vakuum
Petar Pan
Moj Mali udav je dobio domaću zadaću iz hrvatskog. Svaku zadaću radimo zajedno, pa sam mislila, da je vrijeme da već počne samostalno obavljati svoje poslove. Al on je rak. I muško. I to dovoljno govori. Sve.
Uz to je pametan, ali lijen. I to dovoljno govori. Sve i još malo više od toga.
Kad je u prvom razredu, u drugom polugodištu dobio prvu ocjenu, bilo je to točno na tatin rođendan. I dobio je trojku. Prvu ocjenu. Carsku. Učiteljica, da ga utješi, rekla je da je to dobara ocjena. Pa i je. Dobar (3). Ili dobar vic. Do tada je tata mislio da je napravio malog genijalca, pa kad mu je sin dotrčao u zagrljaj vičući:
–Tata, tata… imam za tebe dar za rođendan. Dobio sam prvu ocjenu u školi!
-Bravo, sine… hvala ti, to je najljepši dar koji sam ikada dobio. Koju si ocjenu dobio za tatu?
Upitao je, jer se nadao petici, u najmanju ruku četvorki.
-Dobio sam trojku, tata. Točno za tvoj rođendan.
Liku je malo splasnulo raspoloženje, a kad smo svi prasnuli u smijeh, brzo se i on opustio.
Od tada sam ja uzela stvari u svoje ruke. Od tada i ne ispuštam knjige za drugi razred iz svojih ruku. Pa i sa Velikom klinkom sam radila do petog razreda. Sad je samostalna, odgovorna i savjesna. Nadam se to i sa Malim udavom postići. Doduše, mislim da ću s njim do kraja faxa tako. Ak to doživim.
Svi sastavci su mu koje napiše doma odlični. Dobiva petice uz komentare tipa „Bravo“, „Odlična ideja“, „Maštovito“.
Odlična ideja, da. Ideje i jesu njegove, ali ih ne zna uobličiti u rečenicu. Zna samo ponavljat :“I onda.. i onda… i onda… i Jednoga dana… i onda… i…“ Tu ja uskačem. Ustvari sjedim na stolici, a on skače okolo i smišljava ideje. To su moje metode da iz njegovih ideja i mojih rečenica nauči pisati sastavke. To je sad u nastavnom planu. Ako mi je ta metoda prvi put uspjela, valjda će i ovaj put.
Ali, vraga.
Nakon nekoliko sastavaka, zajedničkih, naravno, pustim ga da konačno napiše jedan samostalno. Od početka do kraja. Ako treba, ja ću ga ispraviti.
Sjedi Mali udav, podbočio glavu lijevom rukom kao da je teška bar dvjesto kila. U desnoj ruci tehnička olovka kojoj stalno pucaju mine. 0,5 mine za tehničku. Ne znam ko više od mene posjećuje knjižaru u mom kvartu. Već me na ulazu prodavačica veselo pozdravlja i uzima sa police 0,5 mine za tehničku olovku. Samo pita za broj komada.
Nema veze što mu se papir pomiče dok piše. Bitno je zadržati glavu iznad stola. I piše domaću zadaću.
Današnji zadatak je opisati Petra Pana. Od glave do pete.
Mali udav veli da je to užasno glupa tema i dosadan lik. On bi rađe opisivao nekog ratnika iz Word Of Warcrafta. Al dobro, veli, probat će.
Zatvaram vrata, ostavljam ga na milost i nemilost Petru Panu i kapetanu Kuki. Tim glupim likovima.
Nakon pola sata, veselo dolazi k meni u kuhinju. Sav je sretan jer je gotov sa zadaćom. Uvjeren kako je napravio remek djelo. Uvjeren kako će odma izletjeti iz stana, jer dečki već dolje čekaju sa loptom.
Čitam i suze mi idu od smijeha na oči. Od suza ništa ne vidim. Nije pedagoški, znam, al ja se često ne mogu kontrolirat.
Dolazi i Velika klinka, pa čita i ona. Ona se valja po podu.
Sad Malom udavu ništa nije jasno, pa se čudi kaj je smiješno. Čak je i malo uvrijeđen, ali pošto se nas dvije smijemo, smije se i on. Al i dalje mu nije jasno čemu.
Obrišem suze smješilice i pročitam mu sastavak. Sad se i on presavija od smijeha:
-Pa kaaaaaj….malo sam se zbunio…
Sunce mamino, zbunjeno.
Opis Petra Pana (by Mali udav, 2.b)
(objavljen uz odobrenje autora)
On je dobar dječak (laže, meni je rekao da mu je to glupi lik, ali napreduje…) i ima tanke noge. Ima smeđe oči kao u srne (to je pročitao iz udžbenika) i dugačke noge (em su tanke, em su dugačke). Na glavi im (tu fali slovo a) kosu, a na glavi pero (sad mi nije jasno jel ima kosu ili pero). Ima crvenu, raščupanu kosu (opet kosa, znači, nije pernata životinja) Odječa (sa tvrdo č) mu je zeleno ( zelena, op.a.), smeđe remen (smeđe!!) i crne cipele. (Ko da albanac piše)
Oko njega je plavo more, kapetan Kuka i njegovi prijatelji. (Kaptetanovi ili Panovi prijatelji?)
On je jako dobar dječak (to smo već negdje čuli, priča se po selu, valjda) i htio bi je (?) upoznati s njime. (Možda svoju prijateljicu, da je se riješi i da s dečkima može na nogomet)
Nogomet je morao još malo pričekati. A morat ću i ja, prije nego zatvorim vrata njegove sobe u nadi da će sam napisati domaću zadaću. Bar ih hrvatskog.
Nije ni to najgora stvar. Još gluplji lik bila je Pipi Duga Čarapa. I nju je trebalo opisati.
Al za nju nisam dobila odobrenje autora. I bolje, vjerujte mi.
Fotografija
Već dugo nisam ništa čula o Borisu. Nisam ga ni srela. Ali pamtim njegove vitalne pokrete i vječiti smiješak na licu. Ako je živ, točno znam gdje ga mogu vidjeti. Nebrojeno puta sam od njega čula za mjesta na koja on odlazi. To su ona mjesta na kojima se ja nikada neću pojaviti. Bar ne u ono vrijeme kada Boris mora biti tamo. Kada mora biti viđen.
Zagrebačka špica
Dan veleposlanstva Republike Turske, Austrije, Njemačke, Tunguzije…
Otvorenje Cvjetnog sajma, prvi u redu iza Nevenke Tuđman, pa iza Jadranke Kosor…
Otvorenje CineStara
Otvorenje svega što se otvoriti da
Expo u Portugalu, Kini, Južnoafričkoj Republici (ako će biti)
Domijenak, bilo gdje i bilo kada
Premijera najnovijeg filma Vinka Brešana
Ne zato što je lijep, pa mora biti viđen. Teško da je netko lijep objektivu kamere u sedamdesetim godinama svog života, kada već naveliko pomiješane tamne i sijede dlake vire iz ušiju. On naprosto mora biti u centru svih zbivanja.
Boris je čovjek koji nikada ne zatvara usta. Ne čeka što će sugovornik reći. Samo priča. Na telefon priča. Na mobitel, priča. Čita novine, priča. Čim mu netko pokuca na vrata kancelarije, priča. Ako je još živ, sigurno i sada priča. Čak mislim da će se uvesti nova jedinica za brbljavost u SI sustav mjernih jedinica. Jedinica za pričanje bit će 1 BORIS.
