fragmenti off guard

de....what?

primjećujem da mi se više ne da uzrujavat. nisam sigurna jel to dobro il loše, no definitivno mi se ne da. kad u nekom odnosu dođem do točke gdje mi zadrhti ruka i kad počnem brinuti da li će netko biti tu ili ne, naglasak na "brinuti", kužim da nevalja. jednostavno je tako. moš brinut oko drugih stvari. evo recimo, da se istoj osobi nešto ne desi na nekom dugom putu. primjerice. il da brzo ozdravi.

al brinuti hoće li netko biti tu ili ne i hoće li me primjetiti danas, e to mi se više bogami ne da. i ko mi kaj može.


čak mi je nekak ugodnije družit se s onima koji me vide i čije odsustvo toliko ne primjećujem. feels pretty good....na moje vlastito iznenadjenje. antitijela me štite...a zašto ne.

autoritativni poštar

danas me probudilo nestrpljivo stiskanje zvona na vratima. zvonjava kojoj ne možeš reći ne i koja ne sluti na prestanak. takvu zvonjavu ne možeš naučit, nju moraš imat u sebi. u devedeset posto slučajeva ne otvaram vrata jutarnjim zvoniteljima, no ovaj se nije dao smesti.

i umjesto na namjestim iživciranu facu i naoštrim zube kako bi to bilo i za očekivati od jutarnje osobe kao što sam ja, panično sam zgrabila ogrtač i trkom se zaputila prema vratima vičući: "Samo malooooo!!". u strahu da neću stići do vratiju na vrijeme, nisam se ni umila a još manje namjestila frizuru. onakva isprepadana stala sam pred nervoznog poštara i s izrazom ispričavanja na licu rekla mu: "Dobro jutro, spavala sam." mora da ga je to raznježilo jer je odustao od daljnjeg naslanjanja cijele težine tijela na zvono, te mi opraštajući reko: "dobro. već sam počeo pisat listić da vas nema doma."

povukla sam se u svoje odaje pokunjeno, držeći u ruci kuvertu koju mi je donio. neki ljudi jednostavno imaju autoritet:)

pluća su mi okovana katranom
tijelo podbuhlo i svrbi
pogled bez fokusa
jednom ću napisati savršen haiku

post za današnj dan...?

paaaaa....ne znam. ja sam dijete. totalno.
previše me gluposti raduju da bih bila odrasla.

...

noćas mi treba ljepota. bilo koje od mojih osjetila spremno ju je primit. želim čuti muziku koja putuje od mog bubnjića prema grlu i stišće ga do granice boli, i onda se širi prema plućima i izbija iz mene kroz trnce. treba mi nešta lijepo. prizor, šuma u zelenilu, šuma u inju da me rashladi, trebam ljepotu. trebam udisati hladan planinski zrak. trebam naći mir s bubama i priznati im da zvuče bolje od tramvaja. trebam uroniti u neko ledeno skandinavsko jezero i zamišljat da se kupam u golemoj čaši mojita. trebam ti prisloniti vrat na bradu i s užitkom osjetiti stotinu malih žileta. trebam tvoje riječi da ih usišem u sebe i prije nego si ih rodio, da ih presretnem duboko u tvojim ustima i da ih poližem s tvojih prstiju. noćas mi treba ljepota.

zaboravi, zaboravi...

a šta da radim kad me pod naletom ni sama ne znam čega, možda i zbog popuštanja opreza jer sam mislila da sve imam pod kontrolom, iznenada probode fantomska bol...?

šta onda čovjek radi? postoji li neka knjiga za to?

uobičajeni lijekovi nemaju djelovanje, možda zbog naviknutosti organizma na njih, možda jer je to neka drugačija boljka.

ne znam. bojim se da se ne vrati. a tu je već.

možda sutra ode.

daniel (ili -jel, nisam sigurna)

još uvijek sam lebdeća. ne sasvim na zemlji. svaki dan drugi razlog. danas taj da sam noćaske ležala u krevetu i pogledala na sat na kojem je pisalo 4:17. nakon toga više nisam gledala u njega no mogla sam još neko vrijeme osjetit digitalno otkucavanje. po slobodnoj procjeni, negdje do 4:33.

i kako to obično u tim lebdećim danima biva, tamo negdje iz podsvijesti na vidjelo uspio se free climbingom dopentrati jedan čovjek. njegove riječi točnije. uistinu mi nisu jasni njegovi putovi, no neka mu.

