Vasilisa Premudra

petak, 30.06.2006.

Putna groznica

Puklo me! Kuca je u svinjcu, krs na sve strane, padam priko vanjinih slapica i anjinih krpica, razbacanih knjigica, punih i praznih torbica, zguzvanih slinavih papirnatih maramica, barbinih cupavih glavica razbacanih na sve strane i tu i tamo pokoje usamljene, okrutno iscupane nogice. Tapet prljav, pun papirica od bomboncica, mrvica od keksica i osusenih flomastera sta ne znaju sami uc u pripadajuci cep. Nista ne mogu nac, to me ljuti i stvara mi nervozu, a nece samo da se sredi, a nemam snage po dici upirat, ne mogu 100 puta ponavljat kad me grlo boli, a kamoli zavikat kako bi tribalo. A i ne mogu o takvim budalastinama razmisljat kad sam nervozna, a kamoli se uvatit skoncentrirano djelovat za nesto po tom planu poduzest. Tako dolazi do apsurdne situacije - krs je svakim danom sve veci, a s tim raste i moja nervoza, radi koje ne mogu nista poduzest po tom pitanju. Spakovala sam u borsu sve sta sam uspila u krsu nac di je, ostalo sta sam se sitila sam napisala na papir, to bi se tribalo negdi pojavit, odnekud izronit. Ali nece samo izronit dok ja ne skocim na glavu... uf, odma me centrifuga u drobu proradi od muke! Kao i obicno, mora mi prisist da bi nesto poduzela, ako nije kampanjski i na hoooo-ruk! onda nije slatko.
A za ne falit, mislili smo otic negdi 2 dana sad za vikend prije puta, a ja sinoc sva skuvana, smrkava, grlo boli. I jutros vanja isto, budi me slinavim glasom zacepljenog nosa, nakon sto je jucer cili dan bila sva grintava. Izgleda da nas je anja sredila onom svojom prehladom ili virusom od prije par dana, sta li je vec. A put je bio planiran radi nadolazecih velikih vrucina, a sinoc kisa i jutros skroz zima.
Evo sad pijem kavu, 9 ujutro, njih dvi gledaju 'zlocestu mamu' (vanjina sifra za simbu lava drugi dio), imam jos malo vrimena za kontemplaciju, a onda je gotovo, isteklo mi vrime, kud koji mili moji.
Aj dosta sam kukala, idem ugasit ovu masinu i navalit na prevrtanje po krpama, onda njih dvi ukljucit u 3. brzinu kad film zavrsi. Evo kovu se uvalija simbi u familiju, to je negdi na po filma, imam jos vrimena nesto na miru napravit, posli mi vanja pocne sve razvlacit, sta ja slozim ona rascupa, sta ja nadjem ona izgubi, sta operem usvinji, sta spremim izneredi, triba masu zivaca za odvojit po dana za napravit posal od uru vrimena. Guraj sizife, guraj kad ti je bog da!
Ma ne bi to sve bilo nista novo da meni pred ocima ne bljeskaju vizije mucnih uspavljivanja izneredjenih beba po tisnim avionima i okrutnih budjenja istih blazeno zaspalih beba usrid noci, da bi se onda tako svi rascupani, pospani i izmuceni vukli ka zombiji po nekom aerodromu, trazili, cekali, pa opet mrcvarili s glavama koje padaju livo-desno u sljedecem avionu, koji stize na sunce u 2 popodne, kad je nama u glavi 8 ujutro, a nakon neprospavane noci. A ono oci bole od velikog svitla, noge se vuku ka nateceni, obamrli balvani, ruke trome, vise do poda, a bebe grintave, euforicne i nadasve pospane... Dodje mi odma zaplakat, ali to mi nece puno pomoc. Plakacu kad dodjem doma. Zagrlicu svoje roditeljstvo i uvatit ridat, nosice me do auta. Al kad me njezno poloze u moj krevetic, ah miline, zaspacu ka beba, a na svoje cu bebe zaboravit, prvi put od proslog lita. Ako im se pisa, ako su gladne, ako se probude jer su ruzno sanjale, nista vise necu cut. Nisam vise sama s njima, neko je tu ko ce uletit, za promjenu. Ala gusta.... zaboravljeni dozivljaj....
Ovo je bio dobro iskoristen trenutak kontemplacije, sacu samo one bljeskove o mucnim putesestvijama zaminit s ovima o malo kasnijoj radnji, sifra blatine, iskljucenje, tonem u beskompromisni i apsolutni san... ah, miline! Odma me prosla nervoza, idem cistit kucu! Evo kovu je protjeran iz simbinog klana, imam jos zadnju trecinu filma.
Idem upalit motore, brrrrr, brrrrr!!!!