Dugo mi je trebalo da, silom prilika i neprilika koje su me dovele da provodim osam sati na dan s njim, shvatim kako nema smisla replicirati, ubacivati komentare, izvoditi zaključke. Treba samo preživjeti taj monolog, sa osmjehom na licu, ako je tema vesela i s hepi endom ili začuđujućeg pogleda, ako nije. Pustiti suzu isto nije bilo poželjno. Tada monologu nije bilo kraja.
Upravo to je bio najveći problem. Preživjeti te monologe. A bilo ih je…
Stranke su se spašavale kad bi im se ja javila na telefon. Neke su čak mene i tražile, ali uzalud ako je Boris podigao slušalicu. Skakao je na na prvo zvono tog aparata, kao da nema već podosta godina, za skakutanje po uredu. Kao da očekuje strašno važan poziv. Kao da mu se dijete treba roditi. Kao da već nema i unuke.
Posljednji pozivi bili su već pomalo razočaravajući. Al nije se dao smesti. Mada su vijesti najčešće bile obavijesti o smrti bliskog mu prijatelja, Boris je i na tu temu znao visiti na telefonu sat-dva. Ako ništa drugo, uz izraze sućuti, ispričao je poneku dogodovštinu koju su on i pokojnik proživjeli. I sve je opet završilo monologom. Naravno da nije zapamtio vrijeme ni datum pokopa. Kasnije je morao prekopavati po novinama, ne bi li doznao gdje mora biti i kada na posljednjem ispraćaju dragog mu prijatelja. Nije niti mogao zapamtiti datum, niti vrijeme, kad ožalošćeni, s druge strane žice, nije imao priliku progovoriti.
Ali nije se uzbuđivao zbog toga. Novine su bile njegov posao. Uvijek ih je imao bar 5 raznih vrsta kod sebe. Od Večernjaka do Glasa Slavonije. One su mu bile izvor informacija gdje se toga dana i u koliko sati mora pojaviti na izložbi, skupu, podskupu, proslavi sa pozivnicom ili bez, otvorenju. Nikad na zatvaranju. Sport nije volio, ali bi i na utakmicu otišao, ako će biti viđen i izdvojen iz mnoštva. Već bi pronašao nekoga kraj sebe s kim bi vodio monolog, dok tekma ne završi.
Oblačio se sasvim obično za svoju dob. Odijelo, košulja i kravata. Obavezno kravata. Nikad se ne zna kad će premijer odlučiti otvoriti nešto, neplanirano. Boris je bio spreman.
Toga dana je bio spreman skočiti na još jedan telefonski poziv iz suprotnog čoška sobe u kojem je spremao novine u ormar. Ponovo „moja sućut“. Ponovo dogodovština iz školskih klupa. Ponovo monolog. Ponovo čeprkanje po novinama. Kada i gdje je pogreb. I nastavlja pričati. Svaku važnu rečenicu počinjao je sa "Ma, zamisli..." Mislim da za njega nije bilo nevažnih rečenica.
-Ma, zamisli…ovo je već šesti kolega iz školskih klupa koji je umro u posljednje dvije godine. Ma, zamisli…taj Josip je bio direktor toga i toga. Imam negdje i sliku. Čekaj.
Šta ću, čekam. Trebalo je samo preživjeti još jedan monolog.
-Ma zamisli…baš sam jučer pronašao sliku sa proslave 40-te godišnjice mature. Pogledaj.
Drhtavim rukama (jer sedamdesetgodištnjacima drhte ruke) pružao mi je fotografiju, al ne da ju uzmem u ruke. Samo da ju gledam.
-Ma, zamisli…kako je on bio fin gospodin. A u mladosti živi vrag. A ovaj do njega u istom redu, to ti je Marko. Njega smo sahranili prije dva mjeseca. A ovaj do njega. Ma zamisli…ne mogu se sjetiti kako se zvao. I njega smo sahranili. Ma, zamisli… do njega stoji Arsen, a do njega Branko. Ma, zamisli… bili su nerazdvojni, a umrli su u razmaku od mjesec dana. Ovaj do mene, predzadnji u redu, je Joško. I on je…
I više ništa nije rekao. Samo su mu se ruke počele jače tresti. Prvi put otkako poznajem Borisa, ostao je bez riječi.
Brzim je pokretom odmaknuo fotografiju u nadi na neću primijetiti. Ali kasno.
Zadnji u tom redu, na proslavi 40-te godišnjice mature, sa vječitim smiješkom na licu, stajao je Boris.
Dobro jutro
Moje jutro počinje u 06:00, radnim danom, pa kad mi se već par minuta nakon ustajanja počnu događat skoro nemoguće situacije zapitam se... Svašta se zapitam. I psujem. Onak tiho, jer je još rano.
Juto prvo (06:03)
Dogodilo mi se da sam prolila punu čašu vode u prvu ladicu. To je ona kraj sudopera u kojoj stoje žlice, vilice i noževi. Ali puno žlica, vilica i noževa. I još noževa. Pa šeflje, gulilice za krumpir i mrkvu, otvarači, čepovi, kuhače. Čak i kineski štapići. Za slučaj ako koji kinez navrati na zdjelicu riže.
Mom oduševljenju nije bilo kraja kada sam vidjela kako sav taj pribor za jelo, guljenje i miješanje pliva u vodi. A samo sam htjela popiti čašu vode dok mi se kava ne skuha.
Ne znam kako bi gravitaciji objasnila da mi se tako rano ne posprema prva ladica.
Do temelja.
Jutro drugo (06:15)
Sjela sam za stol u tišini popiti kavu, bez razmišljanja otkud mi kineski štapići u prvoj ladici. Samo kava i muzika s radija.
Ta kava se pije u pidžami i u gornjem dijelu trenirke-po zimi. Jer je prilično hladno u stanu-po zimi. Pije se u čistom, bijelom gornjem dijelu trenirke.
I onda vidim da više nije ni čisti ni bijeli. Coflek, koji ide iz kapuljače, ušao je u šalicu s kavom, izašao iz nje i naslonio se na trenirku. I precrtao tamosmeđi flek. Na bijeloj trenirci. Čistoj. Mirišljavoj.
Psujem, ali tiho. Još je rano...
Jutro treće (07:15)
Čistila sam snijeg sa svog auta. Ustvari, mislila sam da čistim snijeg sa svog auta. Kad sam ga skoro do pola očistila, shvatila sam da je susjedov. Samo je iste boje kao i moj, I veličina je tu negdje. U konjske snage se ne razumijem. Ali u konje već ponešto, da.
Toliko ga je noć prije napadalo da sam ga jedva pronašla. Pa ponovo čistim, ali ovaj put sa stopostotnom sigurnošću. Baš mi se ne da tak rano svim susjedima očistiti aute.
A ovaj, kojem sam do pola očistila, baš mi je mogao i reći hvala. Ili bar samo na pola zahvaliti.
Jutro četvrto (07:15-07:35)
Nije bilo toliko sniježno, koliko sklisko. Pogotovo u mojoj ulici, gdje ne prolazi ralica. Tu nitko ni ne prolazi. Samo stanari. Mi sami sebi moramo izrovati put do glavne ceste. Lako je onima koji imaju Rovera. A ja jedino što imam su ćelave, ljetne gume. I Lika, koji je večer prije premještao moj auto.
