<	kolovoz, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Ovaj blog služi za moje monologe. Već dugo je tu i po njemu pišem samo one stvari koje su mi prve na pameti. U izuzetnim slučajevima, kada se sve poklopi, napišem i one druge.

O činjenici da odvojenost ne postoji

Ponašaj se kao da ni od čega i ni od koga nisi odvojen
te ćeš već sutradan iscijeliti svoj svijet.
To je ponajveća tajna sviju vremena.

N.D.Walsch

fragmenti off guard

subota, 26.08.2006.

ajam boring tu majself a je, kaj ja mogu kad je tak. svi normalni ljudi trebaju neko normalno prosječno vrijeme da probave neke stvari, da se pomire sa situacijom, da naprave onaj američki izraz "moving on", al ja nisam normalno prosječno biće nego sam uvijek kad su neki vremenski rokovi u pitanju bila iznadprosječna. pa sam eto tako i proteklog tjedna zaključila da mojoj iznadprosječnosti nema kraja. nema svjetla na kraju tunela, a ne ne, nego ja pičim po svome i dosljedna sam do bola. svako magare moglo bi učit od mene čvrstinu volje, a i bogamimoga da bi bez beda mogla demantirat onog koji je reko da "stalna samo mjena jest." stalna my ass. ak je kaj stalno, onda sam to JA. ja sam utjelovljenje stalnosti i nepromjenjivosti, ja sam živi primjer i ja bih bila idealna da me furaju u cirkusu i pokazuju zajedno s brkatom ženom. ko primjer osobe čija stalnost odolijeva svim naletima i bujicama rijeka razuma. eto, to sam ja. i najrađe bi se ubola u vlastito oko od jada, i onda bi napokon svoju stalnost sterala u kurac. a ovak mogu sterat u kurac samo sebe.:) svakog dana, bez iznimke, neovisno o tome što radila ni kako zaposlena bila, ja doživim taj jedan trenutak u kojemu osjetim ubod igle tamo negdje u blizini lijevog plućnog krila. igla nije uronjena u otrov jer još uvijek živim, uronjena je u neku mutnu mješavinu tuge, pa još jednom tuge, želje i svijesti o stalnosti tog stanja.

nedjelja, 20.08.2006.

sanjala sam da me tjeraš saznala sam da si psihički bolesnik i da trošiš neke male bijele tabletice da ti bude bolje. to mi je objasnilo tvoje neobično ponašanje. znala sam da me ne želiš preblizu no iz prkosa sam ti došla s leđa dok si sjedio u stolici i položila ti ruke na golu kožu, na onaj prijelaz između vrata i ramena. koža to je bila meka, topla i vlažna a mišići ukočeni. prvo mi nisi rekao ništa a onda si me zamolio da se maknem. rekla bih da su se u ovom slučaju latentni i manifestni sadržaj sna potpuno poklopili. podsvijest je postala svijest i ja sam se probudila s lošim osjećajem. iako znam da me nikada ne bi tako odgurnuo, the point was clear. ja uistinu mrzim morbidne snove pod čijim dojmom ostanem polovicu dana. pasmaters.

hide.....just hide. i tako je to izgledalo protekle tri godine. skrivanje. stare navike teško umiru. a moja potreba za skrivanjem još je uvijek tu. danas sam se uhvatila među hrpom ljudi kako razmišljam o tome da odem doma i sakrijem se u svoju dobro poznatu sobicu. to sam radila dugo i moja potreba da odem na to mjesto bila je jednaka onoj male djece kad otrče majci da se sklone od nasilnih vršnjaka. nisam baš sigurna da li je "sindrom sobica" dobar. znam da uvijek trebaš imati neko mjesto na kojem ćeš se osjećati sigurno, no ja sam nedvojbeno pretjerivala. pretjerujem još i sad. kad bolje pogledam, ni sama ne znam što je to što nekom čovjeku osigurava sigurnost. da li je to netko drugi? ili je nađeš u sebi? a na kraju krajeva, sve da i imaš druge u kojima ćeš ju naći i sve da si potpuno miran i siguran u sebi, kako možeš isključiti onaj slučaj ili višu silu koji će te opet baciti na početak...? stare navike umiru teško. ja imam naviku da svaku večer prije nego zaspim pomislim na tebe i tvoje srce. loša je to navika i potpuno iluzorna. oslobodit ću je se skoro i lako, no nisam sigurna da li to stvarno želim. svaki put kad još malo otpustim taj labavi lanac, imam osjećaj da iznevjerujem sebe.

