hide.....just hide.
i tako je to izgledalo protekle tri godine. skrivanje.
stare navike teško umiru. a moja potreba za skrivanjem još je uvijek tu. danas sam se uhvatila među hrpom ljudi kako razmišljam o tome da odem doma i sakrijem se u svoju dobro poznatu sobicu. to sam radila dugo i moja potreba da odem na to mjesto bila je jednaka onoj male djece kad otrče majci da se sklone od nasilnih vršnjaka.
nisam baš sigurna da li je "sindrom sobica" dobar. znam da uvijek trebaš imati neko mjesto na kojem ćeš se osjećati sigurno, no ja sam nedvojbeno pretjerivala. pretjerujem još i sad. kad bolje pogledam, ni sama ne znam što je to što nekom čovjeku osigurava sigurnost. da li je to netko drugi? ili je nađeš u sebi? a na kraju krajeva, sve da i imaš druge u kojima ćeš ju naći i sve da si potpuno miran i siguran u sebi, kako možeš isključiti onaj slučaj ili višu silu koji će te opet baciti na početak...?
stare navike umiru teško. ja imam naviku da svaku večer prije nego zaspim pomislim na tebe i tvoje srce. loša je to navika i potpuno iluzorna. oslobodit ću je se skoro i lako, no nisam sigurna da li to stvarno želim. svaki put kad još malo otpustim taj labavi lanac, imam osjećaj da iznevjerujem sebe.
|