Sjedam u njega, palim ga, sva sretna što ne moram susjedima, pa ni sebi čistiti snijeg. Znam da gume nisu za ove prilike, ali stvarni mi se ne ide na bus. Osim toga, sve će biti u redu, samo da se domognem glavne ceste. Tu je, blizu. Sve će biti u redu ako samo krenem.
Ni polagani gas, ni gas do daske, ni struganje s mišćaflom ispod kotača, ništa me nije pomaklo s mjesta. Nema ni jednog susjeda da me pogura. Samo da krenem...
Ustvari, sva sreća da nije bilo susjeda. Sigurno bi padali komentari na boju moje kose.
Ručna je bila potegnuta. Do kraja. Na ravnom terenu. Ravniji ne može biti. Ali moj Lik misli da živimo na Pantovčaku. Pa na strmini od 12% moraš povući ručnu.
Psujem. Ovaj put glasno, njemu u mobitel. Jer nije više tako rano...
Jutro peto (07:55)
Nisam psovala. Od šoka nisam ništa mogla reć. Bar prvih par minuta, dok nisam došla k sebi. Ustvari, mislim da nikad više neću doći k sebi. Al ovo nije ta tema.
Gledala sam u retrovizor kako mi se približava auto. Trebao je stat i pričekat zeleno na semaforu, kao što je nas par bedaka ispred njega čekalo. Ali službeni auto HT-a ne staje. Ne koči. Njegov vozač misli da je prenaporna radnja premjestiti nogu sa gasa na kočnicu. Moje kazete lete po autu. I olovke. I sitno. Torba je na podu, a moj mozak šalje impulse da me bole leđa i mjesto gdje me pojas zadržao da ne razbijem nos na volanu. (Sada, mali predah uz propagande poruke....»Pametni znaju čemu služi pojas»... Predah je gotov). Po zvuku bi rekla da mi fali pola zadnjeg kraja.
A onda shvatim da sam i ja od tog udarca udarila Forda ispred sebe, a taj taxi ispred. Nas četvero u lančanom sudaru. Odličan scenarij za jutro. Ovakav bi si svatko poželio.
Jedan po jedan policajcu pričamo kako se to dogodilo . I svi smo ispričali istu priču, samo smo zarez pomaknuli na drugo mjesto. I svi smo morali puhati alko-test. Slučajnost je htjela da ga ja pušem zadnja. Svi (muškog roda) prije mene imali su 0,00 i veselo komentirali kako bi sad baš billo zgodno da sam si ja drmnula kojeg s nogu, prije posla. Ili bar griottu pojela. Čak je i murjaka veselila ta pomisao.
Svi su auti bili u voznom stanu, sa potrganim štosdenferima (e, sad ne znam kak se to ljepše kaže) i lampicama, a vozači malo zdrmani krenuli svako na svoju stranu. Ja na posao.
Znam da mi se još jedino može dogoditi da otkinem lijevi retrovizor u uskoj uličici tik do mog ureda. Ne bi mi bilo prvi put.
Spremna sam na to.
Sva sreća da moj radni tjedan ima samo pet dana.
Zlatna ribica
Kada je moja Velika klinka imala samo sedam mjeseci, došla sam na fantastičnu ideju. Trebamo joj kupiti kućnog ljubimca.
Ili sam pročitala negdje da je to dobro, ili mi se postporođajni hormoni još nisu vratili u normalu ili je to bila još samo jedna genijalna ideja od mogih koje sam imala.
Sjetila sam se toga, prije par dana prolazeći Dežmanovim prolazom. Tamo se nalazi jedna mala zoo prodavaonica. Sa hrčcima, papigicama i ribicama.
U vrijeme kada mi je sinula ta ideja ja sam bila nezaposlena, a Lik se taman zaposlio. Njegova plaća nije bila dovoljna da prehrani nas troje, pa smo pomoć dobivali od bake. I od druge bake. I fala Bogu da postoje bake.
Uopće se ne sjećam kako sam ga uspjela nagovoriti da našoj curici kupimo zlatnu ribicu. Zapravo, dvije zlatne ribice, jer bi jedna, sigurno, bila tužna i usamljena u toj malo većoj okrugloj vazi koja je glumila akvarij.
Pristao je bez obzira što nam se u to vrijeme bila pokvarila naša limuzina od stojadina i što ga nismo mogli dati na popravak. Bar dok plaća ne sjedne.
Tako smo mi sjeli u bus. Pa pješice do Dežmanovog prolaza. Do te male zoo prodavaonice.
Samo prodavač i mi. Neki stariji gospodin. Nakon što smo proučili cijene, pa sadržaj novčanika, odabrali smo dvije zlatne ribice koje su ležerno plivuckale u mnoštvu svojih vrsta, a koje bi sigurno bile idealne za naše dijete. Po čemu, ne znam. Al tada sam, valjda znala.
Sumnjam da je prodavač mrežicom izvadio baš te dvije, ali i ove su izgledale kao naše odabranice. Stavio ih je u prozirnu vrećicu s vodom i zavezao ju. Izbrojali smo mu sav novac. Nekakve HRD-e, mislim. Ustvari, sve HRD-e koje mo imali sa sobom i izašli van. S vrećicom. Nosili smo ju sretni, kao da nosimo vreću sa zlatom.
Već nakon par koraka, oboje smo u isto vrijeme stali kao ukopani.
-A čime ćemo ih hraniti?
-Pa možemo valjda s kruhom ili čokolinom
-Moramo se vratiti
-I kaj da mu velimo? Oprostite, ajmo se mijenjat. Vi nama hranu, a mi vama ribicu!?
Otprilike je tako i bilo. Samo što je ovaj dijalog ispred prodavaonice puno dulje trajao.
Trebali smo se ponovo pojaviti pred starijim gospodinom sa istom onom vrećicom koju nam je prije desetak minuta napunio. Trebalo mu je priznati da nemamo čime hraniti naše ribice.
Primio je tu vijest, koja je naizmjenično izlazila iz nas, potpuno mirno. Kao da je to svakodnevna pojava. A možda je i bila. Tada.
Imali smo zlatnu ribicu. Imali smo hranu za ribicu.
Nismo imali za kartu za bus. Ni za popravak stojadina.
Sjetila sam se toga, prije par dana prolazeći Dežmanovim prolazom, pored male zoo prodavaonice.
I čini mi se da smo tada bili sretniji.
Iako smo danas puno zreliji, iskusniji, savjesniji, sa privatnim i službenim automobilima, mobitelima, DVD-jima, CD-jima, MP3-ovima, plej-stejšnima, sa stalim radnim mjestima i redovitim plaćama. Normalnim plaćama. Iako mi danas pomažemo bakama, čini mi se da smo tada bili puno sretniji.
Sretan ti rođendan, anđele
Bilo je to prije 14 godina. U 11:30, ujutro. Prvi puta si udahnula zrak kojim i danas dišeš.
Proljeće je mirisalo u zraku, ljudi su se šetali u tankim majicama, automobili nisu bili tako brojni na cestama, nitko od nas nije imao mobitel, a miris rata još se uvijek osjećao u zraku.
