vakuum
Susret s Micicom
Naravno da je taj dan padala kiša, puhao vjetar, moja šefica (BS) imala valunge, stigao hitan zadatak koji je trebao biti gotov jučer i da me doktorica ubacila baš taj dan u svoj raspored, jer sam se s Micicom dogovorila… „danas ili nikad“!
I skoro je bilo nikad.
I već sam joj mailom počela, skroz polako i nježno obrazlagati zašto se i danas neću moći s njom upoznati, a znala sam da niti jedan moj razlog njoj neće biti dovoljno važan. Važniji od toga da se konačno vidimo. Samo je kratko otpisala: „Danas, molim te, nemoj otvarati VESELU TEMU“.
Uvele smo VESELU TEMU, u „razgovore“, jer smo u zadnje vrijeme i ona i ja počele stalno nešto kukati. Vesela tema je trebala biti tu da se bar malo oraspoložimo, nasmijemo, razveselimo i pišemo o bilo čemu, samo da je veselo. Naravno da je već unaprijed znala da će ta tema biti skoro uvijek prazna ili sa samo dva posta dnevno. Jedan od njih je obavezno bio: „Uf, kak sam se sad najela…nemrem disat“. Jer Micica obožava jesti. Sve i svašta. Čovjek bi očekivao da ima bar stopedesetšest kila, a samo je nešto više od dvadeset kila teža od mene.
I sva sreća da se nismo našle kao dva pješaka, jer bi se moja Micica, sigurno meni bacila u zagrljaj (možda čak i skočila na mene), pa bi taj susret završio u bolnici. Pacijent bi, naravno, bila ja. Za svaki slučaj ili igrom slučaja našle smo se blizu bolnice, Vinogradske, gdje sam ja imala dogovoren pregled.
Prepoznala sam njen auto ili „njenu bebicu“ (kako ga ona zove), po onim slovima na registraciji. BD (ili DB). Jednim od ta dva slova počinje njeno ime, pa mi nije bilo teško to ne-zapamtiti (znam kojim od ta dva). Inače, s brojevima loše stojim. Brojeve ne pamtim. Jedva sam zapamtila datume rođenja mojih najdražih, ali i tu ponekad zakažem. Ali zato služe razni podsjetnici u Outlooku, mobitelu, a ima nešto i u mojoj glavi. Bez obzira na boju kose.
Najgore od svega mi je bilo uć u njen auto. Ne znam nikoga ko toliko čisti svoj auto izvana i iznutra, ko moja Micica. Stalno je u autopraonici. Ustvari ili je u autopraonici ili je na poslu. Uopće ne znam kad stigne sve druge nepodopštine napravit, od tog čišćenja. Čak nikom drugom niti ne da da joj pere auto, jer nitko to ne zna ko ona. Samo koji put, kad je jako dobre volje, dozvoli svom prijatelju da joj opere felge. Sve si mislim, ako slučajno rodi tamnoputo dijete, taj će bez problema postati bijelac. I Michael Jackson će mu zavidjeti. Ili njoj.
I kak da ja sad uđem u taj auto? Vani pada ko ludo, a puše gore nego na Paškom mostu. Držim onaj kišobran u jednoj ruci, kojeg mi vjetar lamaće na sve strane, a drugom rukom otvaram vrata suvozača, oprezno. Ne znam hoće li mi kišobran zamahnuti tak da skine koji komadić boje sa nove „bebice“, ne znam bi li se izula, pa ušla, ne znam zakaj je uopće inzistirala da dolazi po mene… sve mi to proleti kroz glavu. Sva sreća da sam si u svaki džep stavila po jednu ciglu (kako me je mama naučila još od malena), jer da nisam, vjerovatno bi i mene i kišobran vjetar bacio na njenu haubu, a onda bi joj samo mahnula… i vjerovatno bi me otpuhalo dalje... E, onda bi, definitivno bilo.. „nikad“.
Zadivljena čistoćom unutrašnjosti „bebice“ (čak se i izvana blistala, mada je prešla preko nekoliko lokvetina usred grada) i mirisom ambi-pura, konačno smo se i službeno upoznale. Naravno da me je čudno gledala kaj sam sad s tim mokrim cipelama ušla u auto, al sad je bilo gotovo.
Nakon par riječi već smo se smijale. Vjerovatno mi ne bi bilo smiješno da mi je netko drugi rekao „Baš si se mogla i izuti“.
Naravno da je Micica bila gladna i samo je jedan cilj imala pred sobom. Doći nekako do Savske i meksičkog restorana, ma koliko lokvetina pri tom morala proći.
