vakuum

Stariji brat

Moj brat je najbolji čovjek kojeg poznajem. Valjda zato što mi je brat. Ili zato što sam mu ja sestra. Ili zato što mu nikada nije teško napraviti nešto za nekoga. Bilo koga.
Stalno skakuće u pohabanoj Škodi s jednog dijela grada u drugi, samo da pokupi presnimljene igrice za moje klince, samo da kupi dasku za tetinu novu policu, samo da izbuši par rupa za strica i postavi mu satelitsku.

I u mladosti je stalno skakutao, al tada su govorili da nema zločestijeg dječaka. I za njega su govorili da je vragu iz torbe ispao, točno pred njihovim vratima. I stalno je dobivao batine. I točno je znao kad će ih dobiti. Prvo je morao skinuti naočale. Uopće mi nije jasno zašto. Bile su tako grozne. Socijalne. S debelim okvirima.

Danas govore da je zlatan dečko. Da ima zlatne ruke.
Nije zlatan zbog boje kose. A i nije Zlatan Stipišić. Dečko će zauvijek ostati, jer je uvijek nasmijan, spreman za šalu i nepodopštinu. Iako je zagazio u četrdesetu, prije koju godinu, to se na njemu uopće ne vidi. Još uvijek skakuće, ovakav mršav, svako malo neobrijan i još uvijek sluša čuvenu maminu rečenicu: „Kad se ti misliš ošišat?“
Uvijek sve okrene na šalu, tako da mama i zaboravi da ga je to pitala, pa ponovi opet isto pitanje. Pa opet isto. Jer njegov je odgovor uvijek drugačiji. Pa se čovjek lako zbuni. A kako ne bi mama?

Oduvijek je bio takav. Od kad znam za njega. A znam za njega otkad sam se rodila. Dobro, ne baš od prvog dana, al brzo sam shvatila da mi neće biti lako rasti s njim.

Prvo mi je uzimao flašicu i dudu. Onda mi je uništavao bebe i kolica. Jer je to glupo. Pa sam se morala igrati samo s autićima. I žicati tatu da i meni kupuje autiće, tako da bi ih on više imao. Onda sam morala skakati za njim sa prozora prizemnice u kojoj smo živjeli. Morali smo pobjeći van iz sobe u kojoj smo bili zaključani, jer smo opet nešto napravili. A morala sam i ja, da ne dobije samo on batine.
Bio je najsretniji kad sam ja jednom u tjednu napravila veću glupost od njega. Ovaj put ću samo ja dobiti batine.

U pubertetu je postao još gori. Mene je peckao s gumicama, uzeo bi moj dnevnik i stavio ga u WC (da, da.. baš unutra) i držao ručkicu za povlačenje vode dok sam ja morala obećavati da ću ga uvijek i u svemu poslušati.

U malo jačem pubertetu postao je još gori. Napravio je duplikat ključeva od auta i bez još položenog vozačkog (jer šestaestogodišnjacima još ne izdaju vozačke) „posudio“ mamin auto, malo ga izudarao odispod, a onda ga uredno vratio, u gluho doba noći. Na skoro isto mjesto. Mama je spavala, a ujutro se nije sjećala gdje je dan prije parkirala.
Jedne noći mama nije spavala, jer ju je probudio dežurni policajac grubog glasa urlajući na telefon:
-Vašeg sina ćemo dovesti doma, a auto se nalazi u našoj policijskoj stanici.
Već je bio prevelik za batine, al svejedno je skinuo naočale čim je mama otvorila vrata.

Tek smo se pred njegov odlazak u vojsku počeli družiti kao brat i sestra iz bajki. Recimo iz Ivice i Marice. Samo nije bilo vještice. Ili je… ona susjeda ispod nas. Susjeda Cvijeta. Uvijek je ubacivala za mamu pisamca u sandučić da previše skačemo po stanu i da se njoj stakla tresu. Ko da nikad nije čula za potres.
Tada smo postali prijatelji. Kad smo prvi put izvukli žicom pisamce iz sandučića, da se mama bez veze ne uzrujava. Zbog glupog potresa.
Slavili smo zajedno sa našim društvom Novu godinu. Izlazili smo. Svuda. Zajedno.
Iz vojske mi je pisao da moram ispraviti one tri jedinice, da ne smijem mamu žalostiti s tako lošim ocjenama, da ne smijem pušiti previše i da ko je on da mi o tome priča. I samo na kraju: „Umri pedagogijo i uživaj, seko“.

Sad ga ne bi mijenjala ni za što na svijetu. Mislim da ne bi ni mama. Za ženu nisam sigurna. Moram ju to pitat.

Davno prije, dok smo bili pioniri, osmoškolci u plavim kutama, dobili smo bedževe u raznim bojama. Ja sam obožavala svoj bedž. Nisam ga skidala s kute. Moj je bio žute boje. Na svakom je pisalo isto: JA SAM ĐAK, VESELJAK! Valjda da i sami povjerujemo u tu bedastoću.
Samo je na mom pisalo: JA SAM ĐAK, SELJAK!

Jer sam valjda jedina ja imala starijeg brata.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Život ne treba shvatiti preozbiljno. Uostalom, 'ko se živ iz njega izvukao?


Ne mogu psovati, pa ironiziram.
Ne da mi se govoriti, pa se smješkam.
Slabost je, dakle, moja snaga i bezvoljnost moja volja.
Jer ja - nisam ja.
J.P. Kamov


POSJET UVIJEK ČINI ZADOVOLJSTVO. AKO NE PRI DOLASKU, ONDA PRI ODLASKU