- 14:33 - Komentari (14) - Isprintaj - #

utorak, 27.06.2006.

Izvjestaj

Vrime je ocajno. Vruce, sivilo, kisa, pritisak, sparina, znoj. U cetvrtak je jos bilo suncano, Vanja i ja isle u biblioteku, a ono ja falila dan, petkom radi od ujutro, a cetvrtkom tek od jedne ure. To znam napamet, srida i petak su nas library-day, samo uvik pobrkam koji je dan, bice mi se zuri petak docekat. Svaki cetvrtak se probudim ujutro i kazem 'fala ti ga boze, opet petak', pa u petak ponovo.
Tako smo prosetale malo dalje do jednih lipih ljulja u istom pravcu, tamo upalili sprinklere, Vanja se skinila u mudante i trckala naokolo sva sritna, gustala se prskat s dicom, dica padaju na ledja i lupaju glavama o beton; nacrtali su neke cvitove po podu, pa kad se cvitovi smoce skroz je klizavo. Skroz je bilo veselo, gomila dicurlije zovni glavicama po podu a nas dvi medju njima trcemo za ruke, sva sam se smocila.
Sutradan se opet nakanili najranije, uzeli patike da ne pada kad potrci, kupace da ne seta u mudantama, sugaman da je ne brisem rezervnom robom iz borse (to uvik nosim, ako se isproliva ili upisa ili usladoledi ili ko zna sta vec, sifra NNNI), ja uzela aparat, sendvic, sve spremno, a vani skroz oblacno, sivo i tmurno.
Vratili najzad knjige, nismo nista novo uzeli, idemo baj-baj, triba mislit na male stvari poput ovih - sve knjige vratit da posli ne ostavljamo peri u zadatak, i da ne placamo kaznu bezveze. (Mozes uzet 25 knjiga, a kazna je $0.11 po knjizi po danu, tako da mene dobro kazne svaki put kad se zaboravim!)
To obavili na brzinu i ajmo na ljulje. Nisam bila sigurna oce li uopce upalit sprinklere po tom vrimenu, ali jesu, i eto srece nase. Skidanje, idemo, djete trckalo kroz vodu 10 minuti i kaze dosta mi je, necu vise, mama daj sugaman i robu, idemo na ljulje. I tako smo proveli jutro trckajuci po ljuljama, a prskalice ko sljivi. Eto sta ti je kad se nakanis, nije slatko ka na prepad.
U subotu Anja imala test za ljubicasti pojas. Test je do sad uvik bija u 10 ipo, dodjes malo ranije jer se moraju i malo zagrijavat prije testa. Ja ne znam di mi je papir sta su mi ga dali s tim u svezi, mislim ajde ko ce ga sad trazit, bice isto ka i do sad, i nas tri odosmo oko desetke, Pero ce doc za nama. Kad ono, tek polazu bili-zuti-narancasti-zeleni, Anjin test je u 11 uri, uranili smo. Pero dosa, Anjini tek poceli zagrijavanje. Ispalo je da smo sidili tamo pune tri ure. Bidna Vanja, dobro nije ispalila, a i ja skupa s njom. Aj bar je Anji bilo drago sta je dosla ranije, a ne uvik u zadnji cas. Uspila se lipo psihicki pripremit, cavrljala sa svojima, tracali 'no-belts' i 'low-belts'. Ona je sad s krupnim ribama, 'higher-belts', nije vise sala.
To odradili, prosidili, uslikali, na kraju kad smo izasli svi su bili nervozni i gladni ka pasi. I Anji je bilo malo previse, nakon njenog testa prosidila je sve ljubicaste, crvene i crne po redu, pa djeljenje diploma, novih pojaseva, pehara, pa hvalospjevi, aplauzi, cestitanja - nikad kraja.
Dok smo dosli do doma pokisli smo ka misi (zasto uvik misevi kisnu?), marendajemo za stolom, tu ja uberem da na kalendaru velikim slovima pise 'karate - 11 uri'. Blaaago mi se....
I sta cemo sad, di cemo po pljusku, a vruce, sparno, ne mozes doma sidit. Ja se sitila da imam neke kratke gace za vratit u K-marta, ajmo ca to zaminit, to nam je autom 10 minuti, a unutra lipo lade, priko puta butige je tzv. 'zirafa', oliti ga 'toys'r'us', pa ce i dici bit gust.
Na povratku kupili cevape u lepinji u 'Bosna-expressu' blizu kuce, kisa jos pljusti, ajmo doma to pojist na miru. Nevjerovatno ali istinito, Vanja je stukla svih 5 cevapa i pola lepinje, odma je prestala grintat i pocela pivat na sav glas, mamino dite.
Sutra nedilja, opet kisa, sta cemo, di cemo, nismo nesto bili za velike izlaske, ajmo u Ikeu, tamo je dici gust mantat naokolo, ja bi tila kupit neke male sarene okvirice za slije sta sam vidila zadnji put, a i tamo lipo lade. Aj dobro, svi se slozili, tamo malo mantali, pojili sladoled, anja nagovorila peru da kupi sator, posli je grizla savjest sta je upirala pa se rasplakala, djete je ocito gladno, ajmo na picu.
Tamo Vanja drzala govor (opet se najila pa procvitala!), dobro nas nasmijala, i kuci pjevajuci.
Odma je palo sklapanje satora, dicinje veselje, eno ga ponositog u srid njihove sobe, i gomila kusina unutra. Ujutro ga moram nosit u dnevni boravak, kad Pero dodje opet u sobu.
Nedilja navecer, Anja kaslje, bezdusnica ('dusu je ispustila'), skuvana, fibra 37, nista od skole ujutro. Jucer, ponediljak, ostala doma, ja zovem doktora, a doktor na godisnjem. Evropa, to tako gordo zvuci. Zakljucila sam da vise necu u razgovoru s ljudima govorit da idem doma. Evropa, to je moj dom. Mozda je iz te tamo perspektive to jos upitno, ali gledajuci odavde tu smo, definitivno; malo livo-desno na karti, gori-doli, nisu ljudi sitnicavi.
Ljekic protiv kaslja i ibuprofen su dobro Anji posluzili za prvu noc, jucer je vec bila bolje, jutros sam je spedila u skolu. Danas joj je zadnji cili dan, sutra je doma u 11 ipo i gotova skola. Neka se ide pozdravit i pokupit svoje krpice, sta ce sidit doma kad vise nema matematike.
Evo taman sam zavrsila s izvjestajem i kavom, kad je i Pepeljuga zavrsila, Vanja je vec izvadila pazle, umjesila nam plastelin za dorucak, evo sad vuce sator iz sobe, ljuti se sta ne moze proc kroz vrata, pozdravljam.