Čak nije bila ni sigurna di je taj restoran, točno, ali mislim da nas je miris hrane doveo do njega. Bila je spremna čak i svoju „bebicu“ parkirati bilo gdje, zagraditi bilo koga, samo da nešto pojede.
Nikad do tad nisam bila u meksičkom restoranu. Ni u kineskom. Pa sam morala slijediti Micicu u stopu. Samo sam se bojala da mi ne nabiju onaj sombrero na glavu (nikad ne znaš u tim restoranima), jer kad nešto stavim na glavu izgledam ko šiptar.
Morala sam ju slijediti i u narudžbi jela. Jer te izraze ne bi Bog razumio iz menija. Micica, ako čitaš ovo.. molim te mi reci kaj smo mi to jele.
Samo znam da je sve bilo bez prevelikih šokova, sve do trenutka kad je stiglo to čudno jelo. Micica se nije mogla prestati smijati mom izrazu lica. Kasnije je rekla da više samnom nikam ne ide bez foto-aparata.
Jedan od tih meksikanaca se, nakon više od pola sata čekanja, pojavio… prvo sa nekakvim malim posudicama u kojima su bili jaaaaako ljuti umaci, onda sa posudom iz koje su virili…nešto kao sirovi mlinci izrezani na trokutiće. I kad sam pomislila, to je to.. došlo je „ono glavno“ za koje nemam pojma kak se zove. Iako sam leđima bila okrenuta smjeru iz kojeg je dolazio meksikanac sa tim „nemam-pojma-kak-se-zove“ jelom, čulo se da dolazi. I upravo to me brinulo. Čulo se jelo. Ali doslovno. U rukama je nosio dvije (ajde, nazovimo ih) tace, koje su glasno cvčale, a iz njih se dimilo više nego iz onog velikog dimnjaka novozagrebačke toplane. Tak se dimilo da, kad je to spustio na stol, Micicu više nisam vidjela. Vidjela sam ju tek kasnije, kad se dim malo razišao, kako se presavija od smijeha na stolici preko puta mene. Kaže da nikada neće zaboraviti taj moj izraz lica, moje pokušaje da tu paru mahanjem odguram u drugom smjeru i naginjanje na drugu stranu. Ne zna ona kaj to znači imati naočale u naletu pare. Trebalo mi je skoro dvije minute da mi se odmagle stakla, pa da vidim kaj ćemo jesti.
A bilo je tu svega vraga: raznog povrća sa piletinom, naribanog sira i nezačinjene zelene salate. I sve se to trebalo zamatati u tortilje (valjda… ili palačinke). I bilo je fino. Baš je bilo fino. Još je bilo slađe gledati Micicu s kojim guštom to jede.
I nismo bile na kavi. Nismo čak ni tekilu pile. I bez nje smo se smijale, bez prestanka. Što s Micicom uopće nije problem.
NAPOMENA: Micica nije debela. Taman je kak treba biti za svoju visinu. Čak i popije one tablete pol sata prije jela da joj otope masnoću. Ja sam ta koja je mršava i koja je pojela samo jednu tortilju i koja izgleda ko da je iz Bijafre pobjegla. Da me netko baci s drveta vjerovatno bi padala ko list.
JOŠ JEDNA NAPOMENA: Nije Micica nikakav fanatik, što se tiče čistoće auta. Ona je fanatik na kvadrat. Čak joj je i ona ladica u autu uredno pospremljena :)
ZADNJA NAPOMENA: Jedva čekam s Micicom (opet) otić na kavu.
P.S. Micica, hvala na čokoladi s rižom. Još istu večer klinci su mi je pojeli sa svojom škvadrom. Onak, častili su se, međusobno, kao da ja to nisam teškom mukom zaradila :)
28.02.2006. u 11:03 |
24 Komentara |
Štedi |
Gore |
^
odem da vidim tko je ta micica,,ljepo,,nakon pojedene piroške on preporuči pojesti žabu ujutro,da se nebi imalo šta drugo dogoditi,,restoran,i to meksički,,jednom sam u budimpešti jeo u meksičkom-čak je meksikanac u sombreru svirao gitaru (možda je i mađar bio-neznam) no hrana mi je super,,nije nimalo ljuta kako su navikali
| fizikalac | 28.02.2006. u 11:39
@fizikalac-i ovdje je hrana bila odlična, ništa nije bilo ljuto osim tih umaka, a micica je bila i više nego slatka :)
| vakuum | 28.02.2006. u 12:44
hahaha...luđakinjo jedna ...evo dala sam si truda i našla njihov jelovnik na netu..jelo koje smo jele se zove DE POLLO, a u zagradi piše ->(filetirana piletina s povrćem, umacima i tortiljama)...(fali im dim u opisu)... sad si mislim...ne smijem se s tobom nalaziti po suhom vremenu jer je beba tek tad čista a kaj ćeš onda tek pisati...zakazujem sljedeći sastanak za prvi pljusak :o)
| micica | 28.02.2006. u 12:52
lijepo imati susrete s blogerima i blogericama, pogotovo u stranim restoranima. viš, jebate, ja nigdra nisam jel ni dalmatinsku kuhinju a kamoli neku tamo latinsku ili nedobog istočnjačku. ja sam ipak priv ržem našoj, masnoj kontoinentalnoj klopi. nemrem se zamislit da idem vu šumu delat a da sam prije toga pojeo neku ribicu. prije bi mi kit odgovarao.
