vakuum

Laku noć

Kako to lijepo zvuči. Kad se nakon napornog dana uvalim u krevet, otuširana, bez viška dlačica na koži, opranih zubića i kad znam da ću u trenu, zagnjurene glave u jastuk, na desnom boku utonuti u san.

Još samo tri molitve prije spavanja. Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu. To ne mogu propustiti sve i da hoću. Moj me Mali udav podsjeti na to, ma kako umoran bio. Ponekad i anđele čuvaru, ako mu se još ne spava, pa samo da odgodi neizbježno. Ponekad i počne s forama kako se nismo danas uopće družili. To što sam visila kraj njega dok je pisao zadaću, što smo bili zajedno u parkiću, što sam mu spuštala na špagici sokove sa prvog kata i to što sam mu najboljeg prijatelja naučila kartati Tablića, to se ne računa. Valjda.
Ponekad padnem na te fore. Al najčešće ne. Ujutro je škola.

I još samo da mu prebacim svoju lijevu ruku preko njegovog malenog tijela, a on ju obgrli, i možemo zaspati. Ionako smo preumorni. Bar sam ja.

Moj Lik veli da ja zaspim čim vidim krevet. Zato se boji sa mnom ići kupovati ležajeve bilo koje vrste. Osim kugličnih. Čak ni madrace ne voli gledati samnom.

Mali udav ima osam i pol godina, a još uvijek spava samnom. Voli reći da spava sa mamom, a ne između mame i tate, jer mama ima nježniju kožu. I ruku. Ruka mu je najbitnija navečer. I on je na desnom boku, a moja ruka je umjesto bilo koje plišane igračke tu. Umjesto krpice, gazice, ekšnmena i svih onih čudesa sa čime klinci znaju zaspati. Dobio je za izvoz tih mekanih zmijica, pužeka i ostalih gmizavaca koji bi mogli zamijeniti moju ruku, bar tijekom noći i koji sad samo služe da krase njegov uredno napravljen i netaknut krevet. Osim zmije. Ta je mekana skoro ko mamina ruka, pa je uredno, dva metra dugačku, sfrče u krug i položi glavu na nju. Sad može ponovo tražiti moju ruku. Zmija je zauzeta.

Preko dana on je Najt Elf, Dart Vejder, on je najbolji u igrici Sajlent Hil. Najbolje su borbe one s kosturima iz kojih svejedno curi krv. Njegova je omiljena crna majica sa kosturskom glavom koju oblači samo za svečane prilike, poput prvog dana škole, a najdraže grupe S.O.A.D., Metallica i Korn. Sa naopakim r.
Zato mu se navečer nikad ne piški. Zato se još ne zna sam obrisati kad izađe ispod tuša. Zato me moli da nikome ne kažem da spava sa mnom.
Al ja kažem. Samo tamo gdje znam da smijem. Jer mi je to simpatično. Jer mi je sladak kako se pravi frajer preko dana. I jer me navečer voli najviše na svijetu. Čim se vani smrači zove me nježnijim glasićem. Zaletava se prema meni i grli me svojim ručicama. Zavlači mi se u najuže pore. I mazi se. I moli me da zajedno gledamo novi nastavak Zabranjene ljubavi. Ni to ne smijem nikom reć da gleda. Dobro, to ni ja ne govorim nikome da gledam. Izgovaram se da gledam samo zbog njega. Al, baš se neki dan igrao vani kad je počela serija, a ja nisam smjela viknuti kroz prozor da počinje, pa sam ju sama pogledala. Da njemu mogu ispričati što se dogodilo. Postaje sve napetija. Čak ima malo elementa i Hičkoka. Tip ulazi u kupaonicu s nožem, a žena se tušira. Jedva čekam nastavak.

I poslije toga, čim prije ugledati krevet.
Zagnjuriti glavu u jastuk, okrenut se na desni bok. Oče naš… ovo, ono… ruka…I laku noć.

Al nije laka, već osam i pol godina. Jer to lako biće pored mene ima nemirne nožice. Mora da bježi cijelu noć pred strašnim kosturima. Nema što drugo biti, jer leđa su mi sva plava ujutro.
Noću ga okrećem, smjer glava-noge, noge-glava, jer ne mogu više podnositi udarce nogama u vrat i bradu.
Ko da sam Mirko Filipović.
Ponekad ga povlačim za obje noge samo da glavom ne zvizne na pod.
Ko da sam brod za spašavanje nasukalih kitova.
Ponekad ga tješim kad se plače u snu.
Sigurno mu je sestra zauzela mjesto pred Plej Stejšnom.
Ponekad ga slušam kako se glasno smije.
I poželim ući u njegove snove.
Ponekad odem u njegov krevet.
Samo ponekad on ne dođe zamnom.

