ISCRPNI (kakav jos moze bit?) PUTNI IZVJESTAJ
Evo mene! Djete je u vrticu, svinjac relativno raskrcen, najzad malo mira. Slije sam istresla, na linku su. Fali mi jos slija od zadnjeg dana, to cemo kad pero istrese kameru; naravno, meni se opet dogodila CARD FULL tragedija, uza svo suzdrzavanje od bjesomucnog skljocanja.
Dakle, petak navecer, uvod u radnju. Rasprave ocemo li - necemo, za sutra prognoziraju kisurinu, praznik je pa ce bit guzva na cesti. Aj vidicemo ujutro, pomalo.
Subota ujutro, sunce sija, nigdi oblacka. Ajmo onda krenit. Pakovanje, kupovine, pero istrazuje rezultate mog istrazivanja lokacija za obic, pokusava to proucit iz vozacke perspektive i skuzit kako uopce doc do tamo, kojim autoputem, koji su brojevi exita za skrenit.
Buduci je bila ladna jesen do jucer, lito danas, kisa po prognozi, onda triba ponit mali miljun krpica i pepica, nikad se ne zna. Ne zaboravimo da triba u necemu i spavat, a i dite se moze i upisat i isprolivat i usvinjit na mnostvo nacina, dakle borsa je krcata. A di su cetkice za zube, samponici, cetke, cesljici i gumice za kosu, knjigice, medo, patkica, pusti pasi, balun, zezalice, jos jedna borsetina je puna. A di je frizider koji triba napunit hranom i pingvinima, a di su krispice vanji i cokolino anji za dorucak i kiflici za veceru, a di su zdjelice i zlicice, nozic i salvete, a di je kava, cukar i vincina za mamu i tatu. Pa kolica za duze rute na noge, pa sadrzaji ako nas kisa zakuca za motel, pa putni snekovi, jabukice, keksici, sokici, vodice, pa tehnika, aparat, kamera, baterije, 100 cuda, sve u svemu portapak je ucas natrpan i nista ne mozes nac kad ti triba.
I sve kao pomalo pakovanje, dok pero nije ubra medju mojim isprintanim trudima da konjska farma samo danas ima open day, pa smo ih nazvali da bi saznali da to traje do 4 popodne. Tu se ubacujemo u trecu brzinu i izlecemo ka raketa, puni novog elana, da bi odma u startu zakocili u koloni auta-mravica, nikad kraja, navalija cili njujork ka po dogovoru u istom pravcu di i mi.
Tribalo bi kao u 2 ure doc do tamo, a mi smo krenili oko 11 i stigli iza 3. Naravno da smo po putu sve pojili, sto puta se popisali, usput rucali, cilo auto usvinjili i sve borse ispreturali. Stigli smo zguzvani ka salate, ali sritni jer smo uspili stic prije nego sto konji odu nanat.
Po putu sve lipo zeleno sumovito, prolice, sve cvita, divota. Za konjsku farmu pise da je to ‘Connecticut’s oldest and largest Morgan Horse breeder’ u malom mistu Old Lyme, a misto smisno, sve sareni postanski sanducici na cesti, malo dalje smisne kucice i verandice i oko njih cvice i livadice, azaleje od dva metra u punom cvatu, svih boja i na svakom koraku, a ja uzdisuci mislim na ove moje u basti male zakrzljale, vec dopola osusene i sve u svemu nikakve. Istovremeno se, a s istom tezinom uzdaha, Pero iscudjava beskrajnim travicama postedjenim korova i celavih zemljanih momenata.
Konjici su ispunili svoju svrhu, dica su bila hepi, bilo je i mama s bebama konjicima, tu smo zakocili uru vrimena dok nas nije pomelo, anja je ‘petala’ sve konje po redu, nije znala di bi prije, vanja se trudila pridruzit joj se u radji ali joj je bila frka da je konj ne ugrize (paralela s pasima valjda?), na kraju je samo grlila jednoga sta je slobodno naokolo seta i tepala mu ‘horsiiii, di si horsiiii, dragi horsiiii’.
Posli toga zaparali do motela u Branford, ostavili stvari, umili se, prosetali okolo-naokolo, gradic je prekrasan, lipi kafici sa stekatima uz cestu, galerijice, restorancici, sve malesno, jedno do drugog utisno, i preko puta veliki park, tu su njih dvi odma otrcale do nekog platoa usrid travice-livadice i opalile predstavu, anja piva, vanja plese, ljudi se skupljaju, dica pridruzuju, roditelji druze, blebecu, u cudu nam dicu gledaju, a njih dvi vesele, nisu stale uru vrimena. Kise nigdi, cili dan lito, gust.