| legasvega | 28.02.2006. u 13:52
@micica-ionak sam na tvom blogu ostavila komentar, pa ne moram ovdje :))/@lega-micica nije s bloga, dobro, sad je.. al nakon godine dana dopisivanja morale smo se konačno i nać... a kaj se tiče hrane.. ja si nemrem zamislit da idem u šumu delat, uopće :))
| vakuum | 28.02.2006. u 15:28
ja si to mogu zamisliti...čak zamišljam :o)
| micica | 28.02.2006. u 15:30
A di je taj restoran, čitajući sline su mi curile.
| maria helena | 28.02.2006. u 22:02
:))) Zvuči kao odličan susret. Želim vam odlično daljnje družene i online i uživo!
| RiLady | 28.02.2006. u 22:56
@micica-nema toga kaj si ti ne možeš zamisliti :))/@marija helena-to moraš probat.. u Savskoj, preko puta Prisavlja/@RiLady-bilo je bolje nego što sam si ja zamislila. Hvala!
| vakuum | 01.03.2006. u 08:19
de pollo, a? heheh, ja obicno uzmem buritto. Drugi put kad se nadjete, probaj i to. :)
| moix | 01.03.2006. u 09:23
Dobro vam je bilo,zabavno i hranjivo,e pa živjeli!!!
| Forza Fiume | 01.03.2006. u 11:27
Prijateljica po klopi! Zanimljivo.
| Mladen | 01.03.2006. u 12:30
hihihihi... bas ste mi smjesne vas dve.... hihihihi
| SSpot | 01.03.2006. u 12:42
@moix-probat ću samo ako garantiraš da to nije niš ljuto:/@Forza-baš je bilo veselo.. Živio i ti meni!:)/@Mladen-prijateljica u pravom smislu riječi/@SSpot-sad je i meni opet smiješno:)))))
| vakuum | 01.03.2006. u 14:00
Drago mi je da si se konačno našla sa micicom i da ste se lijepo provele.Nadam se da ćete se i dalje nalaziti.
| darkwolf | 01.03.2006. u 14:05
nisam ti ja za tu meksičku spizu, nema meni do ribe na gradela...
| MT mafija | 01.03.2006. u 14:56
@darkwolf-i ja se nadam:)/@mafija-ma ja bi s micicom i na gradele otišla :))
| vakuum | 01.03.2006. u 15:33
hehe...sve puno lijepih želja...a ja sam opet gladna :o) ..micica di bumo gradele okrenule? kod Boćarskog doma? :o)
| micica | 01.03.2006. u 16:47
Pozdrav tebi i micici :))
| sklblz | 01.03.2006. u 21:59
a di su vam miceki ;))
| Goldeneye | 02.03.2006. u 08:11
@micica-iza Boćarskog doma :)))))/@sklblz-pozdrav i tebi (i od micice) :))/@Golden-miceki su doma:))))))
| vakuum | 02.03.2006. u 08:44
Lijep susret .. znaci kisa nije nista pokvarila .. tako i treba da bude.. samo uzivajte :) Zelim Ti lijep dan ...
| Mysteries | 02.03.2006. u 09:41
ma kakvi miceki...to su mačori.. :o)
| micica | 02.03.2006. u 11:11
mirisno ukusan provod, bravo ... uživaj te ....:)))
| freestyler | 03.03.2006. u 11:34
28.02.2006. u 11:03 | 2 Komentara | Štedi | Gore | ^
Dražesna zemlja Nizozemska
Već dugo u novčaniku nosim jedan tekst prepisan iz nekog ženskog časopisa. Već više od 14 godina. I iako sam ga prepisala kemijkom olovkom, sav se taj tekst razlijeva, pa kad ga sad gledam čini mi se kao da mi dioptrija nije baš najbolja. Čak mi niti rukopis više nije takav. Možda nam se rukopisi promijene kad rodimo dijete. Ili kad rodimo drugo dijete. Ili nam jednostavno nakon toliko godina tipkanja po tastaturi olovka više ne leži tako dobro u ruci.