petak, 18.08.2006.

peace without content sparina djeluje otupljujuće. nemam misli ni osjećaja. barem ne u overdoseu. i nije to loše. konfuzija koju su izazvali protekli dani gubi speen i ja tonem lagano ne u duboko hladno more već u meku i vlažnu izmaglicu. sve gubi svoje oštre obrise i ja se osjećam kao dijete, bez odgovornosti, bez previše brige, pogleda fokusiranog na pet metara od očiju. rekla bih nešto, no sve što je željelo izaći bilo je ovo.

četvrtak, 17.08.2006.

Sve te vodilo k meni Sve te vodilo k meni iz daljine, iz mraka sve te vodilo k meni već od prvih koraka ... Sve te vodilo k meni tvoje oči i usta tvoje ljubavi mrtve moja loša iskustva Mi smo bili na početku istim vinom opijeni i kad si išla krivim putem sve te vodilo k meni sve te vodilo k meni (A. Dedić) i tak se meni danas umotala ova pjesmica u misli i nikak da je se riješim. pa sam si onda mislila da zakaj bi je se uostalom išla rješavat neg sam iskopala cd, pustila je nek svira i nasmijala se ironično. danas je očito dan za samoironiju i to neželjenu, a to je ono kad samog sebe zajebavaš protu svoje volje:) pa sam samo površinski poput loše sobospremačice po prašini prošla po nekim davnim dojmovima. u svezi glede zadnje ljubavi nesuđene, čovjeka kojeg baš NIŠTA nije vodilo k meni:)) iako sam ja voljela vjerovat suprotno, narafski. no šalu na stranu (i razlog zašto je ovo ironična glazbena pozadina), tog čovjeka je BAŠ SVE vodilo suprotno od mog smjera. svaki iole važniji događaj bio je obilježen njegovim odsustvom. slučajnim naravno, no ipak odsustvom. svaki nevažniji događaj koji samo na mojoj intimnoj ljestvici ima važnost i kojeg sam željela podijeliti s njim, također je bio obilježen odsustvom ili nedostatkom sluha. na toj zahrđaloj vagi postoji hrpetina stvari koje nam nisu govorile u prilog nego naprotiv, koje su govorile da ako na ovome svijetu postoje kozmičke polovice- mi to definitivno nismo. ako postoje soulmates, nismo ni to. ako postoji i kompetencija- jok, nismo. stvarno nismo. iako smo postali nešto kaooo...prijatelji? zahvaljujući mojoj tvrdoglavosti koja je odbijala vidjeti očito. iako je "prijatelji" strahovito uvjetno rečeno, imam ih dosta pa znam kaj je to. no...enivej. samo uzgredno opažanje. radilo se o čovjeku za kojeg mi je cijeli svemir u vidu "znakova" vrištao da sam vritnula f kmicu i kojeg apsolutno ništa nije vodilo k meni. al me to nemre spriječit da si ipak pjevušim.:)

srijeda, 16.08.2006.