- 15:01 - Komentari (21) - Isprintaj - #

utorak, 20.06.2006.

Zapisi iz topionice

Ovi vikend je bilo vruce ka u paklu (nisam bila, ali kazu da je vrucina njegova glavna odlika). Mislili smo mozda negdi zbrisat za malo utec iz gradine, ali je pala odluka da je velike akcije bolje ostavit za vikend prije splita kad anja nema vise skole, pa cemo, ako pero uzme dan-dva slobodno, moc nabrat vise dana u kosaricu svjezih ljetnih zgoda (dobro me krenilo u zadnje vrime, figurativ lengvidj na svakom koraku!)
U subotu je anja izrazila zelju da bi isla “na sprinklere” na “playground for all children” u fresh meadows - corona parku, a u nedilju smo otisli u forest park, tamo je super ladovina, stogodisnja stabla, ima i vrtuljak, sasvim dostatno za jedno popodne, navecer se dogovorili s m&m za rostljanje u basti.
Ispao je super dicinji litnji dozivljaj, sprinkleri su bili pun pogodak, jesu u neka doba udunili vodu, ali mi smo ostali u neposrednoj blizini i budno motrili ponovni dolazak iste, nismo se dali zbunit, ponovo obukli mokre kupace i nastavili di smo stali.
Nedilja, forest park je bio ludilo kad smo bili zadnji put, a sad se odjednom 100 mesozdera sjatilo na 100 kvadrata, tako da su mirisi raznih zapaljivih tvari nadvladali mirise bidnih zviri sta se przu na svakom koraku, nije bas bija ocekivani dozivljaj ali ajde, moze proc kad smo vec tu. Zato je vrtuljak izvadija stvar, vanja se raspametila, a ni anji nije mrsko, dapace. Da gusce, da rjedje.
Posli u basti super, pero montira sprinkler (opet anjina ideja, naravno, mali lav nam je u kronicno idejnom stanju, stalno neke zamisli i beskrajno upiranje na sprovodjenju istih, primjena raznoraznih metoda u svrhu postizanja zacrtanog cilja, od besramnog sarmiranja, preko neumoljivog logicnog ubjedjivanja do bespostedne manipulacije - dok nas sve ne satare, ne pusta!), marijana i miha donili tikvice, balancane, cevape, kapulu, ajvar, lepinje, sve sta triba, super desert za kraj, i jos sami sve pripremili, iseckali, zacinili i ispekli! Je pero mihi oteo pecenje cevapa, ali srica miha se vise pali na tikvice i balancane pa mu je gnjusna mesna posla preda bez otimanja, tako da nije bilo cupanja za poziciju rostilj-majstora.
Za to vrime dica su se sprinklara (anjine kovanice su nadasve bjesomucne!), vristala i cicala, gustala ka prasici (zasto uvik ti prasici, ali oni sladje gustaju nego ostala zivalj?), opet sam ispucala bezbroj slija, srica su izdusile sve zive baterije po kuci; drukcije moja foto-manija ne prestaje.