Nije niti čudo da mi novčanik izgleda kao da sam upravo iz banke podigla svu svoju, muževu, maminu, tatinu, sričevu i Sanaderovu ušteđevinu, kad u njemu nosim svakakve papiriće. I one koji će mi možda zatrebati i oni koji sigurno nikada neće. Ali ovaj papir, četiri puta presavinut, čuvam i sa kupnjom svakog novog novčanika, ja ga uredno premjestim. I opet ga čuvam.
Taj mi je tekst davao snage da ću se možda morati sama utješiti, kada to nitko drugi neće moći. Ili da ću ja biti ta koja će, nedajBože, moći nekoga utiješiti, kad svi drugi pokušaji budu beznadni.
Kada žena nosi u sebi novi život, kad prvi put na monitoru ultrazvuka ugleda sasvim maleno srce, sasvim maleni novi život, u njenoj se glavi rađa milion misli. I vesele i tužne i nesigurne i sigurne i želi jagode sa šlagom i kisele krastavce i želi sve to pomiješati. Neke žele čevape baš u jedan sat u noći... ali baš sve, pa čak o one manje pobožne, navečer se, pred san, pomole Bogu. Samo da sve bude u redu.
Kod mene je sve bilo u redu. Oba dva puta. I oba dva puta sam mislila da je to možda upravo zbog tog papira kojeg čuvam tako dugo, tako sebično.
Nedavno sam ga ponovo pročitala i ponovo se divila autoru.. za kojeg iskreno ne znam tko je i prvi put, nakon dugo vremena poželjela sam to podijeliti sa drugima. Možda zato što meni više ne prijeti takva opasnost, a možda iz želje da nekome koga i ne poznam pomogne.
Za svaki slučaj u Google sam utipkala nekoliko riječi iz tog teksta, jer on nema naslova, u nadi da to neću pronaći ovdje. U nadi da je to nešto što samo ja čuvam. Presavinuto četiri puta.
Bila sam u najmanju ruku razočarana kad sam vidjela da, gotovo identičan, postoji...u Hrvatskom portalu za roditelje, a onda i još dva rezultata za tu pretragu... U prvi tren...a onda mi je bilo drago da je to mogu pročitati i milioni drugih, a ponajprije oni kojima to, nažalost, bar malo može ublažiti bol. I upravo njima, roditeljima koji su u tih nekoliko redaka, bar na tren pronašli utjehu, želim da uživaju u toj dražesnoj zemlji, Nizozemskoj, u koju mnogi od nas nikada neće ići.
Divim se njihovoj hrabrosti. Divim se njihovoj volji. Divim se njihovoj ljubavi. Divim se njihovoj snazi. Jednostavno...divim im se.
I zahvalna sam, što moje oboje sada mirno spavaju, što se vesele novom danu, što ću ih sutra ujutro poljubiti, pitati ih što su lijepo sanjali...i što nikada nisam morala otići u tu zemlju.
I što ću konačno, četiri puta presavinuto, moći baciti u smeće. I još jednom se pomoliti, za svaki slučaj...
Nakon nekoliko mjeseci pomnih priprema, stiže dan odlaska. Spremite torbe i krenete. Nekoliko sati poslije, avion sleti. Dolazi stuardesa i kaže:
-«Dobro došli u Nizozemsku!»
-«Nizozemsku!?»-kažete vi. «Što ja radim u Nizozemskoj? Platila sam za Italiju. Cijeli sam život sanjala da dođem u Italiju.»
Ali sletjeli ste u Nizozemskoj i sad morate tamo ostati. Važno je da vas nisu odveli na neko strašno mjesto, prljavo, puno pesticida, gladi i bolesti. To je samo jedno drukčije mjesto.
Tako morate izići i kupiti nove vodiče. I morate naučiti jedan potpuno novi jezik. I srest ćete mnogo novih ljudi koje inače nikad ne biste sreli.
I nakon što ste neko vrijeme tamo pogledate oko sebe i počnete primjećivati da Nizozemska ima vjetrenjače, tulipane, čak i Rembrandta.
Ali svi koje znate odlaze u Italiju i hvale se kako su se tamo prekrasno proveli. I do kraja svojeg života govorit ćete:
-«Da, i ja sam tamo željela ići. To sam planirala.»
I bol zbog toga neće nikad, nikad, nikad, nikad proći... jer je gubitak tog sna jedan jako važan gubitak.