Ne žalim se ujutro. Ne žali se niti on da ja hrčem, a znam da hrčem. Pa kako i ne bi. Već petnaest godina spavam sa Likom koji ispili bar dva metra drva preko noći. Moram mu pomoći, ponekad.
Budim se umorna. Ili samo pospana. Ili samo željna sna bez boksa u ringu i bez nasukalih kitova.

Ima jedna prednost u cijeloj toj priči. Ili dvije. Možda tri.
Ak je tri, onda se isplati.

Jedan komplet posteljine za krevet manje za pranje i peglanje-prva
Mali udav raste i uskoro će (uskoro će, evo, samo što nije) odrasti-druga
I nadam se, da će se sjetiti ovoga kad naraste i sa osmjehom mi prići i poljubiti mi izborani obraz.

Isplati se. Kako ne…

Sjećaš se Barbare?

Jacques Prevert.
Pisao je pjesme. Prekrasne. Al jedna mi je posebno lijepa. I pročitala sam je milion puta, al ju nikad nisam naučila napamet. Nisam se ni trudila. Znam djeliće, al ne i cijelu. Al valjda mi glava prepuna drugih, pa ne stane još i ova. Barbara.

I nekako volim misliti da je to sretna pjesma. I sjetiti se Barbare u sretnim trenucima. Al ne ide… I želim da je sretna. I Barbara i njen Žak. (Samo da nije Houdek. Onda je odma tužna pjesma). I mora imati hepi end. Jer meni sve mora imati hepi end. Inače, nije dobro.

Počnem čitati lijepu pjesmu. Već po naslovu znam da je lijepa. U početku je sve lijepo. Dobro, malo pada kiša, al to je valjda radi romantike.

Ona je hodala nasmijana, očarana pokapana.
Nema veze što je kišilo.
Ona se smijala.
A onda se i on smijao.
I sve zvuči veselo.

Al čovjek je proklet, pa baš sve mora do kraja pročitat. Na prvoj stranici je sve sretno i ulijeva nadu.
Da će stati kiša.
Da će Žak prići Barbari.
Da će se zagrliti.
Poljubiti.
Zajedno se smijati.

Ali ne, ja moram okrenuti stranicu. A tamo neki čovjek kojem ona trči u zagrljaj. I on zna njeno ime. A mi nemamo pojma ko je on. Dobro, možda je tata. Pa javit će se tati i onda otrčati Žaku.
Još ima nade.
Baca mu se u zagrljaj jer ga dugo nije vidjela.
Ne zato jer ga je došla žicat đeparac, nego ga se zaželila.
Starci su joj rastavljeni.
On u drugom gradu.
Dugo se nisu vidjeli.
On joj zna ime, naravno. Pa otac joj je. Valjda.
Nada za hepi endom nikada ne jenjava.

I onda opet nova stranica.
Koji me vrag tjerao okrenuti ju. Da su se bar dvije zalijepile zajedno. Mislila bi da je kraj.
Ona je vidjela taticu.
Sad je sretna.
Žak je isto sretan, jer je vidio Barbaru.
I zato što je ona sretna.
I ja sam sretna jer su svi sretni.
I bravo Žak, za hepi end!

Al ništa se nije zalijepilo.
Nestašica ljepila, valjda.
Odjednom nekakva neutješna žalost.
Odjednom nekakav rat.
Rat koji je sve uništio.
I moju lijepu pjesmu.
I moj hepi end.

Dugo nisam pročitala ovu pjesmu. Neki dan me brat podsjetio na nju.
I smijali smo se Barbari i Žaku.
I odlučili da će ovo biti sretna pjesma.
Samo ju ne smijemo čitati do kraja.
A i manje je za naučiti napamet.

Boje su u nama

-Postoji plava i bijela kuta, sine

Nakon te općepoznate mu rečenice sjeo je na mjesto suvozača Touarega prevčući očima. Mama je još jednom prebrojala sve torbe. Sve je tu. Kofer sa najnužnijom odjećom. Ionako je većina robe za jesensko godišnje doba već tamo. Torba sa zamrznutom hranom uredno posložena u plastične posudice s još plastičnijim poklopcima. Jer mama kuha najbolje. Još jedna torba sa najnužnijom obućom. Ionako nema on kuda šalabajzat. Do faksa i stana. I još samo jedan ruksak koji će glumiti torbu za knjige, skripte i bilježnice. Pernicu je već odavno prerastao.