Dva mjeseca prije toga, na ultrazvučnom pregledu, nisam željela znati tvoj spol. Bio mi je dovoljno tvoje postojanje u meni, tvoje nemirne ručice i nožice kojima si me podsjećala da već postojiš, a bila si tako malena.
Bila si, zapravo, ovako malena:
Imala si minus dva mjeseca.
A voljela sam te isto kao i danas. Bila si moj mali anđeo i to ćeš zauvijek ostati.
Tvoj tata mi je pisao u rodilište kako je nestrpljiv da te vidi. Samo bi razmijenili porukice na onom malom bolničkom prozorčiću. Pisao je o čašćenju kolega u firmi, o pripremanju krevetića za tebe, o popravljanju našeg auta. Da se njegova djevojčica može voziti kao dama.
I tvoja baka mi je pisala:
Drage moje curice,
Konačno smo dočekali da se rodi naša mala bebica. Ja ti posebno čestitam i želim da što prije preboliš tegobe, to je sve sada normalno.
Svi smo posebno sretni.
Baka (prabaka) se samo smije. Vesela je radi curice jer misli da djevojčici kakva si ti, nježna, više pristaje curica.
Tvoj brat i šogorica stalno zovu i pitaju da li znam nešto više o vama.
Ujak pita:„Šta sam ja tom malom bebeku?“, a ja mislim da je on deda-ujo.
Uglavnom stalno zvoni telefon i svi čestitaju.
Teta LJ. kaže da će je ona, bez obzira na ime koje odaberete, zvati Iskrica.
Teta M. kaže da će je ona zvati Sunčica, a prabaka-Dunjica.
Naša mala curica neće znati kako se zove.
Svaki dan zove te prijateljica I. i pita za tebe. Puno te pozdravlja. Zvala je i njena mama-puno čestitaka i pozdrava.
Zvao te i prijatelj D.-čestitke.
Zvala te V.-čestitke.
Uglavnom, svi zovu i čestitaju i vesele se s nama.
Draga Vakuumice (!) , molim te što više leži i odmaraj. Ja ću doći u četvrtak poslije podne pa mi napiši u pismu ako nešto trebaš.
Kad budeš vidjela našu malu curicu daj joj pusu od bake.
Znaš da stalno mislim na tebe i jedva čekam da vas vidim. Kuća je sada tako pusta, ali uskoro ćemo opet biti svi biti zajedno i uživati u napretku naše male curice.
Puno pusa tebi i bebici.
mama i baka
U Zagrebu, 18. ožujka 1992.
Kada si napunila godinu dana, htjela si se pokakati u posudu za salatu. Bila je plastična i iste boje kao i tvoja kahlica.
Kada si napunila dvije godine po cijele dane si pjevala: „Bila mama Kukunka…“ i obožavala čokoladu. „Čada“ si je zvala. Za bijelu čokoladu si mislila da je sirova i da je moramo skuhati, a za krastu si govorila da je krastavac.
U isto to vrijeme Papa Ivan Pavao II prvi put je posjetio našu zemlju. Veselo si na tatinom ramenu mahala bijelo-žutom zastavicom očekujući Papu, mada nisi znala čemu sve to… Slijedećeg jutra, kad si vidjela traktor, mislila si da je to papamobil.
A nekoliko godina kasnije, mislila si da se vime od krave zove mljekarnik.
Od tada, pa do danas, nisi nas prestala nasmijavati.
Danas si mlada dama, sa svojim pogledima na život, sa svojim snovima o karijeri forenzičarke, vojnikice, policajke, kemičarke…Sa svojim PMS-ovima i izljevima ljubavi. Sa snom da zasviraš gitaru u bendu. Sa slušalicama u ušima dok rješavaš zadaću iz matematike i pojma nemaš gdje ćeš se upisati u srednju školu. Ili u gimnaziju. Ili u srednju školu. Ili u gimnaziju...
Sa brigama o tome kako ćeš morati obući nešto drugo osim skejterica, crne majice i traperica na krizmi ove godine…
Sa brigama kako skinuti brata sa kompjutora i riješiti novi kvest u WoW-u.
Mnogi ne znaju koliko se osjećaja i ljepote krije iza tih plavih očiju, duge plave kose i veselih dječjih pokreta.
I nitko ne zna više pjesama grupe Sistem Of A Down od tebe.
Neka ti se ostvare svi tvoji snovi, srećice moja mala.
Sretan ti rođendan, anđele!
Kronični cmoljitis
Već podulje vrijeme stalno plačem. Cmoljim, bolje reć. Svejedno koja je tema. Još više cmoljim ako je vesela tema.
Ivica osvoji srebrnu medalju-ja cmoljim. On zagrli sestru, oni cmolje-ja još više.
Pročitam sastavak moga Malog udava-cmoljim. Tu nisam sigurna jer od sreće il od tuge. Sastavak nema veze s mozgom, al meni je tako simpatičan, pa cmoljim.
Janica osvaja zlato na olimpijadi i samo se smješka, svira naša himna, ona mrtva-hladna a ja-cmoljim.
Pogledam na frižider, a tamo, magnetom prikeljene važni brojevi (od Rubelja do dostave plina) i papir na kojem piše datum krizme Velike klinke-cmoljim. Već je osmi razred? Već krizma? Da bar cmoljim zato kaj znam da ću bankrotirat taj mjesec.
Gledam film, ne Bog-zna-kako tužan-cmoljim. Već od polovice filma. I ne prestajem do kraja. Pokušavam sakriti te emocije. Podivljale emocije. Rijetko uspijevam.
Malog udava zanima zašto ljudi plaču kad su sretni. Pokušavam opisati suze radosnice. Prepričavam mu kako je bolno roditi dijete, kako sam se u bolovima mučila satima, a nisam plakala. Nego sam se rascmoljila kad su mi Tebe, onako malenog i toplog, stavili na prsa, da se malo pomazimo. Doktor me gledao i pitao:“Pa zašto sad plačete? Sad je sve gotovo!“. Kaj on zna o ženskim hormonima? Mali udav samo zaključuje: „Dobro da nisam žena“.
On još nikada nije plakao od sreće.
Prije četiri dana prijateljica je rodila drugo dijete. Pišem joj SMS i cmoljim. Zovem joj muža na telefon i ne mogu pričati od suza.
Na okulističkom pregledu (tu nema ništa sentimentalnog, pa ne plačem) doktorica zaključuje da previše vremena provodim za kompjutorom i pita me:“Imate li umjetne suze“. „Kaj će mi, imam i viška pravih“. Nije me ozbiljno shvatila. Nosim ih u torbici, ali ih ne koristim. Stvarno mi ne trebaju umjetne suze. Zato trošim papirnate maramice. Na kile. A nisam prehlađena. Imam drugu bolest. Kronični cmoljitis.
Kad je završna priredba u školi-cmoljim.
Kad je priredba za prvašiće-ja cmoljim.
Kad se dijele diplome-ja cmoljim.
Kad mi dijete svira na koncertu za završnicu godine-ja cmoljim.
Prelistavam stare slike-opet.
Pronađem pisma brata iz vojske. Iz osamdesetšeste-opet.
Pismo koje sam ja Liku pisala kad je bio na ratištu-magli mi se od suza.
Pisma, brzojave i čestitke na rođenu prvog djeteta, drugog djeteta-već je treći paket maramica potrošen.