Međutim, ako potrošite svoj život jadikujući što niste bili u Italiji, nikada nećete biti slobodni da uživate u jednoj dražesnoj zemlji... Nizozemskoj.
26.02.2006. u 01:42 |
15 Komentara |
Štedi |
Gore |
^
Ma, bravo. Opet sam uživao. Iako i meni ponekad treba vodič, uživam s njima. Bravo, vakuum.:)))))
| sklblz | 26.02.2006. u 08:42
ostadoh bez rijeci.... bez rijeci, kazem ti.... puno pozdrava...
| SSpot | 26.02.2006. u 11:12
Prekrasno. Za vrijeme mog prvog putovanja, bila sam premlada i bilo mi je svejedno kamo putujem, odnosno bilo mi je važno samo da rodim živu i zdravu BEBU, jer meni tada nije bilo važno ništa drugo. Drugi put sam ZNALA da ću roditi kćer, znam malo čudno opet sam samo bila sretna i debela i eto. A ova priča je nešto prelijepo. Pozdrav.
| maria helena | 26.02.2006. u 14:51
Biti na putevima života. Želje nas često čine nesretnima i ne vidimo ljepote života. To smo upravo mi, upravo tu gdje jesmo. :)
| Mladen | 26.02.2006. u 20:11
Pa sad baš onaj dio o Sanaderovoj ušteđevini je poprilično upitan?????Što se tiče Nizozemske,autosugestija je moćno oružje(a Nizozemska je lijepa i napredna zemlja).Lijepe ti snove želim!
| Forza Fiume | 27.02.2006. u 00:00
@sklblz-hvala, svima nama trebaju vodiči.., a vi meni ovdje puno pomažete, hvala... /@SSpot-ne trebaš ništa reći.. samo nek su živi i zdravi, što i tebi od srca želim:)/@maria helena-to je jedino što je mene mučilo.. samo da budu zdravi i živi.. a još su i veseli.. pa di ćeš ljepše :))/@Mladen-lijepo si to rekao/@Forza Fiume-točno... u ponoć:)))) dobro ti jutro:)
| vakuum | 27.02.2006. u 09:14
ti si snivala dva puta,lijepo snivala i sad imaš razloga za smijeh,,samo neznam dali treba baciti papirić koji sreću donosi iako je objavljen,,ja ga bacao nebih,nije težak a možda i zatreba
| fizikalac | 27.02.2006. u 10:01
Krasna priča. I ja bih na tvom mjestu čuvala papirić.
| Pjesma o jednoj mladosti | 27.02.2006. u 10:59
a cuj tako to ide... :)
| JJ | 27.02.2006. u 11:42
I ja sam rekao nesto slicno kad sam se rodio......... pa otkud ja ovdje nisam se htio roditi ovdje niti u ovo vrijeme.......!?!?!?
| macko | 27.02.2006. u 13:06
No, ima uvijek druga prilika......u drugom zivotu.......
ja znam nešto talijanskog ali niskozemski nemam pojma.... ma šalim se naravno ;-) nitko djecu nije pitao za mišljenje žele li na ovaj svijet, zato smo tu mi roditelji da im olakšamo i uputimo ih
| MT mafija | 27.02.2006. u 14:16
@fizikalac/@pjesma o j.m.-još ga nisam bacila... stvarno nije težak, a i izgleda ko da imam više novaca u novčaniku:))/@JJ-:))))))))/@ma cko-"da je neko drugo vrijeme...":)/@MT mafija-ja ne znam ni talijanski.. osim .. la vita e bella :)))
| vakuum | 27.02.2006. u 15:26
O men blog ti je veri žakon
| mjuza4ever | 27.02.2006. u 16:45
Jako lijep tekst! Ne vidim razloga da ga ne cuvas i dalje... :)
| moix | 28.02.2006. u 08:08
pa reci kolegici di su najbolje vijesti
| veseli gajo | 28.02.2006. u 09:46
26.02.2006. u 01:42 | 0 Komentara | Štedi | Gore | ^
Putopis
Moja je Velika klinka dobila zadatak napisati putopis. Naravno, kao i uvijek, neće stići, paaaaaaa, ako mogu, malo pripomoći. Ovo „pripomoći“ znači, napisati, dok ona uči za sutrašnji test. I dam se ja na posao. Ostavim sve. I peglu i prašinu i truleks i reklame na TV-u… samo da napišem još jedan sastavak. A mislila sam da će to glatko ići, pa ću opet brzo obaviti ionako nebitne, iz-šupljeg-u-prazno, kućanske poslove. Al nije baš bilo tako. Nikad do sad nisam pisala putopis. I kaj je to uopće putopis. Jel to ono kad putuješ po svijetu i pišeš? Jel se u njemu mora vidjeti da si baš tamo bio ili je to nizanje više-manje zanimljivih podataka o mjestu, gradu, državi? Odem malo na net pogledati koji putopis. Odavno nisam pročitala niti jedan putopis. Pogledala sam nekoliko putopisnih reportaža, ali ne do kraja, pa ne znam jel moraju imati hepi end. Net me nije baš nešto obrazovao o tome, pa počnem pisati putopis o Vodicama, „gradu“ u kojem svi zajedno provodimo ljetne praznike, godišnje odmore, a i pokoji Uskrs već nešto više od petnaest godina. Ne mogu reći da me oduševljava to stalno-jedno-te-isto mjesto u koje odlazimo za odmor, ali i to je rješenje u nedostatku financija, a u imanju nečega što se može nazvati vikendicom. Na kraju bi bila i zadovoljna s tim putopisom, da sam ga mogla nadopuniti sa svim onime čime ću ga tu oplemeniti.
