znam zakaj nemir. došlo mi do glave. nemir je zbog nenaviknutosti.
ja sam dezerter. tukli su se crni protiv crnih. glupi protiv glupih. bojišnica na mojoj adresi, mom stolcu:)
prije par mjeseci sjećam se da sam tu pisala da se moraš maknut od stvari koje te ranjavaju. to sam pisala jer sam samu sebe morala u to uvjerit. uvjeravanje mi nije uspjelo. makla sam se tek kad mi je tijelo bilo suviše izranjavano za daljnje kretanje. no to sam ja, neki ljudi znaju i mogu napraviti rez, a ja ne znam. tek kad sam sama srezana, prestajem. ne zato jer više ne želim, nego zato jer ne mogu.
i to se desilo prije nekih mjesec il nešto. bilo je gadno. pa je postalo puno ljepše jer su me neke druge stvari razveselile i pomakle mi fokus. osim toga, ipak sam saznala power of love. čiste, nepatvorene, gole, neovisne i same. takve ljubavi snagu.
kad neuzvraćeno volimo, dobivamo priliku da naučimo o ljubavi u njezinoj pravoj biti. ono kad pričaju da je to davanje a ne primanje. možemo naučit, ako to želimo. neki će reć ako smo dovoljno glupi da se u to uvjerimo:)
no sirijusli, ja vjerujem da dok neuzvraćeno voliš dobiješ priliku da proučiš ljubav u laboratorijskim uvjetima. skužiš što je to, zato jer si prisiljen samo davati. skužiš kak se nakon toga osjećaš. skužiš da se možeš napunit gorčinom i otovom. da kroz otrovane oči možeš gledat onog drugog i prestat ga voljet. stvarno možeš.
il slušaš malo što ti tvoje bitje govori. pa se opet osjećaš ko kreten. sizif i tantal u jednom:) budala samo takva, ne samo da voliš tu nekog ko te neće i to ne cijeni neg si si još isfural da SAD tek kužiš kaj je REAL love:)) pa si opet jadan, bijedan i tužan. pa si opet po (doslovno) deset tisućiti put misliš: "ali možda se to promijeni...".
al ne promijeni se nikad. i znao si da se neće. zato jer takve stari možeš osjetit ak si očistiš svoj monokl za treće oko.
i na kraju možda čak i ne naučiš što je to real love nego si prisiljen suočit se s porazom i vlastitom zabludom. to nije bila ljubav. ljubav nije jednostrana, za ljubav je potrebno dvoje. sve je to bilo sranje. vrijeme, nada i želje bačeni u nepovrat, potpuno suludo. najbolje od tebe uvaljano u blato i zgaženo, od nikog drugog nego od tebe samog.
i onda dospijevaš na dno dna. srce i duša leže jedno preko drugog, mrtvi, poput vojnika na nekom nepoznatom ratištu ljepljivom od krvi.
hm....da. tako je to bilo. i onda vidiš, pokazao se onaj power of love, kad sam već mislila da sam umrla iznutra. prelio me poput toplog vala i rekao mi da nije bilo uzalud. zato jer MENI nije bilo uzalud. jer sam naučila nekog prihvatiti u kompletu. svaku misao, riječ, postupak, svaki dio tijela do posljednje žilice. i da je to teško. i veliko. no veliko je tek kad te nakon svega prelije toplina, golema sreća jer si naučio prihvatiti, i kad te svi nagomilani osjećaji zagrle poput lave i pretvore se u najljepše želje za njega. i onda kad sekudnu nakon toga posve prirodno, lagano, poput paperja lako podigneš ruku- na pozdrav.
udah....izdah....to je to.
definitivno je to ljubav. ali ljubav prema mom srcu. da ostane lijepo i bez pelina, spremno da opet bude ludi vojak de la manche. na nekom novom konju ofkors:)
druga strana filigranske medalje.
Post je objavljen 02.07.2006. u 23:54 sati.