Uopće se čudim, kako uspiju proizvest toliko papirnatih maramica. Vjerovatno ih proizvode radi mene. U šopingu, petkom, kad nabavljamo sve za slijedeći tjedan, najviše ima tih papirnatih potrepština. Strše iz kolica na sve strane.
Ne plačem kad prolijem kavu. Ne plačem kad se opečem na peglu. Ne plačem kad vidim minus na tekućem računu. Niti kad probušim gumu na autu. Iz sveg toga napravim vic. To mi je smiješno. Ili psujem. Pa moram na ispovijed. Al zato, čim čujem vremensku prognozu, a poslije nje slijedi romantična komedija-ja cmoljim. Već sam vidjela najavu, pa mogu početi…
Ako je hepi end-plačem. (Eh, kako je to lijepo…)
Ako nije hepi end-još jače plačem. (Koji mulac je ovo režirao?..)
Ako je horor-ne gledam. (Ko još gleda filmove na koje ne možeš ni suzu pustiti!)
Sad bi trebalo zapjevat onu…“Plačeeem i plakat ću gooorkooo, dok u oku suza imam jaaa…“
Al ne treba.
Za svaki slučaj maramice su u torbici.
Tri paketića. Valjda će biti dosta za danas.
Ako ponovo izmisle primanje u pionire morat ću kupiti bar još jedan više. :)
Ko te šiša
Otkako smo promijenili stan, promijenili dućane sa svakodnevnim namirnicama (one koji su sada malo bliži), promijenili bankomate (kojima se još uvijek bojimo prići da nam neka čudna ruka iz torbice ne iščupa karticu), promijenili mjesto parkiranja, promijenili smo i frizera. Ne zato što muško-ženka fizerka nije znala svoj posao, nego jednostavno zato što je ova sada bliže. Pa ako je tu, pod nosom, ima natpis „Frizer za žene i muškarce“ (tu se i djeca podrazumijevaju), valjda zna i svoj posao. Osim toga ima i psa, pa kad se sretnemo u parkiću uvijek pita: „Kad ćeš doć? Kosa ti je nekak izgubila sjaj!“ Ili: „Stvarno ti je vrijeme za farbanje!“. Ili, pak:“Pa daj da ti bar šiške odrežem!“.
I njen pas se šiša. I taj pas ima savršenu frizuru. Al ne šiša ga ona. Plati jednom mlađem stričeku, pa on u svojoj garaži savršeno obavi taj posao.
Već dvije godine friziram se kod nje. To podrazumijeva i šišanje i pranje i farbanje. A podrazumijeva i pričanje. Ja ne znam nikog ko toliko voli pričat kao frizerke. Zašto jednostavno ne bi mogli doći u salon, sjest, opustit se, zatvorit oči (ako imate povjerenja.. ako ne.. oči širom otvoriti) i uživati. Jednom u dva mjeseca netko drugi napravi ono što ja radim dva puta tjedno. Pere mi kosu i fenira me. Dobro, i pofarba me, jer sam odustala od samostalnog farbanja. Osim zidova. To Lik i ja začas… sami…
Čim uđem u taj salon, ta simpatična (jer je stvarno simpatična), vitka, velikih smeđih očiju, duge plave kovrčave kose, djevojka, uvijek vesela, počne pričat, ispitivat, pa opet pričat. O svemu. O svemu i šire. O ljubavnim jadima, najviše. Veli da više nema normalnih muškaraca, da ne traži previše, da samo hoće da nije oženjen, da ne traži seks pri prvom susretu, da nije mlađi od nje i da je muško.
Da ju utješim, kažem joj:“Pa kaj će ti.. pa da izgledaš ovak umorno ko ja, s kosom bez sjaja, neodrezanih vrhova i predugačkih šiški…“
Njezina mama radi u istom tom salonu, ali ona šiša samo muške. Kad nema muških mušterija izvali se u stolicu i čita. Uopće se ne obazire na naš razgovor. Ni na poteze škarama. Nisam se ni ja obazirala prvih par puta, jer sam bila sigurna u njenim rukama. Što zbog brda diploma na zidu, što zbog njenog nagovaranja da dođem, što zbog onog natpisa na ulazu i prekrasne ženske osobe na plakatu salona, širokog osmjeha. Očigledno zadovoljna samom sobom.
Upravo tako sam i ja željela izgledati. Dobro, znam da mi ne može promijeniti lice. Pa nije Glumičić. Al bar da sa osmjehom izađem iz salona.
I izađem. Uvijek.
Ponekad se samoj sebi smijem na šta ličim. A ponekad mi treba baš takav neobavezan, opuštajući razgovor, poslije kojeg se baš dobro osjećam. Pa se opet smijem, tih par koraka do doma. Pa doma, opet. Dok prepričavam nove dogodovštine iz salona.
Prvi put sam se htjela postepeno ošišati. Rekla mi je da će sad ljeto, pa da neću moći vezati rep. Pa me nije postepeno ošišala. Drugi put sam čvrsto odlučila postepeno se ošišati. I opet sam izašla iz salona sa frizurom koju nosim valjda od srednje škole. Treći put (ne vjerujte u onu treća sreća), kad me pitala: „Kak da te ošištam?“, već sam znala da ću ponovo doći doma, a moji će me samo gledati i pitati: „Kaj si ti bila kod frizera?“.
Odustala sam od toga da joj objasnim što to znači „postepeno“ na mojoj glavi. Očigledno zna što to znači na njenoj. Samo ne znam ko nju šiša. Mama sigurno ne. A sama…teško.
Pofarba me, dva puta mjesečno. Ispričamo najnovije događaje u proteklom vremenu, smijemo se svojim bedastoćama, njen pas me par puta obliže po licu i ja opet, sa osmjehom na licu odem doma.
Njena mama čitavo to vrijeme sjedi, zavaljena u stolicu i čita.
Zadnji put me dočekala sa viklerima na glavi. Mama je bila na svojoj poziciji, zadubljena u štivo. Moja se fizerka odma bacila na posao. Farbanje. Samo farbanje. To radi savršeno. Ima čak i zapisanu moju nijansu u svojoj tekici, pa se prije navlačenja gumenih rukavica malo podsjeti o kojoj je boji riječ i baci se na posao. Farba i priča. S viklerima na glavi.
Kad je natrackala tu boju na moju glavu posvetila se svojim viklerima. Skidala ih je pažljivo, jednog po jednog i pri svakom novom skidanju ljutila se, jer joj kosa još nije skroz suha. Njena mama se i dalje nije obazirala. Nakon tri, četiri skinuta viklera i njenog negodovanja zbog još uvijek nedovoljno suhe kose odlučila sam uzeti stvar u svoje ruke. Više stvari. Fen, viklere i lak za kosu.
Oprezno sam sušila svaki pramen oslobođen viklera. Njena mama je čitala, a ja sam joj napravila frizuru iz snova. Nije moja struka, al nebrojeno puta sam gledala kako to one rade. I nije neka nauka. Osim postepenog šišanja. Ona je samo molila Boga da niko ne uđe u salon i ne vidi prizor: Ja sa bojom na glavi, u jednoj ruci držim fen, drugom gužvam pramen, a ona sjedi u stolici rukama pokrivenih očiju i smije se.