Anja broji dane do kraja skole, ja se mislim kako bi se tribala pocet pakovat, a tako je ljepljivo neumoljivo vruce i sparno da smo svi ka lesevi, sve bi tili, a niko ne mrda, sta mozes sutra ne radi danas.
Evo utorak 10 uri ujutro, vanja nesto posluje u svojim ljubljenim “staklenim cipelicama”, triba se spremat za ic na anjin “piano recital” u podne u skoli. Jucer mi je svirala tu pismicu koju ce danas tamo svecano izvest, kad ja uberem “pa to isto si svirala i lani na recitalu!” - a ona se kurbanjski smije i kaze “je, ali je bila druga uciteljica!” - oce rec ova ne zna da je to ista pismica!
Pismica od tri note, traje jednu minutu, vjezbaju je cilu godinu, a uciteljica ne zna da je tu istu svirala i lani! Sta mi je ambiciozno dite... a muzikalno tek!

- 16:23 - Komentari (16) - Isprintaj - #

utorak, 13.06.2006.

CROATIAN LANDIC

U nediljlu smo bili cila ekipa na pikniku na "hrvatskoj zemlji" u NJ. Po dana smo trazili di je to, nikako nac nedodjiju. Kad smo najzad sve kose pocupali, odlucili smo odustat, parkirali kraj nekog parka, kad to ispalo na minut odatle. Srica nam je jedan dobri cova dosa kazat, njega smo slucajno sreli u parku, i on se pogubija. Prica je bila on ce trazit dalje, mi odustajemo. Kad evo ga nazad, kaze cim se rasta od nas ugleda tablu CROATIAN LAND. Mi cili sritni prihajali za njim, kad stari cika bez zuba naplacuje parking, pitamo ga jel ovo hrvatska zemlja, nije nego srpska, vice on nama nazad. Duhovit je, nas je.
Tako su nase mucne putesestvije sretno zavrsile , uz janjetinu u ladu ispod stabla. Kraj nas jezero, zabe i lopoci, oko nas zelena travica i masu svita. Svi pricaju hrvatski, dica pricaju engleski. U centru zbivanja stoji kameni natpis "Croatian Highland", a iz njega gori pici u visine i barjak nas se vije; doli u kamen i grb urezan, svore se slikaju kraj njega. Prosetali naokolo, na pijesku se ljudi balunaju, dica grade kule, kantice i lopatice su tu. Sunce sija, lip dan. U ladu je malo ladno, ali na suncu dobro przi. Plesni plato i bina sa sviracima, dica plesu, gustaju, ritam kola im pase. Anja je vidila jednu uciteljicu s kojom su je u skoli upoznali jer je i ona iz nasih krajeva. Cila je bila odusevljena - "vidi, uciteljica, a plese!" Igrali se na travici, balunali, jeli, pili, blebetali, sta sve vec piknik ne podrazumjeva. Cim je sunce zaslo postalo je hladnjikavo, ajmo kuci pjevajuci.
Nakon komentiranja zgode s anjom u autu po putu do doma, ona je zakljucila da ako pitamo gazdaricu da kupimo samo mali komadic zemljice u basti da bude “zapravo nas”, onako mali samo da se moze ubost stap – “a to ne bi bilo puno para, jelda?” - onda bi mogli tu zabit hrvatsku zastavu i napisat CROATIAN LAND (landic). Tako bi uvik kad pogledamo kroz prozor u bastu mogli vidit malo i nasu zastavu, a ne samo americke svugdi naokolo. (Cisto za promjenu!) Onda bi svi mogli tako, a posto su ovde svi od negdi drugdi dosli, bilo bi puno raznih sarenih zastavica po bastama. Ispod njih bi pisalo ITALIAN LAND... ili AFRICAN LAND... ili CHINESE LAND... ili od svakakvih nekakvih zemalja koje vec imaju razne - “a kako mama izgleda africka zastava? A kineska? A od Indije? A od Brazila? Onu znam od Kanade kako izgleda. I talijansku. A koja je ono s velikom crvenom tockom? Ona mi je lipa sta ima zute i crvene boje, i crnu? I one su mi drage sta imaju lavove nacrtane. Ili bilo koje zivotinje!”
Sva ponosna, na kraju kaze: "Jelda da bi to bilo super? Kako se to niko prije nije sitija?"

