ko se nije skrio magarac je bio
primjetila sam jednu svoju reakciju koja mi se uredno javlja u zadnje vrijeme prilikom čitanja nekih blogova. to su sve od reda ženski tekstovi, pametnom rukom pisani, potkrijepljenji iskustvom i zaokruženi sharp-minded zaključcima.
e, a ono što mi se javlja u glavi je pomisao: "a nebi ja to." čak štoviše, sve su mi počele ličit jedna na drugu. ne po temama nego po načinu iznošenja. ne po riječima nego po stavu.
uvijek sam poštovala neovisnost i samocjenu, hrabrost u izričaju i snagu koju dobiješ od onoga što te ne slomi. emancipacija uvijek da, b.a.b.e. ne. a zašto?
ne volim i plaši me pomalo agresiva koja se nastanjuje u psihi žena koje su igrom slučaja izrastale ko biljka u kamenu. ne volim i ne sviđa mi se stav: "svi muškarci ovo, sve ostalo ono (i ništa drugo)". stvarno mi se ne sviđaju ljudi koji zbog svojih čvrstih stavova prestanu imati sluha za različitosti. dopustiti da se neko mišljenje u tebi preduboko ukorijeni, do te mjere da ti više ne dopušta da se ni u mislima staviš u nečiji položaj, kontraproduktivno je. jednostavno ne možeš razumjeti.
nastojanje da uvijek budeš u pravu je nerealno. potreba da svakog uvjeriš u ispravnost svog mišljenja je odraz nesigurnosti.
no ono što me najviše rastužuje i što mogu zaključiti iz primjera vlastith prijateljica koje su postale takve jest to da su te bodlje izrasle iz tijela žena blage prirode i ogromnog senzibliteta. bodlje su tu radi obrane i zastrašivanja neprijatelja. hrabro podignute poput koplja, a zapravo zbog nedostatka hrabrosti. ne možeš postati nepogrešivi borg i ne možeš se obraniti od posjekotina.
već dugo mi koljena nisu bila u ranama kao što su bila nekada kad sam još kao dijete padala u trku. imam glatku kožu i manje ožiljaka. ali se ne sjećam kak je to bilo trčat za leptirima.
|