Od vremena kad sam shvatila da nikada neću imati „postepenu“ frizuru, budem li nju tražila da me ošiša, otišla sam drugoj fizerki, Nije tako simpatična kao moja, ali obavila je to savršeno. Moji su doma konačno primijetili da sam bila kod frizera. I ja sam konačno bila zadovoljna. Sad imam dvije frizerke. Farbačicu i Šišačicu. Dok sam promatrala u ogledalu svoju postepenu kosu mislila sam da će se ova prva naljutiti na mene i ubaciti mi možda koju crvenkastu nijansu na slijedećem farbanju.
To je jedino što me brine. Dobro to i bliskoistočna kriza.
Danas ponovo idem kod nje. Na farbanje. Prošlo je taman dva mjeseca i vrijeme je.
Samo se bojim da me ne pita: „Ko te šiša?“
Sve zbog jedne kornjače
Trebala je biti samo još jedna obična šetnja, od ukupno tri, koliko ih naš kućni ljubimac ima u danu. Ako mu se posreći ima ih i četiri, pet ili šest. Ovisi o vremenskim prilikama. I ovisi o tome koliko njegovi vlasnici imaju vremena. Ali tri su minimum. To poštujemo i mi i on. A u nedjelju je bio takav dan da ni psa ne bi pustili van…
Taman u vrijeme kad su počeli padati i kiša i snijeg u isto vrijeme, moj Lik se smilovao djeci koja su visila na kompu, a i meni, koja sam se borila sa pečenjem pileta pokušavajući bar jednu nedjelju ostati bez opeklina. Obukao je jaknu, uzeo kišobran i odlučio na brzinu odšetati do pekarnice, a kućnom ljubimcu pritom dozvoliti za obilježi svako drugo drvo u našem parkiću.
To dlakavo malo bijelo čudovište, taman me bio razbjesnilo, jer sam primijetila, čim su izašli van, da je opet povraćao po tepihu. I ponovo klekni, ribaj, čisti, dok ti se želudac par puta preokreće. Pa peri ruke, jer nećeš sad valjda petljat po hrani s takvim rukama.
Došao je kod nas, kad je imao samo tri mjeseca. Ma, vraga je došao. Išli smo svi po njega. „Svi“ znači i moja mama. Putem do Koprivnice smišljali smo mu ime. Svatko je dao jedan prijedlog, a bar jedan od nas (ukupno pet, koliko nas se i smije voziti u autu) bi ga odma popljuvao. Dok konačno Lik nije dao prijedlog oko kojeg smo se svi složili. Skoro svi. Uglavnom, dvotrećinska većina. I tako je naš kućni ljubimac dobio ime, a da ga još nismo niti vidjeli.
Kod nas je sve tako. Prvo kupimo videokazetu, pa tek onda videorekorder. Kasnije smo to napravili i sa CD linijom. Pa tako i sa kućnim ljubimcem.
Kupili smo ga u pola cijene, jer nije imao pedigre. A nismo ni željeli psa sa pedigreom. Zašto bi on imao pedigre, a mi ga nemamo? Iz milja smo ga zbog toga zvali „Seronja bez papira“. Vlasniku, koji se bavi uzgojem tih zapadnoškotskih terijera (to su oni sa flaše Black&White-pa onaj white-to je taj), rotvajlerica je poklala cijelo leglo. Njih sedam. Ostao je samo ovaj jedan, pa mu se nije isplatilo za njega vaditi papire. Oni su ga odmah nazvali Srećko, jer je srećom preživio to klanje. Mi smo ime već odabrali. Putem. Ali, nismo im htjeli kvariti veselje. Neka bude Srećko, rekli smo. Ustvari, mislili smo im samo reći neka ne brinu i da će s nama stvarno biti sretan.
Uostalom, i sretan je. Ima minimum tri šetnje dnevno, redovno jede, čak dobije i ispod stola, svakodnevno. Ili zato što Malom udavu uvijek hrana pada na pod ili zato što netko od nas ne može odoljeti tom molećljivom pogledu.
A Srećko (nazovimo ga tako) uopće nije tipičan primjerak svoje vrste. U knjigama piše da su ti psi niski rastom, ne puštaju dlaku, veseli, uvijek spremni na igru i da obožavaju djecu. Jedino od tog je istina da su niski i da ne puštaju dlaku. A i o dlaci bi se dalo diskutirat. Ne puštaju dlaku, ali zato nama svaka tri mjeseca dopuštaju da damo 120 kuna za šišanje iste.
Razveseli se svakom ko uđe u stan, tako da ga se ne može nazvati čuvarom, a reži ako svako maženje traje više od šest sekundi.
Još nikada nisam vidjela kućnog ljubimca koji se ne voli maziti. Pa zato smo ga i nabavili, da se imamo s kim maziti, kad su svi drugi zauzeti, nezainteresirani ili na službenom putu. Nismo ga valjda nabavili zato da bi uživali kako on ponosno obilježava svako drvo, klupu, škarnicl, koš za smeće i flašu od pive, dok ti vjetar nosi u lice razne padaline.
Mislim da se ne voli maziti jer je još kao beba gledao klanje svoje braće. Mislim da ima traume iz djetinjstva. Sigurno se zato boji da će se jedna od ruku koja mu se približava naglo pretvoriti u ralje i pojesti ga. Nema on pojma koji je on srećković. Nema on pojma da je on Srećko. On je obični Seronja bez papira.
A nikad ga ne bi niti bilo da nije bilo kornjače.
Kornjaču smo morali donesti s jednog godišnjeg odmora, prije otprilike pet godina. Velika klinka se zaljubila u kornjaču na prvi pogled. Imala je ranjenu jednu nogu. Sigurno je bila u strašnoj borbi kad joj je ta noga tako jadno izgledala. Strpali smo kornjaču u kašetu, dali joj vode, salate i put za Zagreb.
Tamo je jadna šetala balkonom, od devet kvadrata, tražeći mjesto gdje će započeti sa svojom hibernacijom. Jer došao je deveti mjesec, zahladilo je i kornjača je morala na spavanje. Ono, cijelozimsko spavanje. Dok je hodala amo-tamo, na svom putu je morala odmaknuti nogometnu loptu Velike klinke. Ona je to protumačila da njezina kornjača obožava nogomet, baš kao i ona. Onda je protumačila da je Ona muško. I odma je dobio/la ime – Ronaldo. Još je jedino Maradona mogao tako šutirati loptu. Ali on nije nogometaš iz njezinog doba. Osim toga Ronaldo je zgodniji. Zgodan je ko kornjača.
Uz tešku muku i par dana nagovaranja, sa suzama u očima, Velika je klinka pristala da se Ronaldo prestane patiti na balkonu četrnaestog kata našeg tadašnjeg stana i da ga se vrati u njegovu „domovinu“. Lik je ionako išao na službeni put u Ronaldov rodni kraj, pa je obećao da će ga nježno spustiti na zemlju, dati mu pusu na rastanku i naravno, da će nabaviti psa koji će jednako tako dobro igrati nogomet kao Ronaldo. Kornjača Ronaldo.
Srećko ne zna igrati nogomet, al zna jako dobro ometati igrače u toj igri i probušiti loptu. Zna režati, zna i naredbu „sjedni“, ali samo ako nanjuši nagradu za taj pothvat, ali najbolje od svega zna povraćati po tepihu.