martin v zagreb martin 'z zagreba i tak... pomislio bi čovjek (tj. ja), kad jednom spakiraš svoj ogromni kufer i otpremiš se u nedođiju da je to to, sve veze će popucat, zbogom prijatelji, još jednu da zapjevamo i to, suza za zagorske brege, lajf vil never bi vot it jusutubi ovo ono cmolj cmolj. kadli.......NE!! lajf rimejnz d sejm. taman kad sam u mislima počela skladati najljepše nostalgične pjesme ljepše i od suza i sličnog, eto mene nazad. a zašto ne. došla sam doma. i sad bi se pito neko da kaj sam radila i da za koj sam kurac već došla. a ja bi mu rekla da fak of i nek prestane prostačit. i kaj sam ja radila ovih par dana....? slušala o brodolomima. ja sam bila neka (neću reć sigurna luka jerbo ne bi bilo logično) nego više ko neka splav za koju su se svi trenutno postojeći brodolomci volili ufatit. pa sam tako nebudilijena puna četiri dana slušala o nekom psihopatu koji je u zadnje dvije godine bilo u funkciji dečka moje frednice. četvrti dan slušanja sam se napila. jer stvarno mi je bio više preteško to slušat. ne tolko sadržaj kolko beznađe u boljitak koje je zračilo iz njezine priče. a bi ona i sve, al jebga, ne bu. zato kaj nemre jer nije takva. to ona ne zna al ja znam. nažalost. no čuda se događaju kako nedavno zaključih pa se nadam da će se i njoj jedno desit. pa su mi ovi rekli da nema posla do drugog tjedna i ja ni pet ni šest nego k starcima, kaj bum sama u stanu, možda me neko ukrade il umrem od dosade i neinformatiziranosti. i tak sam ja došla doma, taman sam se oporavila od nedavnog mamurluka (kad bolje razmislim bar sam disciplinirana, to mi se u zadnje vrijeme dešava uredno, ali svaki DRUGI dan, ko po žnjori), ušto eto još jedne drame i eto mene da joj budem svjedok. e jebomater, sva ja to kužim i svugdi sam bila, al ak me kaj frustrira onda je to to da nemreš pomoć ljudima da se ubiješ. moš ti njima pričat ovo ili ono, moš im šibat najmudrije citate i prepričavat im svoja ili tuđa hrabra iskustva, al jok, pomoć im nemreš. oni te slušaju, kimaju glavom i rade po svom. i to je tak uvijek. zato jer si ne mogu pomoć. i onda ih ja gledam, sjećam se vremena kad ni ja nisam bila u stanju prihvatit ničiji mudar savjet i žalim ih. zato jer znam da im sljeduju mjeseci (ako ne i godine) patnje. i okej, nije to neka drama jer znam da se sve to da preživit i da će iz toga izaći jači i pametniji al brate mili, ža mi ih je. i tak oni sjede u toj svojoj agoniji, ja ih slušam a nekad i pričam i pijem. zato kaj mi je to koma. i onda sam svaki drugi dan mamurna, dagajebeš sad. ak niš drugo, imam savršen izgovor. postala sam drinker iz čistog altruizma.:))

subota, 12.08.2006.