Sretan što se rodio kad se već rodio i što je lijepa naša bogatija za još jedan autoput, Dino je ubacio svoj omiljeni CD u otvor za to i bio sretan što će ova ruta od Splita do Zagreba brzo proći. Samo se nadao da tata više neće spominjati kute. Došlo mu je da zapjeva „Bili su, bili vrhovi planina….“ Ili „ Nosi mi je bijela boja“. Al nije. Ničim nije želio odavati da je sretan što ide u Zagreb, iako mrzi Bad Blue Boyse.

Mama se ugodno smjestila otraga i svako malo vadila papirnate maramice i brisala suze. Ko da je meni nešto u rodu. Svakih pet kilometara čulo se ispuhivanje nosa. Nije mogla vjerovati da će njen sin jedinac živjeti sam u nepoznatom gradu, ali je vjerovala da je izabrao bijelu kutu. Samo je šutila. Mislila je da je već sve rečeno u vezi fakulteta, života izvan rodnog grada, načina prehrane, izlazaka, knjiga, đeparca i lakih droga. I boja kute.
Nije ju brinulo ni da li će se hrana za njenog jedinca odmrznuti do Zagreba. Touareg je imao klimu. Mogla je ponovo briznuti u plač.

Tata je zauzimao mjesto vozača u punom smislu te riječi. I punom smislu sica. Samom pojavom ulijevao je strahopoštovanje, čak i na svom radnom mjestu. U plavoj kuti. Zato je i Dino šutio i jedva čekao da kilometri prođu. Da prođu i posljednje naplatne kućice.

Na posljednjim kilometrima i posljednjoj vertikalnoj krivini autoputa, Zagreb je već palio svoje prve večernje lampe. Nebo je bilo plavkasto-narančasto-roza. Dino nije mogao zaustaviti smiješak na licu kad je vidio radnika u naplatnoj kućici. Nije imao kutu. Sasvim uredno odijelo, kravata i valjda dolje cipele. Prestao se smijuljiti tek kad ga je tata ošinuo pogledom. Samo da ne spomene kutu. Još malo pa smo u stanu.

Stan su mu kupili baveći se turizmom. A čime bi, inače? Mogli su, recimo i drogom, al turizam je bio njihov izbor. I bijela kuta za sina jedinca je bila njihov izbor. A Dino se nije bunio.
Obožavao je svoj odraz u ogledalu. Zelene okice, crna nagelirana kosa, prekrasan osmjeh (nije širok osmjeh i zlatan zub), naušnica i vitko tijelo. Srećom na mamu. Jedva je čekao da istovare sve njegove stvari. Jedva je čekao da još jednom dobije instrukcije o podgrijavanju jela u mikrovalnoj pećnici. O ne-stavljanju metalne žlice u istu. Znao je da iza toga slijedi rastanak, mamine suze i tatine kute. Znao je da će nakon toga biti konačno sam i svoj na svome.

A znao je, ništa.
Mamina maza, mali šminkerčić koji se srednju školu provukao kroz treptaje zelenih okica. Sa premalo pročitanih lektira i sa previše parola „Hajduk živi vječno“.
Samo je sanjao o tome kako će jednog dana imati puno novaca, voziti neki kabriolet. Crni. A curice će vrištati.
O boji kute više nije razmišljao. Touareg je svakog drugog vikenda dolazio u Zagreb sa napunjenim plastičnih posudicama, a vraćao se s praznima.
U njega je posljednja sjedala mama. Sada ona na mjesto suvozača, ali tatina je zato uvijek bila zadnja:
-Sine, postoji bijela i plava kuta.

Mama je prestala izvlačiti papirnate maramice prije naplatnih kućica. A onda i sve kasnije. Nakon promašene godine prestala ih je kupovati. Samo nije prestala kuhati i puniti plastične posudice.

Tatin mrki pogled bio je dovoljan da Dino obeća da će se konačno odreći vrištećih curica, tulumarenja i pretplate na Cine Star. Dobio je posljednju šansu. Za bijelu kutu.
On ionako više voli bijelu boju.

