Tri je dana kod mene boravio ne tako mladi HongKonžanin.
Njegova je životna priča vrlo neobična. Napustio je rodni grad zaključivši da su se tamo spojile najgore osobine kapitalizma i komunizma. Doktorirao je informacijske znanosti u Britaniji. Radio na 4 kontinenta - u Engleskoj, Kanadi, Kostarici, Južnoafričkoj Republici.
Svjetska kriza ga je ostavila bez posla... na cjedilu... taman kad se ufurao u gotičku scenu u Johanesburgu. Potresen, krenuo je auto stopom u srce Afrike. U Ruandi je ponudio vladi pomoć u razvoju IT industrije. Oženio se, iz ljubavi, pa razveo, iz razočarenja.
Sestra ga je dovukla na Tajland... gdje je okušao sreću kao farmer. Nije uspjelo. Preselio se u San Francisko. Tamo, u apeksu svjetske krize, 6 mjeseci nije pronalazio adekvatno zaposlenje, pa se drugi put uputio autostopom po svijetu, te tako stigao i ovdje, na Balkan.
U čudu sam odslušao njegovu priču, i zdvojan ga odveo na piće u Mediku. Kad tamo - gle čuda - Kinez je uskoro postao zvijezda dana. Njegov je zarazni osmijeh privukao staro i mlado, muško i žensko. Uskoro je našao zgodnu domaćicu pa se odselio od mene. Kako je njegovo ime neizgovorljivo - najzgodnija ga je mala prozvala "Marko".
Dugo sam razmišljao o njegovom osmijehu i mojoj smrknutosti.
Mislim da puno toga radim pogrešno.
Ne treba brinuti.
Već udriti brigu na veselje.
Život je lijep.
Post je objavljen 21.06.2010. u 12:45 sati.