Dakle…
Vodice
Putujući iz Zadra, starom magistralnom cestom, 13 km prije Šibenika (cca oko) naići ćete na maleni grad bogate povijesti – Vodice. (Istina je, dobio je status grada, samo ne znam na osnovi čega. Možda na osnovi jednog semafora, koji je 2 godine bio postavljen, nikad upaljen i to na raskršću koje to i nije. Na mjestu na koje dođeš i gledaš u taj semafor i pitaš se.. jesi li ti pijan ili oni koji su ga tu zabetonirali…) Prije samog ulaska u grad s desne strane, ugledat ćete brdo Okit i na njemu novoizgrađenu crkvu Gospe od Karmela, jer su prijašnje dvije bile porušene u Drugom svjetskom i Domovinskom ratu. (A ta nova crkva, uopće ne sliči crkvi. Više je nalik nekoj kuli. Valjda da je u nedajBože trećem ratu ne bi srušili.)
U samom središtu Vodica nalaze se očuvana, kao spomen na tradiciju i stare običaje, dva bunara s pitkom vodom. Inače, čitava okolica ovog grada (hm, opet grada) obiluje pitkom vodom koja je u prošlosti bila galijama transportirana do susjednih mjesta i otoka, pa odatle i potječe današnje ime. (Logično.) Ta dva bunara današnje stanovništvo podsjeća na mjesto gdje se dolazilo po pitku vodu, gdje se prala roba, gdje su se odvijala društvena zbivanja, rađale ljubavi, (a tamo gdje nije bilo ljubavi) ugovarali brakovi, vodilo kolo i pjevale pjesme, a danas turisti ovdje, za sreću, ubacuju novčiće. (Svaku večer nekome padne i mobitel unutra, al mislim da to nema veze sa srećom.)
Nekoliko koraka udaljena od glavnog trga još i danas stoji Čorić kula, izgrađena radi obrane grada od turaka. Ovdašnje se stanovništvo u prošlosti uglavnom bavilo zemljoradnjom, zbog obilja plodne zemlje. (I dan danas radi toga mi moramo redovito odlaziti u polje i okopavati masline, čupati drač i paliti sve kaj ne valja. I to ljeti, naravno, dok se svi drugi brčkaju u moru.)
Krenete li biciklom ili automobilom prema vodičkim poljima (što baš i nije neki doživljaj), vidjet ćete arheološke lokalitete – idealan odmor za dušu i tijelo, pa čak i ako ne volite fizički napor (a ko ga voli na +50°u hladu), jer sve zanimljivosti možete razgledati automobilom (ako imate klima-uređaj), uz malo pješačenja. (Nikad nikog nisam vidjela da to tamo razgledava, imali klimu ili ne, pješačili ili puzali, nikad nikog… svi se kupaju, garantiram.)
Jedno od najpoznatijih lokaliteta je brdo Gradina, gdje se nalaze ostaci starog grada, a u istraženim grobovima pronađeno je obilje keramičkog materijala i metalnog nakita. Ovi ostaci potječu iz prvog stoljeća prije Krista.
Napuštajući Vodice (uvijek se veselim tom danu, ne znam zašto, pogotovo ako nije kraj godišnjeg odmora, pa idemo na neki izlet), baš kao i pri samom ulasku u grad (grad, ziher), ponovo ćete ugledati brdo Okit do čijeg vrha vode stotine stepenica i izgrađen križni put. No, uspijete li se popeti do samog vrha (ja sam uspjela, pa ne znam zašto neko drugi ne bi), iznenadit će vas predivan panoramski pogled na grad (!) Vodice, more i otoke. (Doduše, najbolje se vidi vodeni tobogan, jer strši iznad svega.)