Išao je i u školu za pse. Položio je prva dva ispita, al je treći pao. Mislim da je ponestalo salame kad je trebao preskočiti prepreku. Suci to nisu uzeli kao olakotnu okolnost.
Lik se vratio taman kad sam uspjela izvaditi pečeno pile iz pećnice, bez ijedne opekotine. Sve je bilo spremno za miran nedjeljni ručak. Ali, vratio se sam. Bez Srećka. „Izgubio sam ga“ rekao je držeći vrećicu s kruhom u jednoj, a kišobran u drugoj ruci.
Skoro sam bila sretna, jer sam se još ljutila na njega. Zbog tepiha. Ali Lik ga je odmah počeo ponovo tražiti, čim je vidio djecu da su se istog trena odmakla od kompa i priljepila noseve za prozorska stakla u nadi da će ga ugledati.
Sad sam već i ja visila na prozoru, jer činilo mi se da ih već poprilično dugo nema. A i ručak se hladi.
Konačno, Lik se vratio. Ali sam.
Ručak je prošao u komentiranju gdje bi mogao biti, koju je kujicu mogao nanjušiti, jel ga auto zgazio, zna li se sam vratiti kao Lesi. Mali udav je samo propitivao o Lesiju. Morat ću mu posuditi taj film.
Nismo imali mira. Lik je krenuo autom obići malo veći krug u potrazi za Srećkom, a Velika klinka je odmah nazvala frenda da krene s njom u misliju traženja. Kiša sa snijegom se pretvorila u sami snijeg i već je prilično prekrila naš park i okolicu. Sigurno su se izgubili i mirisni tragovi koji bi ga doveli doma. A i nije baš pametan ko Lesi.
Da se mene pitalo imali bi dalmatinera. Onog bijelog sa crnim točkicama. Bar bi sad točkice mogli vidjeti u toj snježnoj bjelini. Mislila sam, ako se vrati, napravit ću mu crne točkice. Sa sprejom. Da ga lakše vidimo. Neka glumi dalmatinera, bar u zimskim mjesecima.
Svi smo se dogovorili da ćemo biti na vezi. Ko ga prvi ugleda, javlja ostalima. Mali udav i ja ostali smo doma prilijepljeni uz prozor. On je popeo na stolicu i uzeo dječji dalekozor, pa je svako malo, gledajući kroz njega vikao: „Ego ga….A neee….to je kanta za smeće…. Eno ga… A neee… to je mačka“…
Ja sam navijala za to da se sam vrati. Uvijek mi se sviđao taj film o Lesiju. Sad mi se sviđala i ideja kako se Srećko panično boji vučjaka, pa svaki put kad ugleda jednog, zbriše pred naš ulaz i tu važno laje. I zašto sad nema niti jednog vučjaka? Možda zato što je vrijeme da ni psa ne bi pustili van…
Odjednom smo čuli poznati lavež. „To je njegov laj“- povikao je sav sretan Mali udav. Na njegovom jeziku to je značilo da je to lavež našeg Srećka. Zanimljivo, kako klinci od osam godina još ne znaju materinji jezik, ali zato psuju na engleskom ko da su rođeni u New Yorku.
Pomoću čuda mobilne komunikacije javili smo „svima na terenu“ odakle lavež dolazi i uskoro smo dobili povratnu informaciju. Isto čudom mobilne komunikacije. Srećko je živ i zdrav. Malo promrz'o, sav mokar, ali zato presretan što je vidio poznate mu face.
I samo što nije rekao: „Pa gdje ste do sad? Oćete da vam smanjim vrijeme maženja na četiri sekunde?“
A možda Ronaldu i ne bi bilo tako loše kod nas?
Osim toga, sad bi spavao zimski san. Znaju kornjače kad je vrijeme takvo da ni psa ne bi pustili van…
Psiho test
Došla sam deset minuta prije, jer mrzim kasniti. Taman toliko da stignem zapalit jednu. Tu su ionako oko mene razni ovisnici. Što o drogi, što o alkoholu. I svi puše. Pa neću odudarati iako nisam ovisnica. Dobro jesam. O cigaretama. Al nisam došla na akupunkturu za odvikavanje od nikotina. Tu sam jer sam dobila takvu uputnicu. Valjda znaju zašto sam ovdje oni koji su me tu uputili.
Moja psihijatrica veli da je to tek tako da me može smjestiti u neke okvire. I ne zamjeram joj. S njom se razgovaram ko sa prijateljicom, pa se i smijemo i zafrkavamo, kao da se radi o nekoj trećoj osobi. Zato me valjda mora smjestiti u neke okvire. Ja bi radije da me smjesti na neki od svojih odjela. Da se malo odmorim. Samo da se naspavam i da me pošalje doma sa otpusnim pismom: „Odmorena, naspavana, kao nova, spremna na nove vremenske i druge nepogode, spremna na novu lektiru za drugi i osmi razred osnovne škole, spremna zagrliti svog Lika i zaplakati mu na ramenu i spremna na povraćanje kućnog ljubimca po tepihu.“
Od treme sam ranije zagasila cigaretu. Kao da idem na giljotinu. Dobro, ne baš tako, ali bilo me strah, jer ovo iskustvo još nisam imala.
Točno u 9 sati pokucala sam na vrata na kojima je pisalo mr.sc.-tamo-neki-psiholog. Čim sam ih otvorila pristojno sam pozdravila sa „Dobro jutro“. Doktor u bijelom, umjesto da mi odzdravi, pitao je:“Kako ste?“
Sigurno me želio zbuniti. Kako ću biti kad sam tu? Super, odlično, dobro, tak-tak, pamtim i bolje dane, nisam nikak, strah me… Svaki odgovor mi se učinio glup, pa sam se samo smješkala. Valjda je shvatio, pa me ponudio da sjednem preko puta njega, za isti stol.
Započeo je s općenitim pitanjima o godinama, stupnju obrazovanja, bračnom stanju, broju djece i razno-raznim pitanjima tipa „traume iz djetinjstva“. Mada mislim da nisam imala neke traume. Bar ne veće od mojih vršnjaka. Ni manje.
Cijelo vrijeme me čudno gledao, al valjda tako gleda sve svoje pacijente. Tu sigurno isto pronalazi odgovore u svojoj konačnoj ocjeni. Jedva sam ga u čitavih sat vremena dva puta uspjela malo nasmijati. Tek tako da razbijem nelagodu.
Uzeo je u ruke štopericu i brojao mi sekunde dok sam morala brojati od 20 unatrag, pa abecedu (srećom, unaprijed) i brojati po tri počevši od 1. Sve je to bilježio na neki formular nečitkim rukopisom. Tako da nisam znala jel imam dobro vrijeme ili ne. Osjećala sam se kao Anja Pearson kad vozi spust, a ne zna ono međuprolazno vrijeme.
Onda mi je izrecitirao parove, njih deset, a ja sam morala ponoviti onaj drugi par, kad bi on naveo samo prvi. Parovi su bili i logični i nelogični. Sasvim logičan sjever-jug ili stol-stolica i skroz nelogičan auto-kupus ili igla-ovca. Tu mi je dao drugu šansu (ipak sam ja plavuša), jer kad sam čula auto-kupus samo sam razmišljala:“Pobogu otkud mu takva ideja. Možda njemu treba psihijatar?“ Iz drugog pokušaja sam imala pogođenih 9 od 10 parova.
