Pliskavice

- Nekoliko puta sam sanjao delfine. Ili ljude delfine. O njima razmišljam i dok sanjarim tijekom dana...

- Što kažu sanjarice?

- Ne zajebavaj. Ne govorimo o sanjaricama, nego u Jungovskoj psihoterapiji.

- Ok, što kažu mudrosne knjige Jungovske psihoterapije?

- Svašta. Delfini su emocija, energičnost, ali i vodič duša na putu do Otoka Blaženih.

- Opet patološki halucuniraš da ćeš umrijeti?

- Tako mi se čini.

- Ne seri! Ne paše ti ovakvo prenemaganje uz image new age gurua.

- Nisam više new age guru. Umoran sam.

- Od svoje uloge?

- Općenito sam umoran.

- I misliš da ćeš umrijeti od umora?

- Pa, lingvistički je to dvoje jako blizu.

- I što bi se tebi, umornom new age guruu, dogodilo kad bi umro?

- Vjerojatno bih se prvo sreo sa svojim dragima u paklu.

- Eto ga sad. Mislio sam da nema pakla, da svi idu u raj.

- Pakao su teške, niske emocije. Ako ima njih, ima i pakla, da parafraziramo Sokrata.

- I tko su to troje?

- Djed, čija je nasilna smrt odredila pola mog života. Drug, koji je mlad umro, a bio je poput moje inverzije u nekoj drugoj realnosti. Tetka, luda žena koja me je ludog odgojila.

- I što bi ti oni rekli?

- Najvjerojatnije da produžim dalje.

- A onda?

- Onda bi me delfini, pliskavice boga Dioniza, odnijeli do Otoka Blaženih.

- Koga bi tamo sreo?

- Mnoge, pa i tvoju majku, ona je uvijek bila na mojoj strani. Razgovarali bi o kreditima, frustraciji, uzaludnim pokušajima kontrole i spašavanja. A onda bi uz čašu medovine sve zaboravili... Dok vječno sunce sija.

- Lud li si i naporan.

- Možda.