Putna groznica
Puklo me! Kuca je u svinjcu, krs na sve strane, padam priko vanjinih slapica i anjinih krpica, razbacanih knjigica, punih i praznih torbica, zguzvanih slinavih papirnatih maramica, barbinih cupavih glavica razbacanih na sve strane i tu i tamo pokoje usamljene, okrutno iscupane nogice. Tapet prljav, pun papirica od bomboncica, mrvica od keksica i osusenih flomastera sta ne znaju sami uc u pripadajuci cep. Nista ne mogu nac, to me ljuti i stvara mi nervozu, a nece samo da se sredi, a nemam snage po dici upirat, ne mogu 100 puta ponavljat kad me grlo boli, a kamoli zavikat kako bi tribalo. A i ne mogu o takvim budalastinama razmisljat kad sam nervozna, a kamoli se uvatit skoncentrirano djelovat za nesto po tom planu poduzest. Tako dolazi do apsurdne situacije - krs je svakim danom sve veci, a s tim raste i moja nervoza, radi koje ne mogu nista poduzest po tom pitanju. Spakovala sam u borsu sve sta sam uspila u krsu nac di je, ostalo sta sam se sitila sam napisala na papir, to bi se tribalo negdi pojavit, odnekud izronit. Ali nece samo izronit dok ja ne skocim na glavu... uf, odma me centrifuga u drobu proradi od muke! Kao i obicno, mora mi prisist da bi nesto poduzela, ako nije kampanjski i na hoooo-ruk! onda nije slatko.
A za ne falit, mislili smo otic negdi 2 dana sad za vikend prije puta, a ja sinoc sva skuvana, smrkava, grlo boli. I jutros vanja isto, budi me slinavim glasom zacepljenog nosa, nakon sto je jucer cili dan bila sva grintava. Izgleda da nas je anja sredila onom svojom prehladom ili virusom od prije par dana, sta li je vec. A put je bio planiran radi nadolazecih velikih vrucina, a sinoc kisa i jutros skroz zima.
Evo sad pijem kavu, 9 ujutro, njih dvi gledaju 'zlocestu mamu' (vanjina sifra za simbu lava drugi dio), imam jos malo vrimena za kontemplaciju, a onda je gotovo, isteklo mi vrime, kud koji mili moji.
Aj dosta sam kukala, idem ugasit ovu masinu i navalit na prevrtanje po krpama, onda njih dvi ukljucit u 3. brzinu kad film zavrsi. Evo kovu se uvalija simbi u familiju, to je negdi na po filma, imam jos vrimena nesto na miru napravit, posli mi vanja pocne sve razvlacit, sta ja slozim ona rascupa, sta ja nadjem ona izgubi, sta operem usvinji, sta spremim izneredi, triba masu zivaca za odvojit po dana za napravit posal od uru vrimena. Guraj sizife, guraj kad ti je bog da!
Ma ne bi to sve bilo nista novo da meni pred ocima ne bljeskaju vizije mucnih uspavljivanja izneredjenih beba po tisnim avionima i okrutnih budjenja istih blazeno zaspalih beba usrid noci, da bi se onda tako svi rascupani, pospani i izmuceni vukli ka zombiji po nekom aerodromu, trazili, cekali, pa opet mrcvarili s glavama koje padaju livo-desno u sljedecem avionu, koji stize na sunce u 2 popodne, kad je nama u glavi 8 ujutro, a nakon neprospavane noci. A ono oci bole od velikog svitla, noge se vuku ka nateceni, obamrli balvani, ruke trome, vise do poda, a bebe grintave, euforicne i nadasve pospane... Dodje mi odma zaplakat, ali to mi nece puno pomoc. Plakacu kad dodjem doma. Zagrlicu svoje roditeljstvo i uvatit ridat, nosice me do auta. Al kad me njezno poloze u moj krevetic, ah miline, zaspacu ka beba, a na svoje cu bebe zaboravit, prvi put od proslog lita. Ako im se pisa, ako su gladne, ako se probude jer su ruzno sanjale, nista vise necu cut. Nisam vise sama s njima, neko je tu ko ce uletit, za promjenu. Ala gusta.... zaboravljeni dozivljaj....
Ovo je bio dobro iskoristen trenutak kontemplacije, sacu samo one bljeskove o mucnim putesestvijama zaminit s ovima o malo kasnijoj radnji, sifra blatine, iskljucenje, tonem u beskompromisni i apsolutni san... ah, miline! Odma me prosla nervoza, idem cistit kucu! Evo kovu je protjeran iz simbinog klana, imam jos zadnju trecinu filma.
Idem upalit motore, brrrrr, brrrrr!!!!
|