„To će mi sigurno oduzeti bodove“ mislila sam. „Nema veze, možda me ipak zadrže na nekom od odjela. Da se malo naspavam“.
Došlo je na red i 100 konstatacija uz koje je trebalo samo zaokružiti „slažem se“ ili „ne slažem se“. Tu mi je često falila još jedna opcija: „djelomično se slažem“, al nije je bilo. Sjećam se prve: „Volim proljeće“. I još nekih: „Stalno imam osjećaj da me netko prati“ (e, nećeš me na tu foru dobit na neki od odjela), „Teško mi je raditi pod pritiskom“ (a kome nije?) ili „Često radim greške kad netko stoji iza mene i promatra što radim“ (a ko ne?).
I taman kad sam mislila da je sve gotovo, još sam morala precrtavati neke točkice, geometrijske likove, pravilne i nepravilne, na papir. Brojala sam točkice, odmjeravala na kojem mjestu krivulju siječe pravac i mislila: „Sad će sigurno napisati da sam prepedantna, a moj Lik će reći….Jesam ti rek'o!"
Najgore od svega došlo je na kraju testa. Nacrtati čovjeka. Uz par pokušaja da izbjegnem taj crtež ipak sam ga nacrtala, ali tek pošto mi je mr.sc.-tamo-neki-psiholog obećao da ga neće slati na izložbu. Stvarno ne znam crtati ljude. Ni životinje. Puno mi bolje ide mrtva priroda. (Hm, i to je znak, jel?) Ispao je malo nahero. Samo sam pazila da nacrtam sve što „normalan“ čovjek ima. Kao da se spremam za upis u prvi razred osnovne škole, pa svaka ruka mora imati 5 prstiju.
Još uvijek me čudno gledao, al valjda je to njegov pogled.
I upravo zbog tog čudnog pogleda, sa strahom sam nakon dva dana došla po rezultate. Sa strahom sam ih i otvorila.
Uz kratak opis mene, na nalazu su navedene primijenjene tehnike: psihodijagnostički intervju, pa neki CI4, pa B-G (bi đi, valjda), Rey (taj je smislio dio tog testa, sigurno), W-ljestvica pamćenja (e to su oni parovi… auto-kupus) i Macover (i taj je bio pametan).
U zaključku stoji brdo napola razumljivih riječi, koje mi je psihijatrica prevela na naški. Sve do jedne.
Kaže da sam pametna s obzirom na dob i obrazovanje (što je vrlo relativan pojam), da sam tjeskobna i da mi to utječe na zdravlje (da se moram malo skulirat. Tu se moj Lik zabrinuo. Zato što je bio u pravu.) i da se osjećam poljuljano u odnosu prema okolini (znala sam da će me onaj crtež čovjeka izdati).
Nije me željela zadržati na niti jednom od svojih odjela. Nema odmaranja. Ustvari, kaže da već dugo nije vidjela tako „lijepi“ nalaz psihologa.
Pa normalno da nije. Naspram ovih koje vidim kad dolazim do njene ordinacije, meni ustvari i ne treba odmor. Samo sam malo poljuljana. I trebam se skulirat.
I prestat se ljuljat
03.03.2006. u 11:29 |
16 Komentara |
Štedi |
Gore |
^
to ti je ljep doživljaj,,iako mi sve izgleda smiješno,no valjda oni znaju šta rade,,ja sam samo jednom bio kad sam se upošljavao,no nije bilo tih pitanja,tek par riječi,i bjež van,,a kad vidim šta si ti sve prošla dobijem želju da i ja pokušam,,zanimalo bi me,šta bi ispalo,,možda i kakva penzijica--no iskreno,neidi im više,,skulirana si ti vidim ja više nego on
| fizikalac | 03.03.2006. u 12:57
ti si jedno spaljeno biće :o)
| micica | 03.03.2006. u 13:04
micica rekla super :) ;) inace sve ok :) a sto se tice ljudi, ja sam onda jos nestabilnijie od tebe :)))
| JJ | 03.03.2006. u 13:59
hajde, pokusaj spavati... :)
| zvoncica | 03.03.2006. u 14:50
Pa dobar opis. Ja im se nebum dal. Ak ja dojdem k njima, oni se buju sami upisali među pacijente. Čuj a da bi tam ostala treba i tvoj pristanak ili te oni na silu. Nema veze, sad valjda više ne sumnjaš u sebe. Jel te pital da li imaš svoj blog? Tu bi te tek čudno gledal. :)))
| Mladen | 03.03.2006. u 15:03
@fizikalac-baš sam bila znatiželjna, al me onak, malo bilo i strah.../@micica-gle ko mi govori :)))/@JJ-ljuljamo se mi...:))))/@zvoncica-budem valjda uspjela sutra malo dulje potegnuti...subota će :)/@Mladen-ma bilo me strah reć za blog, nikad ne znaš s ovima kaj čudno gledaju:))
| vakuum | 03.03.2006. u 15:19
khm... citam, citam pa ne vjerujem svojim ocima.... koji idijot ide stavljat kupus u auto?????? Veeeeliki pozdrav :))
| SSpot | 03.03.2006. u 16:29
Pitam se, pitam se, kako bih ja prošla na takvom testu... Sad imaš napismeno da si normalna? Blago tebi.
| Pjesma o jednoj mladosti | 03.03.2006. u 17:01
ja sam jednom vozila kupus u autu iz Ogulina...smrdilo je još mjesec dana kasnije....tak da mene ustvari kupus i asocira na auto :o)
| micica | 03.03.2006. u 17:05
Poseban "Bravo" ti dodjeljujem za prve dvije rečenice. Nakon druge sam s tolikim guštom zapalio, da mi je do kraja posta trebala još jedna. Cigareta. Vremena ti ne nedostaje. Ići tamo da bi saznala da si ok? Ti si ok. A skulirana si do temelja.:)))
| sklblz | 03.03.2006. u 17:15
Ajmo Vakuum, glavu gore. Kakvi kurčevi psiholozi, psihijatri i ljuljanja. To tebi stvarno ne treba. Pozdrav iz Vrapča!
| tajpvrajter | 03.03.2006. u 17:27
Išla bih ja na takav test, ali mi žao tih mr. sc- nešto ljudi da ih srce ne izda. Pozdrav.
| maria helena | 03.03.2006. u 18:51
Uh, ti testovi zbilja ne djeluju opuštajuće i zabavno. Ti si to super podnijela. Ja bih mu se vjerojatno nakon drugog pitanja zahvalila i otišla. Ajde, rezultati su dobri. Ugodan vikend želim.
| RiLady | 03.03.2006. u 21:14
mene već i psihijatri i psiholozi živciraju.......sve kaj je u zdravstvu na raspolaganju me živcira
| veseli gajo | 04.03.2006. u 11:06
Dobar post kao i uvijek .. no ja te "psiholoska" da izvines ( sr..a ) .. ne folim .... Mislim da bi uradila bas kao sto RiLady napisala .. "vjerojatno bih mu se nakon drugog pitanja zahvalila i otisla" ... Ugodan vikend zelim :)
| Mysteries | 04.03.2006. u 13:54
Dobro da znamo da čitamo normalnu osobu,mala šala,laku noć!(ili dobro jutro)!
| Forza Fiume | 04.03.2006. u 23:18