čovjek je bio svećenik. i moj predavač prije dosta vremena, u vrijeme kad sam obavljala svoj jednogodišnji sociološki eksperimenat na teološkom fakultetu, nazovimo to tako:) (u svoju obranu ističem, ono na filozofskom nisam bila ja:). sviđao mi se čovjek jer mu je jedinom od svih profesora točno tri puta uteklo nešto mimo strogog izlaganja dogme. jednostavno mu se omaklo pa nam je ispričao par stvari o sebi koje sam ja držala vrednijima od većine poprilično umrtvljenog slova na papiru o kojem je pričao ostatak vremena. no ne sjetih ga se radi njegovih osobnih stvari nego (začudo) zbog nečega iz službene konkurencije.

krvomesnati je ispričao priču o danijelu the proroku. ne sjećam se priče, al se sjećam citata i objašnjenja. citat je from holy book, a radi se o jednoj rečenici koju je Kreator uputio istome proroku.
pa kaže: "Sviđaš mi se Danijele jer si čovjek želja."
profesor reče da je to jedino mjesto u bibliji u kojem se bog obraća nekom čovjeku njegovim imenom. i da to ima težinu. sve je ostale zvao zamjenicama, samo danijela imenom.

i ja mislim da je to super znat. isto ko što mi je postalo super kad sam uvidjela važnost nade, one poveznice između vjere i ljubavi. za vjeru mi je ajd bilo jasno da je važna u tom kontekstu, za ljubav isto, al nada mi je zvučala nekak najmanje bitnom. kadli ono, jedno bez drugog ne može. ak imaš vjeru i ljubav al nemaš nade, gotov si. nada je ono kaj ti omogućuje da sanjaš i želiš, i da u sebi navijaš da se tvoje želje ostvare. ak gledaš vjeru ko tijelo a ljubav ko duh, nada bi bila onaj puls, bilo koje u grlu osjećaš bambam, čisti život, motor koji te razlikuje od nekretnine.

i ono fakat, kad utrne- gotov si. čim prestaneš biti čovjek želja, postaneš stara ishlapljela ruina. ko što sam i ja bila onomad kad sam shvatila važnost nade i želja, sa svojih dvadeset i nešto.

dr. jekyll & miss. hyde

ah da, to sam ja:) i jedno i drugo. nekad ostanem sama pred sobom iznenađena, bogamimoga. a ide onog jesil osjećajna dušica koja se naprosto rastapa pod naletom emocija, orošenih očiju čita (ne)vješte pokušaje supatnika da ih pretoče u stih i fura knedlu u grlu pri pomisli na dragu osobu, il si poprilično tjelesno biće koje voli crni humor i ne preza da bilo koga tko se u pogodno vrijeme nađe u blizini zajebava na mrtvo ime i pri tom se smije besramno, ne onak sramežljivo prekrivajući usta s hi hi hi, nego onak zabacujući glavu s glasnim HA HA HA, po mogućnosti udarajući se rukom po koljenu u isto vrijeme i veseleći se ljutitoj faci prijatelja kojeg si upravo uspio ubost još jednom zločestom doskočicom.

ndaaaaa, to sam ja. nekad me živciraju ljudi rosnih očiju i pahuljastog stava. nekad ih kužim totalno i imam ih potrebu zagrlit. sve u svemu, ja sam jedan ekstrem. ponekad i ekstremitet:)) nema čega nema. nekad si mislim da nisam normalna, a nekad ne. najčešće ne. to da nisam normalna pomislim tek onda kad skužim da bi se radije družila s nekim ko pije pivu, psuje i glasno podriguje neg s nekom pahuljicom. mislim okej, pahuljice su super i nikad ti ništ neće napravit, ali brate mili- dosadne su do bola. baš jesu. pred njima moraš pazit kaj pričaš da si nekaj krivo ne protumače. a pred ovima kaj psuju ne moraš pazit kaj pričaš zato kaj ni oni ne paze, uostalom neko ti komotno može skidat sve svece s neba, al kad znaš da te voli- priuštiš mu to, nek se ispuca:)