Al gradom su šetali i oni u kričavo-narančastim prslucima. I pivom u rukama. I smijali su se.
Vidio ih je slijedećeg jutra kad je nemarno prebacio ruksak na jedno rame i krenuo na fax. Bilo je proljeće. Bilo je toplo. Curice su skinule bunde od umjetnog krzna i navukle uske majice. Uskoro će i bretelice.

Uskoro će i ispiti.
Al njemu baš paše piva na terasi novootkrivenog kafića. Pašu mu sunčane naočale i promatranje.
Nigdje nema kuta.
Prolaze samo pomalo razgolićene curice i narančasti prsluci. S pivom u rukama.
Smije se i Dino. I nazdravlja.

Bijelu boju nosi u srcu. Bijela je jedna od njegovih tri ljubavi. I to treća. Tako bar Severina kaže.
Više nije važno što tata kaže.
Ovo proljeće nosi se narančasta.

Aparat za kavu

Imamo ga u firmi. Ima u njemu i drugih napitaka. Čaj, čokoladni napitak, kratka kava, duga, kapučino, s više šećera, bez šećera, s mlijekom. Ima sve što standardni aparati za kavu imaju. Fali mu ona kombinacija kapučino s čokoladom, al dobro. Drugima ne fali, pa sam se pravim da ni meni ne fali. Imamo i restoran. Al ta kava mi ne paše. Volim ovu iz aparata. Pogotovo čokoladni napitak. Čim čujem čoko…. sve drugo pada u zaborav. Još samo treba pronaći sitno i moj je. Samo tri kune.

Al nije sve tako jednostavno. Bar ne kod mene.
Ujutro, čim zakoraknem u zgradu u kojoj radim i kimnem glavom Šemsi na porti, odmah se hvatam novčanika i tražim kovanice. Od 50 lipa na više. Ako ih imam, nitko sretniji od mene. Samo buljim u onaj broj 9 koji će mi skuhati čokoladni napitak. Ako ih nemam, ima Marina u restoranu. Ako ih ni ona nema. E, onda sam jadna. Al to je, srećom, rijetko. Da sam jadna.

Nije tako jednostavno ni u slučaju da ih imam. Ubacim ih, a on ne reagira. Stisnem jače. On opet ne reagira. Već me prst boli, a broj 9 ne izlazi van. Sva sreća da imamo Hrvatsku policiju, koja se voli odmarati kod Šemse. Pa se striček policajac ponudi za pomoć. On lagano stisne moj broj sa svojim čevapom od prsta i stvar počne curit van. Taj dan aparat je odlučio reagirati samo na čevape. Morat ću poraditi na svojoj težini. Šemso je već poradio na svojoj i dobro zna da je pretjerao u tome. Zato mu je teško ponuditi se za pomoć pri stiskanju gumba.

Koji put me posluša, pa kad samo jednom stisnem devetku, topli napitak poteče. I uz zvukove šššššššš, bljuć, bljuš, kššš, frrr, frrr i cin na zaslonu aparata pojavljuju se slova. Više ih ni ne čitam. Ustvari, ništa ne čitam dok ne popijem gutljaj tog čudesnog napitka. Znam da je gotov i da je samo moj.

Sad ga samo treba uzet i popet se s njim u jednoj ruci na drugi kat. Ali niti to nije jednostavno. Mogu i liftom, ali to je još nejednostavnije. Lift cuka svaki put kad stane na katu koji mu se zada i to tako kao da je neko povuko ručnu kočnicu i stisnuo nožnu u isto vrijeme. Tako kao da će mi sadržaj prošle večere izaći kroz isti otvor kroz koji je i ušao. Zato radije idem pješice. A i zdravije je, kažu.

Ali niti to nije jednostavno. Pješačiti do drugog kata sa dragocjenom tekućinom koju je taj dan aparat odlučio prepuniti. Da je čaša samo pola milimetra kraća sadržaj ne bi stao u nju. Ali nije tako svakog dana. Ponekad bi se najradije požalila nadležnima za aparat jer mi je taj dan izbacio premalo čoko-napitka. Brzo odustanem, jer znam da će sutra već pretjerati u količini.

Ni temperatura nije uvijek ista. Nije da sam žena-termometar, ni žena-toplomjer, ni žena-zmaj, ali znam kad je nešto tako vruće da ne možeš četiri sekunde držati u rukama, a kamoli odnijeti na drugi kat, a drugi dan je to isto temperature da bi ga mogla nositi na jedanaesti kat. Da slučajno moram. Ili da slučajno imamo toliko katova. Ili da ja to, slučajno, u ovim godinama još i mogu.