surova stvarnost (SS) negoooo...osim kaj se osjećam unutarnje turbulentno (jednostavnije rečeno- nestabilno), još jedna stavka u svemu tome postoji. ova prije spomenuta turbulentnost je zbog promjene. selim u novi grad u kojemu imam točno 2 prijatelja. -ljice, točnije rečeno. svi ostali mili i nemili ostaju 80 km sjevernije. pale sam na svijetu i te spike. no ja sam oličenje hrabrosti i tako to pa me nije frka. ja sam uvijek bila poznata po tome da su se manijaci bojali mene a ne ja njih. možebitno da je to zato što sam negdje s kojih 14 godina preplašila lokalnog egzibicionista u parku kad sam se na njegovo: "odi mala sim da vidiš kaj imam" protivno njegovom očekivanju zaletila prema njemu i izderala se da nek se goni u tri pičke materine s tim svojim visuljkom, na što je on otrčao u suprotnom smjeru. od onda me bije glas da sam neustrašiva. no ja samo mislim da neobično reagiram na potencijalno opasne situacije i pokušavam ih preplašit umjesto da one preplaše mene. enivej...ima ta jedna stvar koje sam se danas sjetila a zna se provlačit kroz neke sentimentalne filmove. to je ono kad odlaziš od nekog pa ti je žao, pa se onda ne bi li si olakšao odlazak posvađaš s istim. e tak sam i ja danas, samo kaj mislim da to nije bilo ciljano nego da sam jednostavno živčana pa sam planula na roditelja. koji je doduše (takođet oduvijek) poznat po svojim izdvojenim no nerazumnim ponašanjima, no nema veze. pa sam sad nekak u kurcu i jedva više čekam da odem da ne moram više hodat po tankoj (a postoji li drugačija?:) žici. no ta druga stvar (osim nestabilnosti naime) je to da ću biti odsječena od virtualnog svijeta. iako sama činjenica blogovanja možda stavlja nekome egzibicionistički predznak, ne smatram se takvom. mogu ja tipkat kolko oćeš, al još uvijek sam voajer i u rijetkim stvarima sudjelujem aktivno. pišem, gledam, čitam, pišem, tražim, budem ganuta i začuđena, obavim u sebi gromoglasan aplauz i onda opet gledam. kad s nekime pričam aktivno, opet je to zapravo neaktivno. al volim pričat. s nekim ljudima. koji su mi poprimili funkciju ventila. još točnije, oni predstavljaju kao neku omiljenu igračku ko što je imaju mala djeca, pa onda s njom spavaju a prije nego zaspu ispričaju joj svoj dan i svoje strahove i ljutnje, i svoje snove. možda i znaju da ta igračka nije živa, no nikuda ne odlaze bez nje. no eto...ja ću ostat bez svoje igračke. ostat ću i bez svojih omiljenih dnevnih (ajd dobro, prije bi bile tjedne...?) novina. no za novine toliko ne brinem jer ću povremeno dolazit doma, sjest za svoj komp i pročitat sve što sam propustila. i sigurna sam da ću opet biti ganuta i začuđena i da ću si guštati nove filigranske tekstove. no...kak ću ja bez igračke ići spavat...? toga se bojim. nisam mislila da će me to toliko mučit, no eto, muči me. doći ću u novi grad, bit ću puna dojmova i događaja a neću po staroj navici to moći utrpat u svoj recycle bin, olitiga ispričat ofucanom medeku:) mislim da mi to treba. a to biće me podsjeća na igračku jer nema neke duboke reakcije. ono- pročita i dec it:) no paše mi to, da neko pretjerano ne ragira. zato jer onda mogu pričat bez cenzure a ne razmišljat kakvu će to reakciju izazvat. zapravo me ta pomisao muči cijelo vrijeme al ju stalno potiskujem. glas razuma je uvijek tu i kaže mi da neću imati vremena razmišljati o starim igračkama nego ću se baviti novim stvarima. i da sam već prevelika za igračke. i ja to znam. fakat to znam i taj strah od grada sa samo 2 prijatelja neće nestati ako ću sa sobom ponijeti starog medeka. nestati će zato što ću bit svjesna da znam plivat u svim vodama. u meni više gotovo da i nema sumnje u to. ipak, bilo bi mi draže da umjesto s novopčenim poznanicima prije spavanja popričam s tobom. usprkos tome što ćeš mi upasti u riječ usred rečenice:)

petak, 11.08.2006.