a ovo sam sad ođen stavla jer sam pročitala tam nekaj od neke žemske koja će se defakto rasplinut u svemir jerbo ju je samo duša, tela nema:) u plinovitom stanju je žena:) i kaj sad jebemu ak mi se malo želudac digne na to, ne znači odma da me u pakao treba poslat majkumu:) daj ženo poseksaj se da dobiš full perspective!:)))

idem sad nekaj papat da si tijelo ne zanemarim:)

ono kaj mi ide na žifac

je kad sretnem nekog ko me bulji nemilice. naročito kad je u pitanju tip koji je jedan od rijetkih za koje sam svojevremeno imala filing da bi si pasali ko ruka i rukavica. al sam bila u vezi ko i on. no meni to nije dalo mira pa sam prekinula tu vezu koja je ionak bila za drek, osim da se riješim nemira i zato da si oslobodim puteve.

al on svoju nije prekinul. mislim, nije da sam mu rekla da to treba napravit, no nije ni on meni. samo se nastavil žalit kak mu je bed s tom curom i ovo ono.

nakon nekog vremena ja sam skužila da od toga nikad nebu ništ. i pomirila se s tim.

e, al ono kaj meni ide na živce je to kad mi ljudi pričaju da je on u kurcu i da im je loše, iako je frajer odučio da bi se mogli uselit zajedno u stanišu. i to da se i dalje žali. i da me bulji ko nenormalan, i nakon tri godine. i da je i dalje tam.

jebo papke. fakat. nikad ne mislim na to, osim dok ga sretnem što je rijetko, i osim kad sam u isto vrijeme pijana. i bome mislim da je glup ko kurac. odi si mamu doma bulji pederu. i nema da se žališ, kaj sad, tražili ste- gledajte. jaaaaao jao i naopako...

stravična paralela

danas se desila...kad sam ljubila čelo svog nećaka, kroz glavu mi je sjevnulo sve što je bilo. tvoja bolest uvijek će biti tu i nikada neće nestati. a ja ću te i dalje voljeti najviše na svijetu i zaboravljati na to. tuga nikada neće nadvladati ljubav.

a ti, i tebe ću voljeti uvijek. iako nemaš bolest, osim ako se bolešću ne može nazvati sasvim izvjesna i nepromjenjiva odustnost. zaboravljat ću na to uvijek, i crno nikada neće prekriti ružičasto.


ne smijem joj dopustiti da prevlada.

ko se nije skrio magarac je bio

primjetila sam jednu svoju reakciju koja mi se uredno javlja u zadnje vrijeme prilikom čitanja nekih blogova. to su sve od reda ženski tekstovi, pametnom rukom pisani, potkrijepljenji iskustvom i zaokruženi sharp-minded zaključcima.

e, a ono što mi se javlja u glavi je pomisao: "a nebi ja to." čak štoviše, sve su mi počele ličit jedna na drugu. ne po temama nego po načinu iznošenja. ne po riječima nego po stavu.

uvijek sam poštovala neovisnost i samocjenu, hrabrost u izričaju i snagu koju dobiješ od onoga što te ne slomi. emancipacija uvijek da, b.a.b.e. ne. a zašto?

ne volim i plaši me pomalo agresiva koja se nastanjuje u psihi žena koje su igrom slučaja izrastale ko biljka u kamenu. ne volim i ne sviđa mi se stav: "svi muškarci ovo, sve ostalo ono (i ništa drugo)". stvarno mi se ne sviđaju ljudi koji zbog svojih čvrstih stavova prestanu imati sluha za različitosti. dopustiti da se neko mišljenje u tebi preduboko ukorijeni, do te mjere da ti više ne dopušta da se ni u mislima staviš u nečiji položaj, kontraproduktivno je. jednostavno ne možeš razumjeti.

nastojanje da uvijek budeš u pravu je nerealno. potreba da svakog uvjeriš u ispravnost svog mišljenja je odraz nesigurnosti.