Kad sam bila mala mislila sam da su u radiju mali čovječuljci. Pogotovo kad je bila neka govorna emisija. Tonkica palonkica frrrrrrr. Navirivala sam se iza ogromnog radija. Onog starinskog koji je zauzimao prostor kao danas poveći televizor. Radio sa velikim gumbima. Tražila sam neku rupicu otraga kroz koju ću ugledati ta mala bića koja pričaju ili pjevaju. Ali sa strahom.
Niti sad nisam puno veća. Viša možda. I sada sa strahom razmišljam o malim konobarčićima u aparatu za kavu koju se sprdaju samnom. Onak, u crnim odijelima, bijelim košuljama, sa leptir mašnama i bijelom krpom prebačenom preko jedne ruke. I umiru od smijeha.

-Kladimo se da će danas stat na prvoj stepenici i tu odložiti čašu dok joj se prsti ne ohlade- prvi konobarčić
-Kladimo se da će danas proliti više nego jučer-cereka se drugi
-Kladimo se da će danas zaboraviti da joj se lijeva ruka trese-treći zlobnik
-Ja se kladim da je zaboravila da ne zna ni pisat lijevom rukom-četvrti će
-Kladimo se da će je popodne čistačica psovati-peti
-Dajem cenera da će nas danas udarit nogom-šesti

Pa kol'ko ih ima unutra?

Možda ga jednom i udarim nogom. Kad policije ne bude u blizini.
Još će me kaznit zbog nepropisnog baratanja aparatom za kavu.
I osudit me na godinu dana bez čokoladnog napitka.

A onda ću konobarčiće dočekat iza čoška.
U mraku.

Kako su ubili Mozarta u meni

Treći razred osnovne škole.
Mama me upisala na klavir.
Ali bez klavira.

Vježbam na stolu zaobljenih ruku kao da je u dlanu teniska loptica.
Visoko dižem prstiće.
Podrezani noktići.
Baš je bilo je zabavno.
Da me netko sa prozora gledao mislio bi da sam luda.
Ili da je on gluh.
Al bilo je zabavno jer je profesor imao prekrasan osmjeh i bijele zube.
I smijao se kako sam to uspjela naučiti bez zvuka.
A onda je odjednom nestao. I njegov smiješak.

Došla je crvenokosa.
Uvijek je u desnoj ruci držala običnu olovku.
HB, grafitnu.
Za svaki krivo odsvirani ton dobila sam s olovkom po prstima.
I boljelo je, jako.
Crvenokosa je došla i ostala.
I više nije bilo zabavno.

Čak sam dobila na posudbu klavir. Pravi, koncertni.
Samo su mu se par tipki odlijepilo.
Jedva su ga ugurali u bakinu kuću.
Jedva je stao u dnevnu sobu.
Al sad se već moglo čuti što sviram.
Vehni fiolica.
Ja posijah repu.
Razne vježbe za ruke.
Ljestvice ove, one…
Al više nije bilo zabavno.

Moja se najbolja prijateljica isto htjela upisati na klavir.
Al nije više bilo slobodnog mjesta.
Upisali su je na violinu.
Mrzila je violinu.
Gudila je, reda radi, odmah preko puta ceste iz svoje sobe uz otvoreni prozor
Stvarno je mrzila tu violinu.
Čulo se po guđenju.

Moja soba za sviranje je bila bez grijanja.
Štedilo se.
Grijala se samo kuhinja, ali tamo sam mogla vježbati samo na stolu.
Ubijala me ta hladnoća.
Teško je svirati sa ukočenim prstima.
Nitko to nije shvaćao.
Morala sam viriti iza stoljetne Lipe, kad moja baka ide s posla.
Trk u kuću, u hladnu sobu za klavir.
Vehni fiolica.
Ja posijah repu.
Susjeda me vidjela kako čučim iza Lipe.
Baka je odmah s vrata govorila:
-Ništa danas nisi svirala.

Duvernoy me dotukao.
Taj nije imao pojma o muzici.
Još prvi dio te etide mi se sviđao, al drugi je bio katastrofa.
Drugi sam ja svirala onako kako se meni sviđalo.
Opet sam dobila po prstima.
I boljelo je, jako.