Posebno zanimljiva priča vezana je uz stablo klena, zasađeno na Okitu, koje je cvalo svake treće godine u vrijeme Božića, sve dok ga nisu posjekli u doba komunizma 1951. godine. (Mamicu im…) Nakon Domovinskog rata, posađen je maleni klen i još se uvijek čeka da se čuda počnu događati. (Valjda zato niš ne rade. Samo čekaju čudo!)
Putopis joj nije objavljen u školskom listu. Možda sam ipak trebala dodati i ovo u zagradama :)
21.02.2006. u 12:57 |
28 Komentara |
Štedi |
Gore |
^
S ovim u zagradama bi putopis bio objavljen ne samo u školskim novinama, nego bi možda završio i u Turističkom vodiču :)))
| Trill | 21.02.2006. u 13:16
@Trill-više u nekom anti-turističkom :)))
| vakuum | 21.02.2006. u 13:36
Ma, predobar je za objavu u školskom listu. Moraš tu i tam nekaj nespretno i onak ne baš dobro napisati, da ne izaziva sumnju. Kada te savjetujem sve mi se čini da imam dara za prevaranta. Frka je kaj djeca nemaju vremena za ozbiljne radove po svojoj volji. Napišeš ti putopis i daš joj da pročita, a onda kažeš njoj napiši ti pa da vidimo čije je bolje i date tati da procjeni. Onda bi i ona zavoljela takav rad. Ti svoje smjestiš na blog, a ona svoje odnese u školu. Šteta kaj klince masiraju sa svim i svačim pa nemaju vremena za nekaj kaj bi voljeli. Pozdravv Mladen
| Mladen | 21.02.2006. u 13:37
nemam kaj reći (smijem se)
| micica | 21.02.2006. u 13:40
lijepo...
| malena_1309 | 21.02.2006. u 13:54
ja bi samo na kraju dodao: "Odabrao Đelo Hađiselimović"... Svaka čast kak si to dobro sročila, sad uopće ne moram ići u Vodice... Ko da sam tam i bijo ;)
| SSpot | 21.02.2006. u 13:59
@Mladene-dar za prevaranta :))) To i mene smeta što ih opterećuju sa kojekakvim čudima, a nemaju vremena za ono što vole. Nećeš vjerovati, ali ona doma mora i likovni raditi i dvoje držati neke papire, dok ona nešto lijepi.. preslikava... čudo jedno od takvog predmeta... /@micica-dođi u Vodice :))) /@malena-hvala ti /@SSpot-da se neko nije usudio ne-doć tamo... to moraš vidjet :))
| vakuum | 21.02.2006. u 14:41
Grad mi je zapeo za oko,valjda znaš da je u Hrvatskoj masa mjestašca dobila status općine ili grada radi izbornog inženjeringa,hoće reći to su sve "politički gradovi"(a i otvorilo se puno radnih mjesta u političkim vodstvima "gradova")Gradonačelnik,gradsk o vijeće i ostalo,cca 100-tinjak radnih mjesta,a grad ima 500duša,ludilo!?!?!
| Forza Fiume | 21.02.2006. u 15:47
@Forza-baš ludilo :))
| vakuum | 21.02.2006. u 16:15
pozdrav..da si napisala ovo u zagradama sigurno bi joj bio putopis objavljen u školskom listu..sviđa mi se
| "zena bez lica" | 21.02.2006. u 16:26
Sa zagradama i za zidne novine!
| Pjesma o jednoj mladosti | 21.02.2006. u 17:03
Super. Pozdrav.
| maria helena | 21.02.2006. u 17:14
Gle, ovako kad čitam putopis, sve zvuči super... čak i sa zagradama :))), ali bijah u Vodicama i nisu mi ostale u dobrom sjećanju, što zbog nekulturnih konobara, što zbog stakla na gradskoj plaži na koje sam razrezala petu i to u plićaku.
| RiLady | 21.02.2006. u 22:52
znaš, bar si me malo informirala o Vodicama, o tom močnom gradu, jerbo ovo leto moja Velika ide tamo sa svojom bagrom iz razreda na maturalac. vrlo živopisan putopis pogotovo onaj dodatak opaske autora.
| legasvega | 22.02.2006. u 08:05
mislim da su te razotkrili,ja kad sam maloj nešto pisao,ispalo je pravo kao dječiji uradak-možda bolje ni neznam
| fizikalac | 22.02.2006. u 08:47
fakat bi mogla postati turistički djelatnik!
