Sandokan i ja

Na stanici kod pedagoške akademije, na Savskoj, sreo sam Sandokana.

Nisam ga odmah prepoznao. Bio je među masom od tristotinjak branitelja, koji već tri tjedna kampiraju pred nadležnim ministarstvom. Veselo mi se osmjehnuo, i mahnuo mi.

Često me pozdravljaju ljudi kojih se ne sjećam. Imam za njih razrađene rutine, koje mi pomažu da dobijem na vremenu dok se ne sjetim tko su. "Pa gdje si, kako tvoji, kako posao...", govorim im, nadajući se da će reći nešto što će mi pomoći da ih "smjestim."

"Sjećaš se ti mene... znamo se preko Maminja, iz Kašine... evo, ja sam još tu, u poslu, javi se ako ti što triba...upiši u telefon, Sandokan...", govorio mi je, usana razvučenih u osmijeh uličnog propovjednika.

Dakle, sad imam i od koga nabaviti.

"A kako se tu stvari razvijaju..." , upitam ga, pokazujući na šator, u kojem invalidi kampiraju. "Ma ne brini za to, brine se ko treba...", kaže, i pokaže na visokog poduzetnika koji je upravo prošao.

Zatim sam sreo Maria.

Mario je bio moj dobar poznanik u najcrnjim vremenima, kad smo noću obitavali u Jami Jazovki, kultnoj jazbini iza Kina Zagreb. Tad nam je pop bio Kizo.

"Hej, znaš li da je Kizo otvorio firmu... bavi se telekomunikacijama. Oženio se, dobio dijete..."

"Znam, prešao je i na budizam...", odgovaram, prisjećajući se divnih vremena, šmrkanja ravno sa šanka, navlačenja klinki po bilijarskom stolu...

"To ne znam, ali, da, rekao mi je da je bio u Nepalu..."

Iz smjera kuhinje je došao Bubi.

Bubi je moj stari drug iz Međuzgradja, kvarta u kojem sam odrastao. Ako sam ikad odrastao.

Visok je 2.25, kad je bio još dijete, aktivirao je kemijsku granatu, pa je narastao kao Hulk.

"Treba biti pozitivan...", kaže mi Bubi.

Yes. Treba biti pozitivan.

Pozitivan.

Da, pozitivan.