-Tata će me ubiti ako padnem u muzičkoj-govorila je sviračica violine
-Ja ću ti upisati ocjenu u svjedodžbu-govorila je sviračica klavira
Na klupici, u parku, napisala sam joj trojku i nespretno se potpisala.
Trojku je ona htjela, da ne bude sumnjivo.
Nismo još znale da je potreban i žig.
Nije ju tata ubio.
Samo je slomio gudalo na njoj.

Na završetku školske godine polagala sam ispit.
Tri kompozicije bilo je dovoljno da ocijene znanje.
Dvije su prošle bez greške.
Prošla je i treća. Duvernoy.
Odsvirala sam ga onako kako se meni više sviđalo.
Tako je to trebao napisati.
Nisam dobila po prstima.
Bilo je previše profesora u komisiji.
Dobila sam samo negativnu ocjenu.
I pala prvi razred muzičke škole.

Ubili su Mozarta u meni.
HB grafitnom olovkom.
I štednjom na lož-ulju.

Nekoliko godina kasnije, srušili su stoljetnu Lipu.
Sigurno su mislili da ću se skrivati i kad su me upisali u izviđače.

Na visokoj nozi

Nakon Borisa dobila sam ženskog šefa. Šeficu. Mogla bi bit i Štefica, al nije. Štefica više paše uz neko umiljato žensko biće, dobra dušica koja će ti uvijek pomoći, pozvati te na još vruću štrudlu ili ti se ponuditi pri selidbi stana. Zato ona nikako ne bi mogla biti Štefica. Bolje joj pristaje Bjeloglavi Sup. I to jako visoki i dugonogi sup. Zato je tako i zovemo. Naravno, samo onda kad ona to ne može čuti.

Jednom je i mjerila dužinu svojih nogu. Nisam zapamtila centimetre, ali bili su zapanjujući. Skoro ko moja čitava visina. I sa nogama i sa trupom i sa glavom. Možda bez glave. Al glava se ionako ne računa. Nema Bog-zna-što u njoj.

Kad poliže svoja tri prsta svake ruke odjednom, znam što slijedi. Navlačenje hulahopki. Za čovjeka normalne visine, to je vrlo jednostavna radnja. Ako je homoseksualac. Za ženu normalne visine isto tako. Obavi to ujutro (u zimskim mjesecima) i eventualno još par puta u toku radnog dana, nakon male nužde i to je sve. Veliku nuždu valjda svi obavljaju doma. Znam da je veći užitak to obavit na poslu, ako pri tom misliš „Za što sve ja ne dobivam plaću“. Al onaj mir se ne može usporediti s ničim materijalnim. Valjda.

Prvo skupi tri prsta svake ruke, poliže ih sve zajedno, zadigne šos i slijedi navlačenje. Krene od gležnjeva pa prema gore. Nastavlja pričati tamo gdje je stala prije lizanja prstiju, ma koja tema bila na redu. I navlači hulahopke. Kako ih navlači, poteže šos sve više prema gore. Dugačak šos. Širok. I on se sav razlije, onak, sastrane, a noge proviruju sve više i više. I tim nogama nikad kraja. I njenom pričanju nikad kraja. Sad već mislim da se nije urotila s Borisom protiv mene.

Uopće je ne slušam što priča. Gledam u te noge i ne vjerujem, ma koliko sam ih već puta vidjela. Da imam imalo sklonosti prema osobama ženskog spola, ma koliko brbljiva bila, ona bi bila moj izbor. S tim nogama ne trebaju joj lojtre da doma promjeni zavjese ili žarulju. Osim toga, u tren oka bi bila natrag iz dućana sa hladim pivom. Uz pretpostavku da volim pivo. Jedini problem bi bila dužina kreveta i dubina ormarića za cipele.

Dok navlači te najlonke, razmišljam kako se ona mora dići bar pola sata ranije od žena s normalnom dužinom nogu. Pa ako slučajno dovoljno ne obliže prste, pa joj puknu najlonke. Pa sve ispočetka. Onda još pola sata. Za svaki slučaj, ja bi se dizala sat vremena ranije.
Pa ako ih i navuče iz prve i s pretpostavkom da je kupila dovoljno veliki broj koji ne sklizne pri prvom koraku, ta žena je već od same te radnje ujutro umorna. Pa mora opet malo prileć. Znači, minimum bi se dizala dva sata ranije.

