vakuum

Boje su u nama

-Postoji plava i bijela kuta, sine

Nakon te općepoznate mu rečenice sjeo je na mjesto suvozača Touarega prevčući očima. Mama je još jednom prebrojala sve torbe. Sve je tu. Kofer sa najnužnijom odjećom. Ionako je većina robe za jesensko godišnje doba već tamo. Torba sa zamrznutom hranom uredno posložena u plastične posudice s još plastičnijim poklopcima. Jer mama kuha najbolje. Još jedna torba sa najnužnijom obućom. Ionako nema on kuda šalabajzat. Do faksa i stana. I još samo jedan ruksak koji će glumiti torbu za knjige, skripte i bilježnice. Pernicu je već odavno prerastao.

Sretan što se rodio kad se već rodio i što je lijepa naša bogatija za još jedan autoput, Dino je ubacio svoj omiljeni CD u otvor za to i bio sretan što će ova ruta od Splita do Zagreba brzo proći. Samo se nadao da tata više neće spominjati kute. Došlo mu je da zapjeva „Bili su, bili vrhovi planina….“ Ili „ Nosi mi je bijela boja“. Al nije. Ničim nije želio odavati da je sretan što ide u Zagreb, iako mrzi Bad Blue Boyse.

Mama se ugodno smjestila otraga i svako malo vadila papirnate maramice i brisala suze. Ko da je meni nešto u rodu. Svakih pet kilometara čulo se ispuhivanje nosa. Nije mogla vjerovati da će njen sin jedinac živjeti sam u nepoznatom gradu, ali je vjerovala da je izabrao bijelu kutu. Samo je šutila. Mislila je da je već sve rečeno u vezi fakulteta, života izvan rodnog grada, načina prehrane, izlazaka, knjiga, đeparca i lakih droga. I boja kute.
Nije ju brinulo ni da li će se hrana za njenog jedinca odmrznuti do Zagreba. Touareg je imao klimu. Mogla je ponovo briznuti u plač.

Tata je zauzimao mjesto vozača u punom smislu te riječi. I punom smislu sica. Samom pojavom ulijevao je strahopoštovanje, čak i na svom radnom mjestu. U plavoj kuti. Zato je i Dino šutio i jedva čekao da kilometri prođu. Da prođu i posljednje naplatne kućice.

Na posljednjim kilometrima i posljednjoj vertikalnoj krivini autoputa, Zagreb je već palio svoje prve večernje lampe. Nebo je bilo plavkasto-narančasto-roza. Dino nije mogao zaustaviti smiješak na licu kad je vidio radnika u naplatnoj kućici. Nije imao kutu. Sasvim uredno odijelo, kravata i valjda dolje cipele. Prestao se smijuljiti tek kad ga je tata ošinuo pogledom. Samo da ne spomene kutu. Još malo pa smo u stanu.

Stan su mu kupili baveći se turizmom. A čime bi, inače? Mogli su, recimo i drogom, al turizam je bio njihov izbor. I bijela kuta za sina jedinca je bila njihov izbor. A Dino se nije bunio.
Obožavao je svoj odraz u ogledalu. Zelene okice, crna nagelirana kosa, prekrasan osmjeh (nije širok osmjeh i zlatan zub), naušnica i vitko tijelo. Srećom na mamu. Jedva je čekao da istovare sve njegove stvari. Jedva je čekao da još jednom dobije instrukcije o podgrijavanju jela u mikrovalnoj pećnici. O ne-stavljanju metalne žlice u istu. Znao je da iza toga slijedi rastanak, mamine suze i tatine kute. Znao je da će nakon toga biti konačno sam i svoj na svome.

A znao je, ništa.
Mamina maza, mali šminkerčić koji se srednju školu provukao kroz treptaje zelenih okica. Sa premalo pročitanih lektira i sa previše parola „Hajduk živi vječno“.
Samo je sanjao o tome kako će jednog dana imati puno novaca, voziti neki kabriolet. Crni. A curice će vrištati.
O boji kute više nije razmišljao. Touareg je svakog drugog vikenda dolazio u Zagreb sa napunjenim plastičnih posudicama, a vraćao se s praznima.
U njega je posljednja sjedala mama. Sada ona na mjesto suvozača, ali tatina je zato uvijek bila zadnja:
-Sine, postoji bijela i plava kuta.

Mama je prestala izvlačiti papirnate maramice prije naplatnih kućica. A onda i sve kasnije. Nakon promašene godine prestala ih je kupovati. Samo nije prestala kuhati i puniti plastične posudice.

Tatin mrki pogled bio je dovoljan da Dino obeća da će se konačno odreći vrištećih curica, tulumarenja i pretplate na Cine Star. Dobio je posljednju šansu. Za bijelu kutu.
On ionako više voli bijelu boju.

Al gradom su šetali i oni u kričavo-narančastim prslucima. I pivom u rukama. I smijali su se.
Vidio ih je slijedećeg jutra kad je nemarno prebacio ruksak na jedno rame i krenuo na fax. Bilo je proljeće. Bilo je toplo. Curice su skinule bunde od umjetnog krzna i navukle uske majice. Uskoro će i bretelice.

Uskoro će i ispiti.
Al njemu baš paše piva na terasi novootkrivenog kafića. Pašu mu sunčane naočale i promatranje.
Nigdje nema kuta.
Prolaze samo pomalo razgolićene curice i narančasti prsluci. S pivom u rukama.
Smije se i Dino. I nazdravlja.

Bijelu boju nosi u srcu. Bijela je jedna od njegovih tri ljubavi. I to treća. Tako bar Severina kaže.
Više nije važno što tata kaže.
Ovo proljeće nosi se narančasta.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Život ne treba shvatiti preozbiljno. Uostalom, 'ko se živ iz njega izvukao?


Ne mogu psovati, pa ironiziram.
Ne da mi se govoriti, pa se smješkam.
Slabost je, dakle, moja snaga i bezvoljnost moja volja.
Jer ja - nisam ja.
J.P. Kamov


POSJET UVIJEK ČINI ZADOVOLJSTVO. AKO NE PRI DOLASKU, ONDA PRI ODLASKU