- 15:46 - Komentari (14) - Isprintaj - #

utorak, 06.06.2006.

A zasto...

Jucer svi doma skuvani, vanja na antibioticima, lici se, anja tek zafibrala, ja sva skuvana, prehladjena. Za ne sidit svi doma cili dan, odemo malo u bastu. Kisa padala vec danima, jos je oblacno, sve mokro, blatnjavo, mrvu prohladno.
Tamo malo petljali, one mi pomagale cupkat dzinovske korove izrasle posli pustih kisa, iskopale mi veliku rupu do kineza za posadit novi cvit koji smo jucer kupili (vanja je usla u rupu do kolina!), drzale puzavac da ga ja mogu spagom zavezat da ne raste u sirinu, i tako svasta pomalo, proucavali smo i novonastalo lipo cvice i male pupoljke kako se pojavljuju, ruze, kadifice tj. marigoldi, blue hill kakolisezove, sve procvitalo.
Vratili se kroz prozor doma, rucak. Sidimo, komentiramo dozivljaje, pricamo o bilju, presadjivanju, korjenju. Vanja mene nesto pita s tim u svezi, ja joj objasnjavam...
“Jesi vidila kako cvjetic ima dole u zemljici veliku bradicu kao jednu kosicu? To su male, male slamkice koje mu pomazu da iz zemljice popapa papicu i vodicu. Kad ga sunce grije po glavici i male slamkice papaju lipu papicu, onda on naraste veliki i rodi lipe bebice-cvjetice. Kad nema sunca i vodice i u zemljici nema papice, onda je gladan. Kad je dugo gladan, onda ne moze narast. Ova nasa zemljica nema puno papice za cvjetice, zato beba mami pomaze stavit cvjeticu u njegovu rupicu onu lipu zemljicu iz one velike kese sta tata kupi...” I tako, ja se ziva satrala odgovorit joj na pitanje.
A vidim gleda ona mene, ide prica, napeto je, ali one crne ocurde cilo vrime ka da me proucavaju, kao da me ne slusa sta govorim nego klima glavom i misli u sebi ‘ala sta joj je velik nos kad se zagledas u njega’ ili nesto slicno u tom stilu, sta s temom razgovora nema blage veze.
I zavrsim ja izlaganje, pitam ima li jos pitanja, jel sve jasno, kad ona misli, gleda me, misli jos malo, i dalje piljeci u mene s takvim intenzitetom da mi je postalo neugodno, i onda me pita, ozbiljno, smirenim glasom, kao da je pao veliki zakljucak nakon koncentriranog razmisljanja: “A zasto ti meni sve ovo kazes?”
A ja trepcem, ostala sam zbunjena. “Pa pitala si me zasto to i kako to, pa ti ja zato kazem da znas, zato sto te volim pa ti ocu pomoc ako nesto ne znas a oces znat. Jos si mala pa svasta nesto ne znas, a ti uvik kad nesto ne znas pitas mamu, pa ti mama kaze. Tako onda svasta znas. Jel ti drago sta ti je mama kazala sta si mamu pitala, jesi sad naucila kako raste cvjetic? Jel ti drago svasta znat i svasta naucit?”
Na to mi se ona jarne u zagrljaj, stisne me onim bucastim rucicama oko vrata i zavice na sav glas meni na uvo, tako da me u momentu skroz oglusila i udusila: “Jeeee!!!! Jajavjuuuu!!!”
Tu sam, u zadnjem svjesnom trenutku prije nego sto sam pala u nesvist kako me udavila, skuzila da nije cilo vrime piljila u mene iscudjavajuci se mom nosu vec bezgranicnom strpljenju i dosljednosti majcinske ljubavi, prisutne uprkos svim njenim vrlo mastovito raznolikim oblicima testiranja iste. Bice dite u sebi mislilo, fascinirano mojim pustim uciteljskim zarom: "Ma kako li joj se samo da ovoliko govorit?!!"

- 16:46 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>