Kinez Marko

Tri je dana kod mene boravio ne tako mladi HongKonžanin.

Njegova je životna priča vrlo neobična. Napustio je rodni grad zaključivši da su se tamo spojile najgore osobine kapitalizma i komunizma. Doktorirao je informacijske znanosti u Britaniji. Radio na 4 kontinenta - u Engleskoj, Kanadi, Kostarici, Južnoafričkoj Republici.

Svjetska kriza ga je ostavila bez posla... na cjedilu... taman kad se ufurao u gotičku scenu u Johanesburgu. Potresen, krenuo je auto stopom u srce Afrike. U Ruandi je ponudio vladi pomoć u razvoju IT industrije. Oženio se, iz ljubavi, pa razveo, iz razočarenja.

Sestra ga je dovukla na Tajland... gdje je okušao sreću kao farmer. Nije uspjelo. Preselio se u San Francisko. Tamo, u apeksu svjetske krize, 6 mjeseci nije pronalazio adekvatno zaposlenje, pa se drugi put uputio autostopom po svijetu, te tako stigao i ovdje, na Balkan.

U čudu sam odslušao njegovu priču, i zdvojan ga odveo na piće u Mediku. Kad tamo - gle čuda - Kinez je uskoro postao zvijezda dana. Njegov je zarazni osmijeh privukao staro i mlado, muško i žensko. Uskoro je našao zgodnu domaćicu pa se odselio od mene. Kako je njegovo ime neizgovorljivo - najzgodnija ga je mala prozvala "Marko".

Dugo sam razmišljao o njegovom osmijehu i mojoj smrknutosti.

Mislim da puno toga radim pogrešno.

Ne treba brinuti.

Već udriti brigu na veselje.

Život je lijep.