onak usput
nekidan sam s djevojkama raspravljala o tužnim ljubavnim pričama. filmskim naime. pa smo pričale da ovo ono, da broukbek mauntn ovo ono, tužno pretužno knedlasto ovo ono. da end of di aferz sim tam, da mostovi medisonskog kantona, da na kraju dana a prije kiše, da kaj ja znam. slomljena leđa su bila u primjetnom vodstvu, al ja mislim da je to zato kaj su friška.
uglavnom...onda mi je nekaj palo na pamet. ja sebe fakat nikad ne volim doživljavat ko neku tragičarku i fakat mislim da je to sve stvar percepcije. a i kad bih pokušala napraviti objektivni odmak mislim da ne bi ispala baš neka naročita tragičarka u životu, čisto onak realno gledajući.
no jedna mala sramežljiva spoznajica uspjela je izmigoljit na svjetlo dana. pa sam tak razmišljajući o ani karenjini i inim junacima skužila sljedeće:
u meni postoji netko koga volim potpuno. jedini čovjek za kojeg sam sa sigurnošću mogla tvrdit da se ne bih bojala ičega i kojem bi bez da trepnem okom rekla "da". ja, poznata po svojoj zecoidnoj naravi kad su takve velike riječi u pitanju. ukratko, postoji netko zbog koga bi glatko odbila johnnyja deppa i kojem bi sa zadovoljstvom prala čarape. trebam li reći više...?!?:)
e sad, kao što rekoh ne doživljavam se ko tragičarku. al ta spoznaja me svaki put kad ispliva usprkos utezima koje sam joj zavezala za gležnjeve zapljusne nekom tihom tugom. već sam navikla živjeti s tim, s tim saznanjem da mene taj isti čovjek baš i ne voli. i da mi trenutno svako drugi izgleda ko loša alternativa. i da će ta priča imati tužan kraj. i da kraj neće bit ni potreban jer nije bilo ni početka.
i tak sam si ja to razmišljala. je, tužno je to. al sam stvarno već navikla na to i sve se manje zamaram. osim kad mi neko počne pričat o brokbek mauntanima i puštat mi suondtrack cijeli dan. pasmaters.
no s druge strane, pa zakaj se na jedan dan ne bih doživjela ko junakinju nekog tragičnog filma...? pa nije ni to bad, te žene djeluju onak dosta poetski, a i komadi su:) znači- uklapam se:)
|