Nedavno je bila na službenom putu. To je godišnji odmor kad je ona na službenom putu. Nema nogu, nema jezika koji stalno klepeće i nema njene ruke koja hvata ručkicu moje zadnje ladice radnog stola. Zna da tu držim čokoladu.
Moram promijeniti mjesto čokoladi.
Moram prvo opet nabaviti čokoladu.
Kad je na službenom putu samo se javi sa službenog mobitela, ali vrlo kratko. Samo da mi da novi zadatak i brzo gasi. Shvatila ja ili ne. Čula ja ili ne. Jer ako prekorači limit koji plaća firma, onda ne znam jer smo jadniji mi koji to moramo slušat ili ona koja to mora platit.
Uđem u njenu sobu u namjeri da obavim to što sam napola shvatila i napola čula, a iz desnog čoška me gledaju dvije male lađe. Jedan par njenih cipela. Uvijek se zaprepastim kad to vidim. A uvijek ih vidim. Nemoguće ih je ne vidjeti. Nemoguće se ne prestrašiti cipela. Bar ne njenih.
Mogu misliti kakve traume njena djeca tek imaju. Treba preživjeti sve te cipele doma u hodniku. Ne vjerujem da ih sve uspijeva strpati u ormarić za cipele. Čak ni u onaj rađen po mjeri.

Nema tih cipela koje stanu na njenu nogu u našem gradu, a da ih ona nije kupila. O bilo kakvoj cijeni se radilo. O bilo koliko rata se radilo. I nema tih flastera koje ona nije probala. Mislim da više troši na flastere nego na cipele. Sva je oblijepljena. Svaki nožni prst ima svoj flaster. A i svaka peta. Šteta što ju ponekad nešto na ustima ne nažulja. I šteta što nije stonoga. Ta me pomisao veseli.

Više uopće nije u pitanju da li danas ima nove cipele. Samo je pitanje koje su boje i na kojem mjestu je žuljaju. Ako samo pitam, reda radi, znam da taj dan bar pola radnog vremena kreće ponovo ista priča o velikim nogama, premalim kalupima i raspitivanje o operaciji skraćivanja nožnih prstiju.

Sa hlačama je ista priča. Sve su prekratke. Ako se ijedne daju produljit, ona će ih produljit. A ako slučajno nađe one koje su donekle zadovoljavajuće duljine, bar dok se ne operu, ona kupi tri komada. Istih. Ali to je rijetko. Zato nosi šoseve. I slini prste. I nateže najlonke. A nogama nikad kraja.
Kao ni njenoj priči.

Samo jednom sam hodala uz nju gradom. Ustvari, ona je hodala i pričala, kao da se šeće u sunčano nedjeljno poslijepodne, a ja sam za njom trčkarala sa fasciklima u ruci i nisam mogla doći do daha, a kamoli do riječi. Žurile smo na sastanak. Zapravo, samo sam ja žurila. Skoro trčala. Ona je samo gradu pokazivala svoje duge noge, nove cipele i pravila se da ju niti jedan žulj ne boli. Par puta je dobila neodoljivu želju polizati prste i nategnuti hulahopke, ali se suzdržala. Hvala Bogu.
Slijedeći dan sam dobila upalu svih mišića koje imam na tijelu. Ona je dobila samo jedan žulj više. I potrošila jedan flaster više.
I dobila razlog više da si sutra kupi novi par, ako pronađe broj.

Ona zaslužuje veću plaću od mene. Jer je šefica i jer joj treba novi par cipela.
Ona zaslužuje i pjesmu.

Stariji brat

Moj brat je najbolji čovjek kojeg poznajem. Valjda zato što mi je brat. Ili zato što sam mu ja sestra. Ili zato što mu nikada nije teško napraviti nešto za nekoga. Bilo koga.
Stalno skakuće u pohabanoj Škodi s jednog dijela grada u drugi, samo da pokupi presnimljene igrice za moje klince, samo da kupi dasku za tetinu novu policu, samo da izbuši par rupa za strica i postavi mu satelitsku.

I u mladosti je stalno skakutao, al tada su govorili da nema zločestijeg dječaka. I za njega su govorili da je vragu iz torbe ispao, točno pred njihovim vratima. I stalno je dobivao batine. I točno je znao kad će ih dobiti. Prvo je morao skinuti naočale. Uopće mi nije jasno zašto. Bile su tako grozne. Socijalne. S debelim okvirima.