no ono što me najviše rastužuje i što mogu zaključiti iz primjera vlastith prijateljica koje su postale takve jest to da su te bodlje izrasle iz tijela žena blage prirode i ogromnog senzibliteta. bodlje su tu radi obrane i zastrašivanja neprijatelja. hrabro podignute poput koplja, a zapravo zbog nedostatka hrabrosti. ne možeš postati nepogrešivi borg i ne možeš se obraniti od posjekotina.

već dugo mi koljena nisu bila u ranama kao što su bila nekada kad sam još kao dijete padala u trku. imam glatku kožu i manje ožiljaka. ali se ne sjećam kak je to bilo trčat za leptirima.

bebili

danas sam bila na pivi s frendom i bebilijem. frend ima 30, bebili 11 mjeseci. frend voli bebilija i bebili voli njega. frend ne voli bebilijevu mamu a bebilijeva mama voli frenda. frend voli tetu dembelu i ostavit će bebilija i njegovu mamu za 2 mjeseca.

i ša da mu kaem? pa niš, rekla sam mu da ide, kaj bu se mučil bez veze. nikad nisam mislila da ću to nekome izgovorit, to nek ide. al sam rekla jer jebiga.

a bebiliji hvataju vibre. dopala sam mu se, ko i prije deset godina njegovom tati:) ja se dobro kužim s bićencetima. nije da bi baš sad odma htjela jedno, al kužimo se. i veselim se kad ću imat jedno, mislim da ću se jako lako ubacit u njihov svijet.

nebu mene niko jebal

...i rekel mi KAD da slušam krismis kerolse, HA!:))

meni je oduvijek bila omiljena zabava nafrljit si ih u šestom mjesecu! ol aj von for krismis iz ju! tak da znaš!:) mislim zakaj bi ih slušala tam od jedanaestog do prvog mjeseca kad i svi, onda ni nemreš skužit kak su fora jer se overdoziraš s njima s radija i ostalih nosača zvukova i onda ti ih je već puna kita. a ovak, ak ih slušaš u šestom mjesecu zaželiš ih se, slušaš ih sat vremena i baš ti je super!

đoj tu d vrld d krajst iz born!!:)))

mistery solved

znam zakaj nemir. došlo mi do glave. nemir je zbog nenaviknutosti.

ja sam dezerter. tukli su se crni protiv crnih. glupi protiv glupih. bojišnica na mojoj adresi, mom stolcu:)


prije par mjeseci sjećam se da sam tu pisala da se moraš maknut od stvari koje te ranjavaju. to sam pisala jer sam samu sebe morala u to uvjerit. uvjeravanje mi nije uspjelo. makla sam se tek kad mi je tijelo bilo suviše izranjavano za daljnje kretanje. no to sam ja, neki ljudi znaju i mogu napraviti rez, a ja ne znam. tek kad sam sama srezana, prestajem. ne zato jer više ne želim, nego zato jer ne mogu.

i to se desilo prije nekih mjesec il nešto. bilo je gadno. pa je postalo puno ljepše jer su me neke druge stvari razveselile i pomakle mi fokus. osim toga, ipak sam saznala power of love. čiste, nepatvorene, gole, neovisne i same. takve ljubavi snagu.

kad neuzvraćeno volimo, dobivamo priliku da naučimo o ljubavi u njezinoj pravoj biti. ono kad pričaju da je to davanje a ne primanje. možemo naučit, ako to želimo. neki će reć ako smo dovoljno glupi da se u to uvjerimo:)

no sirijusli, ja vjerujem da dok neuzvraćeno voliš dobiješ priliku da proučiš ljubav u laboratorijskim uvjetima. skužiš što je to, zato jer si prisiljen samo davati. skužiš kak se nakon toga osjećaš. skužiš da se možeš napunit gorčinom i otovom. da kroz otrovane oči možeš gledat onog drugog i prestat ga voljet. stvarno možeš.

il slušaš malo što ti tvoje bitje govori. pa se opet osjećaš ko kreten. sizif i tantal u jednom:) budala samo takva, ne samo da voliš tu nekog ko te neće i to ne cijeni neg si si još isfural da SAD tek kužiš kaj je REAL love:)) pa si opet jadan, bijedan i tužan. pa si opet po (doslovno) deset tisućiti put misliš: "ali možda se to promijeni...".