Smracilo se, idemo dica nanat, tusiranje, vecera, pidzame, pranje zubica, sve obavili, stavili ih lec, pa se borili do ponoci s vanjom da zaspe (tj. ostane u krevetu bez ogradice), dok je anja isti tren bezbrzno zahrkala, sa smjeskom sanjajuci svoja vjecna lovista. Pero je zakljucija da meni pedagogija iza desetke vise ne radi, zatvaramo butigu, djete je najzad zaspalo nakon sto sam ga dobro rasplakala po guzici.
Nedilja ujutro, mala urica se budi bez greske, nista nadoknadjivanje nakon nocnih nebuloza, to zaboravi, spavanje do 9 je ostalo jos samo pusti san iscidjenih utopista. Kise jos nigdi na vidiku, akcija, dorucak, odosmo.
Connecticut River Museum u Essexu, super zgoda, muzej uz more, stara kuca na tri kata skroz renovirana, ocekujes skripave skale a ono lift unutra, a svaka prostorija ka stvorena za atelje. Tu smo malo gustali, gledali i mastali o ugodnom nastanku neprocjenjivih umjetnina, dica se malo zabavila uz more, i produzili za Groton. Pise da je tamo ‘historic ship NAUTILUS and the Submarine Force Museum’, kad ono stvarno, ne lazu, tu je muzej, tu su podmornice. To je bio super dozivljaj, setat po podmornici, sve utisno, a napravili vostane figure posade u radnom motu, mornar, kuvar, kapetan, tehnicar, mehanicar, sta li sve, svi su tu. Anja se zgrazala nad tisnim kreveticima i uskim hodnicima, cilo vrime je govorila da se ona plasi, bice mi je dite klaustrofobicno a ja nemam pojma. Muzej je ludilo, makete brodova i podmornica su ludilo, skroz kreativno napravljene. Tu bi covik moga stvarno cili dan obilazit i s gustom sve proucavat, ali s obzirom na njih dvi dobro smo uspili nesto i vidit.
Tu smo dobro zakocili, ogladnili i krenili za Niantic, tamo je kao ‘Children’s Museum of Southeastern Connecticut’. I stvarno, opet ne lazu, tu je. Parkirali priko puta, 3 ure, ajmo prvo sta pojist. Zakocili u piceriji priko puta, prva pica da vridi otkad smo u americi, inace su svugdi neke odvratne reminiscencije koje veze nemaju s izvornim dozivljajem, ova je bila ka doma. I atmosfera je bila lipa, konobarica brljbljiva, sipmaticna, mi se zaboravili i zasili. Dosli u muzej, ono za 10 minuti zatvara, ne daju nam uc. Uf, sta cemo sad, i dok se mi ceskamo po glavi razocarana nam djecica vec smisljaju utjesnu soluciju, ‘ocemo na biiiiic!’
I nakon kratke voznje nasli more, pjesak i kupace, ali nigdi auto ne mozes ostavit. Vrtimo se, pitali neku krezubu odvratnu ruznu i antipaticnu babu, kaze ona nama ljupkim glasom uz sazaljivi ton, a smjeskajuci se snishodljivo: ‘ovo vam je sve privatno, vi obicni smrtnici morate na public beach’. Nadasve ljubazno izgovori nam ona, onako krezubasta odvratna ruzna i antipaticna, naravno prebrzo i tipicno americki mumlavo neke jednostavne instrukcije, u nadi da cemo se cili dan gubit po njima. Ali pero fala bogu kakav je uspija je to nac bez problema i u rekordom roku, samo ides livo, desno, pravo pa livo, pa kraj znaka desno, pa dva puta livo, pa na semaforu desno, pa opet malo desno do velikog raskrsca pa livo do exita 72 pa desno pa livo pa ovde pa onde, dok ne ugledas veliko 'P', tu stavis auto i izadjes i ides malo livo pa deso pa pravo pa iza do velikog zahoda, onda ides livo i vidis prolaz, pa kroz prolaz i vidis more, pjesak i kupace i to ti je tu. Pero, zivija ti meni.
Elem, dica su se razularila, zaboravila i tisnu podmornicu i vrata od muzeja zalupljena isprid nosa i zaletila se tocavat u ledenicu, a ja sam u baba-jaga motu proricala sebi u bradu najcrnje prognoze o sutrasnjim neminovnim bolestinama, ipak ih pustajuci da gustaju, pa sta bude. Tu je bio super dozivljaj, pari ti se sidis na bacama i gledas brac, a ono nas krasni njujork preko puta.
I predvecer nazad u sobicu-spavalicu, opet ista vecernja procedure, kisa u kadi (nema rucke od tusa) i vecera na frizideru (zaboravili su stavit stol i stolice u sobu), ovaj put je vanja zaspala bez problema, ali zato se anja vrtila i uzdisala, lupala glavom u kusin, mavala dekom svaki cas, dizala 101 put popisat se, i tako do ponoci; valjda joj je bilo previse dozivljaja pa ih nikako poslozit. Kad je ona najzad zaspala, vanja se pocela davit od sline i budit svaki cas zapomagajuci. Trenutak intime koji nikada doci nece ostaje i dalje samo pusti san bidnih iscidjenih utopista.