post mortus super su mi ti dejovi after, ludilo. najčešće me u zadnje vrijeme ulovi depresija, no danas nije. onak sam numb i treba mi pola sata da se koncentriram na najjednostavniju radnju. i malo me bole pluća. jučer kad sam pred svima svečano izjavila da ozbiljno razmišljam da prestanem pušiti, uslijedio je gromoglasan smijeh. rekoše da ja to preveč volim i da me nemreju zamislit bez cigarete (i gin tonica). pa sam rekla da bumo vidli. sjećam se jednog deja after koji je bio ravan nirvani. u to vrijeme sam se ubijala napotrebnim razmišljanjem. to je ono dok misliš da ćeš moć domislit nešto što se uopće ne treba shvatit nego jednostavno jest, ko da se kolješ oko toga zašto je plava boja zapravo plava i što bi to trebalo značiti u kontekstu evolucije. e, onda se desilo nirvana iskustvo mamurluka. dok si tak krasno mamuran da je to divota. dok ti mozak nije u stanju više razmišljat što je nadasve osvježavajuće te opuštajuće i dok te boli kita za sve. to je bilo baš kul. a danas sam a little bit shaken. (evo već sam usvojila alkoholni žargon:) nisam baš navikla dijeliti s drugima svoje osjećaje. zapravo ih nisam navikla...pokazivati direktno? neam pojma (i boli me kita:)). al jučer sam se fakat raspekmezila pred svima i rekla dragoj t. svašta, da je najbolja na svijetu i da bi joj trebalo orden dat kak je dobra i pojma nemam kaj sve ne. a kaj kad je tak, jebga. fakat je to jedno rijetko biće i šta sad, rekla sam i ko mi kaj može:) no...bilo joj je drago. a shaken broj dva...paaaa...ne znam. na kraju je ispalo da sam ja odigrala glavnu ulogu u komplikovanoj santabarbara situaciji koja je uzela mnoge žrtve. i tak, onda sam došla ja, friški pacifist, tampon zona, plava kaciga, glavni mirotvorac u kvartu i okolici te psiholog i dr. phill u jednom i riješila stvar. bogamimoga. tak je ispalo. ja sam pružila rame a ono je bilo prihvaćeno, čak dapače bilo je dugo žuđeno. i danas se osjećam super radi toga. istinu reče gospodična m., ne treba prati ruke nego prihvatiti odgovornost za zanemarena prijateljstva, svatko svoj dio. jer što jest- jest...ljubavna formula vrijedi na svakom području. nemre te neko tolko zajebat kolko ga ti možeš volit. vu to ime.....!:)

janpi pričah s jednom. potrebnom ljudskih riječi. toplih i nježnih. uvijek me to fasciniralo. taj naš strah koji će nas uvijek spriječiti da dopremo do čovjeka.

četvrtak, 10.08.2006.

čuda ona su moguća. gledam ovakva slaba i žalosna i nadam se jednom. samo kut usana se savije u blago-kiselu nijansu i znam da ga neće biti. osim ako ova stvarnost koja je toliko živa u meni ne savlada pravu stvarnost i ona se preda pred dječjom upornošću i željom.

srijeda, 09.08.2006.

ohoooo, zabilješka obvezatna čistim si sobu. ja sam hrčak-tip, volim čuvat nepotrebne stvari. godinama. desetljećima. onda ih nakom dugo vremena volim pronaći i smješkati se. odlučila sam masu toga bacit, točnije one stvari koje sam sačuvala požutjele i koje danas nisu izazvale nikakvu ili slabu reakciju. jedna od njih je leksikon iz 5. razreda osnovne. falila su mu 2 cm od koša kadli se otvorio na jednoj stranici koja nije bila pisana dječjom rukom pa mi je to privuklo pažnju. tamo stoji napisana jedna pjesma. zapravo je ne bih nazvala pjesmom jer tim rečenicama nije bio cilj da budu povezane nego da opišu moje trenutno raspoloženje, točnije rastroj. radilo se naime NE o ljubavi. nego o čistoj gladi manje svojstvenoj homo sapiensu a više vučjaku. ili haskiju...? takve je oči imao. uzgred budi rečeno, napisana je prije 4 godine. još uzgrednije budi rečeno, obzirom da pamtim datume, sjetila sam se da je danas godišnjica naše konzumacije. pamtim brojeve, mirise i osjećaje. budući da "pjesmu" bacam u koš, a s predmetom njezine inspiracije to sam odavno napravila, baš zato što je godišnjica ja ju stavljam tu. kad bolje razmislim, ovaj blog počeo je s njime. a bome će i završit tako, uskoro putujem u neinformatizirani kraj:) pa daklem...monsieur, nisi bio loš:) Žvačeš mi mozak. Tvoje oči štekeri su za moj libido. U njima vidim poznate mi pećine. I can still hear the fat lady singing. Can you? Ticket to heaven turned to be a message from hell. Šišmiši vrište. Gotovo je.

