vakuum

Laku noć

Kako to lijepo zvuči. Kad se nakon napornog dana uvalim u krevet, otuširana, bez viška dlačica na koži, opranih zubića i kad znam da ću u trenu, zagnjurene glave u jastuk, na desnom boku utonuti u san.

Još samo tri molitve prije spavanja. Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu. To ne mogu propustiti sve i da hoću. Moj me Mali udav podsjeti na to, ma kako umoran bio. Ponekad i anđele čuvaru, ako mu se još ne spava, pa samo da odgodi neizbježno. Ponekad i počne s forama kako se nismo danas uopće družili. To što sam visila kraj njega dok je pisao zadaću, što smo bili zajedno u parkiću, što sam mu spuštala na špagici sokove sa prvog kata i to što sam mu najboljeg prijatelja naučila kartati Tablića, to se ne računa. Valjda.
Ponekad padnem na te fore. Al najčešće ne. Ujutro je škola.

I još samo da mu prebacim svoju lijevu ruku preko njegovog malenog tijela, a on ju obgrli, i možemo zaspati. Ionako smo preumorni. Bar sam ja.

Moj Lik veli da ja zaspim čim vidim krevet. Zato se boji sa mnom ići kupovati ležajeve bilo koje vrste. Osim kugličnih. Čak ni madrace ne voli gledati samnom.

Mali udav ima osam i pol godina, a još uvijek spava samnom. Voli reći da spava sa mamom, a ne između mame i tate, jer mama ima nježniju kožu. I ruku. Ruka mu je najbitnija navečer. I on je na desnom boku, a moja ruka je umjesto bilo koje plišane igračke tu. Umjesto krpice, gazice, ekšnmena i svih onih čudesa sa čime klinci znaju zaspati. Dobio je za izvoz tih mekanih zmijica, pužeka i ostalih gmizavaca koji bi mogli zamijeniti moju ruku, bar tijekom noći i koji sad samo služe da krase njegov uredno napravljen i netaknut krevet. Osim zmije. Ta je mekana skoro ko mamina ruka, pa je uredno, dva metra dugačku, sfrče u krug i položi glavu na nju. Sad može ponovo tražiti moju ruku. Zmija je zauzeta.

Preko dana on je Najt Elf, Dart Vejder, on je najbolji u igrici Sajlent Hil. Najbolje su borbe one s kosturima iz kojih svejedno curi krv. Njegova je omiljena crna majica sa kosturskom glavom koju oblači samo za svečane prilike, poput prvog dana škole, a najdraže grupe S.O.A.D., Metallica i Korn. Sa naopakim r.
Zato mu se navečer nikad ne piški. Zato se još ne zna sam obrisati kad izađe ispod tuša. Zato me moli da nikome ne kažem da spava sa mnom.
Al ja kažem. Samo tamo gdje znam da smijem. Jer mi je to simpatično. Jer mi je sladak kako se pravi frajer preko dana. I jer me navečer voli najviše na svijetu. Čim se vani smrači zove me nježnijim glasićem. Zaletava se prema meni i grli me svojim ručicama. Zavlači mi se u najuže pore. I mazi se. I moli me da zajedno gledamo novi nastavak Zabranjene ljubavi. Ni to ne smijem nikom reć da gleda. Dobro, to ni ja ne govorim nikome da gledam. Izgovaram se da gledam samo zbog njega. Al, baš se neki dan igrao vani kad je počela serija, a ja nisam smjela viknuti kroz prozor da počinje, pa sam ju sama pogledala. Da njemu mogu ispričati što se dogodilo. Postaje sve napetija. Čak ima malo elementa i Hičkoka. Tip ulazi u kupaonicu s nožem, a žena se tušira. Jedva čekam nastavak.

I poslije toga, čim prije ugledati krevet.
Zagnjuriti glavu u jastuk, okrenut se na desni bok. Oče naš… ovo, ono… ruka…I laku noć.

Al nije laka, već osam i pol godina. Jer to lako biće pored mene ima nemirne nožice. Mora da bježi cijelu noć pred strašnim kosturima. Nema što drugo biti, jer leđa su mi sva plava ujutro.
Noću ga okrećem, smjer glava-noge, noge-glava, jer ne mogu više podnositi udarce nogama u vrat i bradu.
Ko da sam Mirko Filipović.
Ponekad ga povlačim za obje noge samo da glavom ne zvizne na pod.
Ko da sam brod za spašavanje nasukalih kitova.
Ponekad ga tješim kad se plače u snu.
Sigurno mu je sestra zauzela mjesto pred Plej Stejšnom.
Ponekad ga slušam kako se glasno smije.
I poželim ući u njegove snove.
Ponekad odem u njegov krevet.
Samo ponekad on ne dođe zamnom.

Ne žalim se ujutro. Ne žali se niti on da ja hrčem, a znam da hrčem. Pa kako i ne bi. Već petnaest godina spavam sa Likom koji ispili bar dva metra drva preko noći. Moram mu pomoći, ponekad.
Budim se umorna. Ili samo pospana. Ili samo željna sna bez boksa u ringu i bez nasukalih kitova.

Ima jedna prednost u cijeloj toj priči. Ili dvije. Možda tri.
Ak je tri, onda se isplati.

Jedan komplet posteljine za krevet manje za pranje i peglanje-prva
Mali udav raste i uskoro će (uskoro će, evo, samo što nije) odrasti-druga
I nadam se, da će se sjetiti ovoga kad naraste i sa osmjehom mi prići i poljubiti mi izborani obraz.

Isplati se. Kako ne…

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Život ne treba shvatiti preozbiljno. Uostalom, 'ko se živ iz njega izvukao?


Ne mogu psovati, pa ironiziram.
Ne da mi se govoriti, pa se smješkam.
Slabost je, dakle, moja snaga i bezvoljnost moja volja.
Jer ja - nisam ja.
J.P. Kamov


POSJET UVIJEK ČINI ZADOVOLJSTVO. AKO NE PRI DOLASKU, ONDA PRI ODLASKU