al ne promijeni se nikad. i znao si da se neće. zato jer takve stari možeš osjetit ak si očistiš svoj monokl za treće oko.

i na kraju možda čak i ne naučiš što je to real love nego si prisiljen suočit se s porazom i vlastitom zabludom. to nije bila ljubav. ljubav nije jednostrana, za ljubav je potrebno dvoje. sve je to bilo sranje. vrijeme, nada i želje bačeni u nepovrat, potpuno suludo. najbolje od tebe uvaljano u blato i zgaženo, od nikog drugog nego od tebe samog.

i onda dospijevaš na dno dna. srce i duša leže jedno preko drugog, mrtvi, poput vojnika na nekom nepoznatom ratištu ljepljivom od krvi.


hm....da. tako je to bilo. i onda vidiš, pokazao se onaj power of love, kad sam već mislila da sam umrla iznutra. prelio me poput toplog vala i rekao mi da nije bilo uzalud. zato jer MENI nije bilo uzalud. jer sam naučila nekog prihvatiti u kompletu. svaku misao, riječ, postupak, svaki dio tijela do posljednje žilice. i da je to teško. i veliko. no veliko je tek kad te nakon svega prelije toplina, golema sreća jer si naučio prihvatiti, i kad te svi nagomilani osjećaji zagrle poput lave i pretvore se u najljepše želje za njega. i onda kad sekudnu nakon toga posve prirodno, lagano, poput paperja lako podigneš ruku- na pozdrav.


udah....izdah....to je to.

definitivno je to ljubav. ali ljubav prema mom srcu. da ostane lijepo i bez pelina, spremno da opet bude ludi vojak de la manche. na nekom novom konju ofkors:)
druga strana filigranske medalje.

frkaka

nedjelja. kiša, plus dvajšest. nema sunca, nema meseca. ja bauljam okolo ko klinac izgubljen u šoping centru.

ima tih nekih dana kad ne znam ku'ću sa sobom. ono, neka nelagoda me pere u kombinaciji s nemirom. onda dok se to desi ja pogledam na kalendar. nakon toga obično kažem jedno dugo: "ahaaaaaa..." puno razumijevanja za sebe. a nekad, dosta rjeđe, namrštim se i zabrinuto kažem: "hm. hmhm."

danas je bilo ovo hmhm. opće ne znam zakaj bi došla jesen ak kalendarski nije na rasporedu. a onda s druge strane, prije tri tjedna sam furala zimske čizme jer su me zeble noge i dobila sam upalu mjehura, tak da kalendar opće ne mora biti neko mjerilo.

e, dok se desi taj specifičan filing di sam šta sam di su svi, obično se zalomi da nikog nema. ko za inat, svi su negdi i ja se mogu jebat (ak imam s kim ofkors:). mobitel šuti ko da je krepo, ja mu opipavam puls i zabrinuto odmahujem glavom ko nekad doktori što su dolazili u kućne posjete i liječili pijavicama, al jebga, pomoći nema. ne daje znakove života. moj mob je klinički mrtav. zapravo na respiratoru je, u vegetativnom stanju.

ja ne znam zakaj je to tak. kak se jebemu UVIJEK potrefi takav dan i polumrtvi mob. mora da je stvar u širenju vibri u svemir, kaj ja znam. mora to bit jer drugog objašnjenja nema.

još sam da detektiram zakaj me danas neka frka ulovila, to mi fakat nije jasno. mislim okej, nije frka neg nekaj čudnog. možda zato jer sam zadnjih tjedan dana provela u jurnjavi i raznoraznim društvenim događanjima pa sam zaboravila biti sama...? a možebitno da je to.

jer to je ko kad skačeš iz ledene vode u onu od 35 stupnjeva, šokovit osjećaj za tijelo i organizam cjelokupni. a bome sam ga i klackala u zadnje vrijeme, kaj je je. već mi se manta, mora da je to.

idem leć. udahnut....izdahnut....

eto.