onak usput nekidan sam s djevojkama raspravljala o tužnim ljubavnim pričama. filmskim naime. pa smo pričale da ovo ono, da broukbek mauntn ovo ono, tužno pretužno knedlasto ovo ono. da end of di aferz sim tam, da mostovi medisonskog kantona, da na kraju dana a prije kiše, da kaj ja znam. slomljena leđa su bila u primjetnom vodstvu, al ja mislim da je to zato kaj su friška. uglavnom...onda mi je nekaj palo na pamet. ja sebe fakat nikad ne volim doživljavat ko neku tragičarku i fakat mislim da je to sve stvar percepcije. a i kad bih pokušala napraviti objektivni odmak mislim da ne bi ispala baš neka naročita tragičarka u životu, čisto onak realno gledajući. no jedna mala sramežljiva spoznajica uspjela je izmigoljit na svjetlo dana. pa sam tak razmišljajući o ani karenjini i inim junacima skužila sljedeće: u meni postoji netko koga volim potpuno. jedini čovjek za kojeg sam sa sigurnošću mogla tvrdit da se ne bih bojala ičega i kojem bi bez da trepnem okom rekla "da". ja, poznata po svojoj zecoidnoj naravi kad su takve velike riječi u pitanju. ukratko, postoji netko zbog koga bi glatko odbila johnnyja deppa i kojem bi sa zadovoljstvom prala čarape. trebam li reći više...?!?:) e sad, kao što rekoh ne doživljavam se ko tragičarku. al ta spoznaja me svaki put kad ispliva usprkos utezima koje sam joj zavezala za gležnjeve zapljusne nekom tihom tugom. već sam navikla živjeti s tim, s tim saznanjem da mene taj isti čovjek baš i ne voli. i da mi trenutno svako drugi izgleda ko loša alternativa. i da će ta priča imati tužan kraj. i da kraj neće bit ni potreban jer nije bilo ni početka. i tak sam si ja to razmišljala. je, tužno je to. al sam stvarno već navikla na to i sve se manje zamaram. osim kad mi neko počne pričat o brokbek mauntanima i puštat mi suondtrack cijeli dan. pasmaters. no s druge strane, pa zakaj se na jedan dan ne bih doživjela ko junakinju nekog tragičnog filma...? pa nije ni to bad, te žene djeluju onak dosta poetski, a i komadi su:) znači- uklapam se:)

utorak, 08.08.2006.

vodka gorbachow s ishlapljelim tonicom ...uopće nije loša stvar. naročito kad ju popiješ u 4 popodne na prazan želudac. makes me wanna say to the world: "screw you...":) meni je potpuno jasno zašto ljudi postanu alkoholičari. jebomepas ak mi nije. moja teorijska spoznaja o tome je potpuna, da ne bi ispalo da lupetam bez veze mogu priložit i neke empirijske dokaze, sam se nadam da mi nebu prešlo u praksu. i to je to kaj sam ja štela reć za ovo popodne. i mihail ajlavju, ofkors:))) e da, apdejt. došo frend i reko da ga ostavila cura. men' je to bilo baš drago čut. sigurna sam da će i njegovoj ženi biti također:) (ajama beeeed bed grl ven aj drink gorbačov! nazdrovije!:)