuvam bijele izdanke jedne iste vrste bršljana što se omata oko tijela i bića moje nevidljivosti, kao da su žive - te stopice što se plahim životom vezuju uz moju krv, moju toplinu koju mi isisavaju iz korijenja, moju putenost prokrvljenu gorkim mliječnim sokom kakav imaju stabljike maslačka, vlažne i staklasto glatke.
Ne zaboravlja nas život nikad podsjetiti na sebe i riječi što ih je usvojilo tek ponavljanje životom kao što se usvaja: „mama ili konac... ruža, bubamara, svjetlo, leptir, razdjeljak...“ Ne zaboravlja nam nikad obojiti oči onom sumornom plavom bojom, što samo pri svjetlu u sumrak tamni patinom i doima se kao pliš ili saten malih damskih torbica ukrašenih kopčama od srebra.

Oznake: iz zbirke Viviana

sporedno

ponedjeljak, 15.08.2016.

Imaš me u malim dozama svuda kao zelenila u zimskom pejzažu što proviruje ispod snijega. Imaš me i kada skloniš sve suvišno, u šutnji što preostaje nakon neshvaćanja ili dubokog shvaćanja. Imaš me kao prešućenog u svakom priznanju ili neizrečenog što ostaje lebdjeti povrh riječi kao duša leptira pribodena čiodom u pokušaju da se fiksira jedinstveni izraz njegove slikovite šare.
Imaš me kao dimenziju sebe koju ćeš jednom prerasti kao što prerastemo ulice našeg djetinjstva pa kad nam jednom izgledom one postanu male - to je zato jer više nismo ulica nego samo njen prolaznik.
Imaš me i kao onu mene što se sve jasnije otkriva kako je gušće isprepletena mrežica u koju su neizbježno ulovljene moje oči i što je dublja brazda što ostaje za lađom koja klizi površinom mojih godina mreškajući mi lice, dok iznutra oči upletene u intrigu prolaznosti i prevrtljive postojanosti sijaju nedohvatnim zvijezdama duboko uronjenim u moje tijelo.
Imaš me tek u tragovima, blijedu - kao i do jučer rascvjetana bijela magnolija u žardinjeri posred gradskog pločnika i najveće gužve rumenilo mladenke prije negoli će pred zrcalom još jednom učvrstiti svoje ukosnice i stati pred oltar.
A onda u malenom detalju – pobjeglog mi iz vidokruga dok si fotografirao neobičnu pticu nepoznatog nam imena na betonskoj platformi ispod prozora s kojeg smo je gledali - da malo dalje sijeku aleju i već danima od buke mašina ne čuje se hučanje rijeke - zamalo da ne prepoznam sve ono bitno u sporednom u čemu me imaš i zamalo da sve ostane samo estetsko divljenje zbog njenih živopisnih boja.

Oznake: iz zbirke Viviana

ima putovanja

nedjelja, 31.07.2016.

Ima putovanja koja više i ne znaju gdje putuju i samo izgledaju kao da znaju. Ona moraju pratiti svoje izgubljene puteve koji su nestali usput zarađujući novac i odrićući se svojih godišnjih odmora, ili još više – svojih usputnih malih zadovoljstava koja ne koštaju ništa ali su dovoljna za osjećati draži putovanja.

Ima putovanja koja točno znaju gdje putuju kad jednom krenu u željenim pravcima i nastavljaju se dalje u željenim pravcima. Takva putovanja obvezno slijede obilježene male izlaze kojima ih upućuju oznake pored puta ili nalaze skrivene zaobilaznice za nastavak puta u željenom pravcu.

Ima putovanja koja se tek na kratko zaustavljaju usput da bi se odmorila i na odmorištima osluškuju šum vodenih slapova što su rijeka koja se ruši u obliku slapa negdje u blizini ali nisu usput. Slapovi vode što udaljeni šume a blizu grme rušeći tišinu vode što protječe, nikada nisu pored puta.

Ima putovanja koja se ne zaustavljaju. I ona nikad ne saznaju da su prošla blizu slapova (čak i kad ih mogu dotaknuti pogledom, ona to ne znaju). Ovakva putovanja su sretna i užurbana i ona ne vide da su se nečeg u ime puta morala odreći.

Ima godišnjih odmora od kojih se više umoriš nego odmoriš.
Ima godišnjih odmora u kojima od nepomičnog ležanja u ležaljkama pod blagim suncem ili pod zvijezdama ili u hladu borovine a miljama udaljeni svatko na svojoj strani obale koju sanja, sanjamo povratak negdje gdje ćemo se konačno odmoriti od tog godišnjeg odmora koji nas je iscrpio i predao snagom bezvoljnosti navici kojom se i sam život neosjetno zatvorio i zarastao kao rana kojoj se tek ožiljak malo osjeća pod prstima. Ima života što se nikad ne zatvore i samo zarastu. To su malene rane koje se uvijek iznova otvaraju i nikad ne postanu ožiljci.

Ima putovanja koja sliče na vjetrom otpuhnut šešir s glave!

Ima i onih što nikad i ne bi htjeli putovati, a ipak se za vedrih zvjezdanih noći najednom pojave u zrcalu vode kao veliki sjajni lopoči.

Oznake: iz zbirke Viviana