- Nekoliko puta sam sanjao delfine. Ili ljude delfine. O njima razmišljam i dok sanjarim tijekom dana...
- Što kažu sanjarice?
- Ne zajebavaj. Ne govorimo o sanjaricama, nego u Jungovskoj psihoterapiji.
- Ok, što kažu mudrosne knjige Jungovske psihoterapije?
- Svašta. Delfini su emocija, energičnost, ali i vodič duša na putu do Otoka Blaženih.
- Opet patološki halucuniraš da ćeš umrijeti?
- Tako mi se čini.
- Ne seri! Ne paše ti ovakvo prenemaganje uz image new age gurua.
- Nisam više new age guru. Umoran sam.
- Od svoje uloge?
- Općenito sam umoran.
- I misliš da ćeš umrijeti od umora?
- Pa, lingvistički je to dvoje jako blizu.
- I što bi se tebi, umornom new age guruu, dogodilo kad bi umro?
- Vjerojatno bih se prvo sreo sa svojim dragima u paklu.
- Eto ga sad. Mislio sam da nema pakla, da svi idu u raj.
- Pakao su teške, niske emocije. Ako ima njih, ima i pakla, da parafraziramo Sokrata.
- I tko su to troje?
- Djed, čija je nasilna smrt odredila pola mog života. Drug, koji je mlad umro, a bio je poput moje inverzije u nekoj drugoj realnosti. Tetka, luda žena koja me je ludog odgojila.
- I što bi ti oni rekli?
- Najvjerojatnije da produžim dalje.
- A onda?
- Onda bi me delfini, pliskavice boga Dioniza, odnijeli do Otoka Blaženih.
- Koga bi tamo sreo?
- Mnoge, pa i tvoju majku, ona je uvijek bila na mojoj strani. Razgovarali bi o kreditima, frustraciji, uzaludnim pokušajima kontrole i spašavanja. A onda bi uz čašu medovine sve zaboravili... Dok vječno sunce sija.
- Lud li si i naporan.
- Možda.
Post je objavljen 23.04.2016. u 12:58 sati.