Praznicki ponediljak je osvanija s vanjinim kasljanjem u uvik istu jutarnju uru, sat radi uredno, samo je alarm reprogramiran na neke nove zvukove. Na ovu novu jutarnju muziku pocinje, ka uvjetni refleks, moj ples s ljekovitim bocicama, jednom protiv kaslja i drugom protiv fibre. Kratko vijecanje, vecernji iscidjeni utopisti pokazuju svoje dnevno lice nepopravljivih optimista, i odlucujemo se za NNNI stav, idemo dalje.
Zadnji dan smo ostavili za Mystic Seaport, to je navodno cjelodnevni dozivljaj. Za divno cudo, opet se ispostavilo da nisu lagali, dozivljaj ne samo da je cjelodnevni nego je i dozivljaj; seaport je cili u stvari muzej, to nismo bili skuzili kad smo ronjali kako su nas ogulili za ulaznice, posli smo im oprostili. Cilo misto je u filmu proslog stoljeca, kucice, aktivnosti, ljudi. Setaju svako malo tete i barbe u robi iz kazalista, veste, rukavice, frizure, sesirici, suncobrani, lepeze, pod ruku se ulastenim cilindrima, sve je na svom mistu. Mos na noge obilazit a mozes i sist u kocijicu, naravno da se konjski dozivljaj nije moga zaobic. Stari jedrenjaci, sve smo ih obisli, staro brodogradiliste, unutra veliki drveni brod u izradi, vani se drva suse, ludnica. Sve kucice sa sadrzajima iz proslog stoljeca otvorene, unutra neko objasni prastare procese stampanja novina, izrade satova i sekstanata, alata, svakakvih cuda, ovisi vec u koju si kucicu zaluta. Na kraju mala kucica 'children’s museum', aj ovaj bar radi, tu su se dicica naravno zabavila, ima starih drvenih igracaka ali ima ih i iz naseg stoljeca, tu srecom nisu bili tako dosljedni. I velika maketa grada u proslom stoljecu ih je odusevila, s malim konjicima i svitlima koja se ugase kad je kao pala noc, pa se u kucicama upale svjetlasca na prozorcicu, prva liga.
I da ne tupim dalje u detalje, nisam normalna koliko sam se raspisala (kao i obicno, ja se navijem pa se cudim koliko mogu mlit!), tu smo poruckali, skuzili da sam ja vistica - prorocica i da vanja nema apetita jer ima fibru, dali joj ponovo ljekic, 6 uri nakon one jutarnje preventivne doze, i kuci pjevajuci.
Po putu je gorila uprkos ibuprofenu, spavala meni u krilu, parilo mi se da sam zagrlila pecicu. Opet cili njujork ide di i mi; pari ti se ka da se s ciova vracas brodom doma u nedilju navecer, a ono svi navrli istovremeno pa motorici prduckaju ko ce prije.
Doma izmirili vanji fibru, skuzili da je malo povelika, tocavali je u kadi i mirili fibru svako malo, opet joj dali ljekic, na kraju fibra malo pala, natirali je da pojede dva grizica, i u 11 uri je zaspala ka bolesna beba. Anja je bila sva njezna, brizna i usluzna, za razliku od inace tipicinog mota starije sestre koju mladja nervira i tlaci. Kad je i Anja zaspala nas dvoje smo ostali u totalnom svinjcu, jer smo sve borse bili samo s vrata ubacili unutra i uvatili se vanje, tako da sad stoji sve rasuto kako smo ih sutali po kuci muvajuci se gori-doli. Da ne gledamo u taj krs, ugaslili smo svitla i sili pit vino i gledat gorena.
Kad je uspavanoj bebi najzad definitivno pala fibra ja sam izdusila, ne znam sta je posli bilo, ko je ubica, ko mi je napravija krevet, ni kako sam se u njemu nasla ujutro. Elem, svinjac je jos bija tu, pero na poslu, anja u skoli. Nas 2 u doktora, sve ok, prehlada. Redit krs, pisat blog, i evo me. A lipo sam rekla: bude li moje dite na prolice mocilo noge u ocean, sutra ce bit bolesno. Pa zar nisam vistica?
Ovo sam naglasila ‘moje dite’, jer tudja djeca nisu samo mocila noge vec su se kupala ka da je osmi misec ne mediteranu a ne peti u konektikatu. Pa nisu valjda svi sutra bili bolesni! A moje prorocke moci su zacete u davna vremena anjinih oceanskih proljetnih tocavanja. Naime, kad god bi je odveli u akvarij, spustili bi se na brighton beach, ona bi malo utocala nogice, i sutra fibra.
Ovo da vam zamazem oci ako ste mislili da imam okultne moci.
A sad odoh, Baba-Jaga je rekla svoje!
|