Danas govore da je zlatan dečko. Da ima zlatne ruke.
Nije zlatan zbog boje kose. A i nije Zlatan Stipišić. Dečko će zauvijek ostati, jer je uvijek nasmijan, spreman za šalu i nepodopštinu. Iako je zagazio u četrdesetu, prije koju godinu, to se na njemu uopće ne vidi. Još uvijek skakuće, ovakav mršav, svako malo neobrijan i još uvijek sluša čuvenu maminu rečenicu: „Kad se ti misliš ošišat?“
Uvijek sve okrene na šalu, tako da mama i zaboravi da ga je to pitala, pa ponovi opet isto pitanje. Pa opet isto. Jer njegov je odgovor uvijek drugačiji. Pa se čovjek lako zbuni. A kako ne bi mama?

Oduvijek je bio takav. Od kad znam za njega. A znam za njega otkad sam se rodila. Dobro, ne baš od prvog dana, al brzo sam shvatila da mi neće biti lako rasti s njim.

Prvo mi je uzimao flašicu i dudu. Onda mi je uništavao bebe i kolica. Jer je to glupo. Pa sam se morala igrati samo s autićima. I žicati tatu da i meni kupuje autiće, tako da bi ih on više imao. Onda sam morala skakati za njim sa prozora prizemnice u kojoj smo živjeli. Morali smo pobjeći van iz sobe u kojoj smo bili zaključani, jer smo opet nešto napravili. A morala sam i ja, da ne dobije samo on batine.
Bio je najsretniji kad sam ja jednom u tjednu napravila veću glupost od njega. Ovaj put ću samo ja dobiti batine.

U pubertetu je postao još gori. Mene je peckao s gumicama, uzeo bi moj dnevnik i stavio ga u WC (da, da.. baš unutra) i držao ručkicu za povlačenje vode dok sam ja morala obećavati da ću ga uvijek i u svemu poslušati.

U malo jačem pubertetu postao je još gori. Napravio je duplikat ključeva od auta i bez još položenog vozačkog (jer šestaestogodišnjacima još ne izdaju vozačke) „posudio“ mamin auto, malo ga izudarao odispod, a onda ga uredno vratio, u gluho doba noći. Na skoro isto mjesto. Mama je spavala, a ujutro se nije sjećala gdje je dan prije parkirala.
Jedne noći mama nije spavala, jer ju je probudio dežurni policajac grubog glasa urlajući na telefon:
-Vašeg sina ćemo dovesti doma, a auto se nalazi u našoj policijskoj stanici.
Već je bio prevelik za batine, al svejedno je skinuo naočale čim je mama otvorila vrata.

Tek smo se pred njegov odlazak u vojsku počeli družiti kao brat i sestra iz bajki. Recimo iz Ivice i Marice. Samo nije bilo vještice. Ili je… ona susjeda ispod nas. Susjeda Cvijeta. Uvijek je ubacivala za mamu pisamca u sandučić da previše skačemo po stanu i da se njoj stakla tresu. Ko da nikad nije čula za potres.
Tada smo postali prijatelji. Kad smo prvi put izvukli žicom pisamce iz sandučića, da se mama bez veze ne uzrujava. Zbog glupog potresa.
Slavili smo zajedno sa našim društvom Novu godinu. Izlazili smo. Svuda. Zajedno.
Iz vojske mi je pisao da moram ispraviti one tri jedinice, da ne smijem mamu žalostiti s tako lošim ocjenama, da ne smijem pušiti previše i da ko je on da mi o tome priča. I samo na kraju: „Umri pedagogijo i uživaj, seko“.

Sad ga ne bi mijenjala ni za što na svijetu. Mislim da ne bi ni mama. Za ženu nisam sigurna. Moram ju to pitat.

Davno prije, dok smo bili pioniri, osmoškolci u plavim kutama, dobili smo bedževe u raznim bojama. Ja sam obožavala svoj bedž. Nisam ga skidala s kute. Moj je bio žute boje. Na svakom je pisalo isto: JA SAM ĐAK, VESELJAK! Valjda da i sami povjerujemo u tu bedastoću.
Samo je na mom pisalo: JA SAM ĐAK, SELJAK!

Jer sam valjda jedina ja imala starijeg brata.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Život ne treba shvatiti preozbiljno. Uostalom, 'ko se živ iz njega izvukao?


Ne mogu psovati, pa ironiziram.
Ne da mi se govoriti, pa se smješkam.
Slabost je, dakle, moja snaga i bezvoljnost moja volja.
Jer ja - nisam ja.
J.P. Kamov


POSJET UVIJEK ČINI ZADOVOLJSTVO. AKO NE PRI DOLASKU, ONDA PRI ODLASKU