Nakon Borisa dobila sam ženskog šefa. Šeficu. Mogla bi bit i Štefica, al nije. Štefica više paše uz neko umiljato žensko biće, dobra dušica koja će ti uvijek pomoći, pozvati te na još vruću štrudlu ili ti se ponuditi pri selidbi stana. Zato ona nikako ne bi mogla biti Štefica. Bolje joj pristaje Bjeloglavi Sup. I to jako visoki i dugonogi sup. Zato je tako i zovemo. Naravno, samo onda kad ona to ne može čuti.
Jednom je i mjerila dužinu svojih nogu. Nisam zapamtila centimetre, ali bili su zapanjujući. Skoro ko moja čitava visina. I sa nogama i sa trupom i sa glavom. Možda bez glave. Al glava se ionako ne računa. Nema Bog-zna-što u njoj.
Kad poliže svoja tri prsta svake ruke odjednom, znam što slijedi. Navlačenje hulahopki. Za čovjeka normalne visine, to je vrlo jednostavna radnja. Ako je homoseksualac. Za ženu normalne visine isto tako. Obavi to ujutro (u zimskim mjesecima) i eventualno još par puta u toku radnog dana, nakon male nužde i to je sve. Veliku nuždu valjda svi obavljaju doma. Znam da je veći užitak to obavit na poslu, ako pri tom misliš „Za što sve ja ne dobivam plaću“. Al onaj mir se ne može usporediti s ničim materijalnim. Valjda.
Prvo skupi tri prsta svake ruke, poliže ih sve zajedno, zadigne šos i slijedi navlačenje. Krene od gležnjeva pa prema gore. Nastavlja pričati tamo gdje je stala prije lizanja prstiju, ma koja tema bila na redu. I navlači hulahopke. Kako ih navlači, poteže šos sve više prema gore. Dugačak šos. Širok. I on se sav razlije, onak, sastrane, a noge proviruju sve više i više. I tim nogama nikad kraja. I njenom pričanju nikad kraja. Sad već mislim da se nije urotila s Borisom protiv mene.
Uopće je ne slušam što priča. Gledam u te noge i ne vjerujem, ma koliko sam ih već puta vidjela. Da imam imalo sklonosti prema osobama ženskog spola, ma koliko brbljiva bila, ona bi bila moj izbor. S tim nogama ne trebaju joj lojtre da doma promjeni zavjese ili žarulju. Osim toga, u tren oka bi bila natrag iz dućana sa hladim pivom. Uz pretpostavku da volim pivo. Jedini problem bi bila dužina kreveta i dubina ormarića za cipele.
Dok navlači te najlonke, razmišljam kako se ona mora dići bar pola sata ranije od žena s normalnom dužinom nogu. Pa ako slučajno dovoljno ne obliže prste, pa joj puknu najlonke. Pa sve ispočetka. Onda još pola sata. Za svaki slučaj, ja bi se dizala sat vremena ranije.
Pa ako ih i navuče iz prve i s pretpostavkom da je kupila dovoljno veliki broj koji ne sklizne pri prvom koraku, ta žena je već od same te radnje ujutro umorna. Pa mora opet malo prileć. Znači, minimum bi se dizala dva sata ranije.
Nedavno je bila na službenom putu. To je godišnji odmor kad je ona na službenom putu. Nema nogu, nema jezika koji stalno klepeće i nema njene ruke koja hvata ručkicu moje zadnje ladice radnog stola. Zna da tu držim čokoladu.
Moram promijeniti mjesto čokoladi.
Moram prvo opet nabaviti čokoladu.
Kad je na službenom putu samo se javi sa službenog mobitela, ali vrlo kratko. Samo da mi da novi zadatak i brzo gasi. Shvatila ja ili ne. Čula ja ili ne. Jer ako prekorači limit koji plaća firma, onda ne znam jer smo jadniji mi koji to moramo slušat ili ona koja to mora platit.
Uđem u njenu sobu u namjeri da obavim to što sam napola shvatila i napola čula, a iz desnog čoška me gledaju dvije male lađe. Jedan par njenih cipela. Uvijek se zaprepastim kad to vidim. A uvijek ih vidim. Nemoguće ih je ne vidjeti. Nemoguće se ne prestrašiti cipela. Bar ne njenih.
Mogu misliti kakve traume njena djeca tek imaju. Treba preživjeti sve te cipele doma u hodniku. Ne vjerujem da ih sve uspijeva strpati u ormarić za cipele. Čak ni u onaj rađen po mjeri.
Nema tih cipela koje stanu na njenu nogu u našem gradu, a da ih ona nije kupila. O bilo kakvoj cijeni se radilo. O bilo koliko rata se radilo. I nema tih flastera koje ona nije probala. Mislim da više troši na flastere nego na cipele. Sva je oblijepljena. Svaki nožni prst ima svoj flaster. A i svaka peta. Šteta što ju ponekad nešto na ustima ne nažulja. I šteta što nije stonoga. Ta me pomisao veseli.
Više uopće nije u pitanju da li danas ima nove cipele. Samo je pitanje koje su boje i na kojem mjestu je žuljaju. Ako samo pitam, reda radi, znam da taj dan bar pola radnog vremena kreće ponovo ista priča o velikim nogama, premalim kalupima i raspitivanje o operaciji skraćivanja nožnih prstiju.
Sa hlačama je ista priča. Sve su prekratke. Ako se ijedne daju produljit, ona će ih produljit. A ako slučajno nađe one koje su donekle zadovoljavajuće duljine, bar dok se ne operu, ona kupi tri komada. Istih. Ali to je rijetko. Zato nosi šoseve. I slini prste. I nateže najlonke. A nogama nikad kraja.
Kao ni njenoj priči.
Samo jednom sam hodala uz nju gradom. Ustvari, ona je hodala i pričala, kao da se šeće u sunčano nedjeljno poslijepodne, a ja sam za njom trčkarala sa fasciklima u ruci i nisam mogla doći do daha, a kamoli do riječi. Žurile smo na sastanak. Zapravo, samo sam ja žurila. Skoro trčala. Ona je samo gradu pokazivala svoje duge noge, nove cipele i pravila se da ju niti jedan žulj ne boli. Par puta je dobila neodoljivu želju polizati prste i nategnuti hulahopke, ali se suzdržala. Hvala Bogu.
Slijedeći dan sam dobila upalu svih mišića koje imam na tijelu. Ona je dobila samo jedan žulj više. I potrošila jedan flaster više.
I dobila razlog više da si sutra kupi novi par, ako pronađe broj.
Ona zaslužuje veću plaću od mene. Jer je šefica i jer joj treba novi par cipela.
Ona zaslužuje i pjesmu.