surova stvarnost (SS)
negoooo...osim kaj se osjećam unutarnje turbulentno (jednostavnije rečeno- nestabilno), još jedna stavka u svemu tome postoji. ova prije spomenuta turbulentnost je zbog promjene. selim u novi grad u kojemu imam točno 2 prijatelja. -ljice, točnije rečeno. svi ostali mili i nemili ostaju 80 km sjevernije. pale sam na svijetu i te spike. no ja sam oličenje hrabrosti i tako to pa me nije frka. ja sam uvijek bila poznata po tome da su se manijaci bojali mene a ne ja njih. možebitno da je to zato što sam negdje s kojih 14 godina preplašila lokalnog egzibicionista u parku kad sam se na njegovo: "odi mala sim da vidiš kaj imam" protivno njegovom očekivanju zaletila prema njemu i izderala se da nek se goni u tri pičke materine s tim svojim visuljkom, na što je on otrčao u suprotnom smjeru. od onda me bije glas da sam neustrašiva. no ja samo mislim da neobično reagiram na potencijalno opasne situacije i pokušavam ih preplašit umjesto da one preplaše mene. enivej...ima ta jedna stvar koje sam se danas sjetila a zna se provlačit kroz neke sentimentalne filmove. to je ono kad odlaziš od nekog pa ti je žao, pa se onda ne bi li si olakšao odlazak posvađaš s istim. e tak sam i ja danas, samo kaj mislim da to nije bilo ciljano nego da sam jednostavno živčana pa sam planula na roditelja. koji je doduše (takođet oduvijek) poznat po svojim izdvojenim no nerazumnim ponašanjima, no nema veze. pa sam sad nekak u kurcu i jedva više čekam da odem da ne moram više hodat po tankoj (a postoji li drugačija?:) žici.
no ta druga stvar (osim nestabilnosti naime) je to da ću biti odsječena od virtualnog svijeta. iako sama činjenica blogovanja možda stavlja nekome egzibicionistički predznak, ne smatram se takvom. mogu ja tipkat kolko oćeš, al još uvijek sam voajer i u rijetkim stvarima sudjelujem aktivno. pišem, gledam, čitam, pišem, tražim, budem ganuta i začuđena, obavim u sebi gromoglasan aplauz i onda opet gledam. kad s nekime pričam aktivno, opet je to zapravo neaktivno. al volim pričat. s nekim ljudima. koji su mi poprimili funkciju ventila. još točnije, oni predstavljaju kao neku omiljenu igračku ko što je imaju mala djeca, pa onda s njom spavaju a prije nego zaspu ispričaju joj svoj dan i svoje strahove i ljutnje, i svoje snove. možda i znaju da ta igračka nije živa, no nikuda ne odlaze bez nje.
no eto...ja ću ostat bez svoje igračke. ostat ću i bez svojih omiljenih dnevnih (ajd dobro, prije bi bile tjedne...?) novina. no za novine toliko ne brinem jer ću povremeno dolazit doma, sjest za svoj komp i pročitat sve što sam propustila. i sigurna sam da ću opet biti ganuta i začuđena i da ću si guštati nove filigranske tekstove.
no...kak ću ja bez igračke ići spavat...? toga se bojim. nisam mislila da će me to toliko mučit, no eto, muči me. doći ću u novi grad, bit ću puna dojmova i događaja a neću po staroj navici to moći utrpat u svoj recycle bin, olitiga ispričat ofucanom medeku:) mislim da mi to treba. a to biće me podsjeća na igračku jer nema neke duboke reakcije. ono- pročita i dec it:) no paše mi to, da neko pretjerano ne ragira. zato jer onda mogu pričat bez cenzure a ne razmišljat kakvu će to reakciju izazvat. zapravo me ta pomisao muči cijelo vrijeme al ju stalno potiskujem. glas razuma je uvijek tu i kaže mi da neću imati vremena razmišljati o starim igračkama nego ću se baviti novim stvarima. i da sam već prevelika za igračke.
i ja to znam. fakat to znam i taj strah od grada sa samo 2 prijatelja neće nestati ako ću sa sobom ponijeti starog medeka. nestati će zato što ću bit svjesna da znam plivat u svim vodama. u meni više gotovo da i nema sumnje u to.
ipak, bilo bi mi draže da umjesto s novopčenim poznanicima prije spavanja popričam s tobom. usprkos tome što ćeš mi upasti u riječ usred rečenice:)
|