a je, kaj ja mogu kad je tak. svi normalni ljudi trebaju neko normalno prosječno vrijeme da probave neke stvari, da se pomire sa situacijom, da naprave onaj američki izraz "moving on", al ja nisam normalno prosječno biće nego sam uvijek kad su neki vremenski rokovi u pitanju bila iznadprosječna.
pa sam eto tako i proteklog tjedna zaključila da mojoj iznadprosječnosti nema kraja. nema svjetla na kraju tunela, a ne ne, nego ja pičim po svome i dosljedna sam do bola. svako magare moglo bi učit od mene čvrstinu volje, a i bogamimoga da bi bez beda mogla demantirat onog koji je reko da "stalna samo mjena jest."
stalna my ass. ak je kaj stalno, onda sam to JA. ja sam utjelovljenje stalnosti i nepromjenjivosti, ja sam živi primjer i ja bih bila idealna da me furaju u cirkusu i pokazuju zajedno s brkatom ženom. ko primjer osobe čija stalnost odolijeva svim naletima i bujicama rijeka razuma.
eto, to sam ja. i najrađe bi se ubola u vlastito oko od jada, i onda bi napokon svoju stalnost sterala u kurac. a ovak mogu sterat u kurac samo sebe.:)
svakog dana, bez iznimke, neovisno o tome što radila ni kako zaposlena bila, ja doživim taj jedan trenutak u kojemu osjetim ubod igle tamo negdje u blizini lijevog plućnog krila. igla nije uronjena u otrov jer još uvijek živim, uronjena je u neku mutnu mješavinu tuge, pa još jednom tuge, želje i svijesti o stalnosti tog stanja.
Post je objavljen 26.08.2006. u 19:59 sati.