| striček gajo | 22.02.2006. u 09:45
@žena bez lica-nema veze, objavljena je njezina slika sa maturalca.. to je ljepše za vidjeti :))/@pjesma o j.m.-another brick in the wall? :))/@maria helena-pozdrav i tebi/@RiLady-konobarima se ne da radit.. oni čekaju da se čudo dogodi, a peta je nadam se zarasla;)/@legasvega-onda će sigurno noći provoditi u Hacijendi...još se malo raspitaj o tome :)))/@fizikalac-znaš ti, znaš :))/@striček gajo-hehehe, striček... još samo da češki svladam:)
| vakuum | 22.02.2006. u 14:33
Opet sam guštao čitajući te. Tebe ili te. Super:)))))
| sklblz | 22.02.2006. u 16:55
(mamicu im)........potpisujem ovo i ono drugo u zagradama
| macko | 23.02.2006. u 08:32
@sklblz-zadovoljstvo je obostrano:)/@macko-mamicu im.. na kvadrat:))
| vakuum | 23.02.2006. u 10:28
Ma znas koliku si gresku napravila, stigla bi ona sve, nego mi njima sve olaksavamo djidji djidji i samo time cinimo zlo jer cemo ih na taj nacin nauciti da smo im kroz cijeli zivot oslonac, pusti je neka ona odradi sto ima!
| manipulacije uma | 23.02.2006. u 11:01
Trebala si ubaciti i ovo u zagradama.I ti si ta koja pomaže klincima.I moja vučica je usporedno u osnovnoj,strukovnoj i gimnaziji.Ona veli da joj je to kazna jer nije voljela učiti.
| darkwolf | 23.02.2006. u 12:52
definitivno ovo u zagrdama faliiiii :))))))))))))
| JJ | 23.02.2006. u 13:31
obzirom da me vodice viđaju ili ja njih viđem već dvadesetak godina unazad iz vrlo sličnih razloga kao i ti meni su ovi djelovi u zagradama bili i ivše nego zanimljiviji .... uživaj ....:))))
| freestyler | 23.02.2006. u 23:25
E bas su "bezobrazni" ... Putopis je fenomenalno napisan ... mozda si ipak trebala dodati i ono u zagradama ;) .. Ugodan vikend zelim ...
| Mysteries | 24.02.2006. u 10:34
Meni "Vodice" zvuče kao Raj na zemlji :) Tamo sam bio jedno ljeto sa tako dragim stvorenjem da se naravno ne sjećam ni jedne ulice, ni plaže, ni bunara, ni brda, skoro baš ničega, ali se sjećam da sam noću iz mora gledao zvijezde i da su bile velike, sjajne i treperave, baš kao njene oči :)
| vagabund | 24.02.2006. u 13:38
@manipulacije uma-ja volim njima činiti djidji, djidji:))/@darkwolf-a ko će kome nego svoj svome (pomoć)...:))/@JJ-a mi mislimo kak su zagrade nebitne :)/@freestyler-živio grad vodice i freestyler" :)))/@Mysteries-hvala mys, ugodan i tebi vikend..danas su me samljeli, al sutra ću zato duuugo spavati/@vagabund-gotovo da ti zavidim... morat ću se i ja malo više zagledati u nebo, noću... :)
| vakuum | 24.02.2006. u 21:03
Još sam jednom pročitao.:))
| sklblz | 25.02.2006. u 13:08
21.02.2006. u 12:57 | 0 Komentara | Štedi | Gore | ^
Treći glas
Često odlazim na informacije moje Velike klinke. Možda i prečesto. Ovo „možda“ mi se čini zato što me svaki put profesorica nekak čudno pogleda i veli: „Opet vi“. Pod tim valjda misli da bi bilo bolje da se pojavi koji roditelj od one dvojce koji su jučer razvalili vrata učionice iz matematike, pa se pravim se da to nisam čula. Sa smiješkom ju pozdravim, pitam kak je, jel joj dosta za danas, jesu joj bili prenaporni… ili tako neka općenita pitanja, tek toliko da krene komunikacija. A i nije to tako često. Dva ili tri puta u polugodištu i nije „često“. To je, po meni, i premalo s obzirom da je moje dijete sad u pubertetu, s obzirom da završava osnovnu školu, s obzirom da sam ja brižna mama, a najviše s obzirom na to da sam ja išta prije podosta vremena u istu tu osnovnu školu. I nisam bila tako dobra učenica kao moja Velika klinka, ali joj to još sada neću priznati. Uvijek se „guram“ otići na informacije, jer znam da ću čuti samo ono dobro. Nikad se nisam osjećala kao moja mama kad je odlazila sa grčem u želucu meni i bratu na informacije. I nikada nisam morala upotrijebiti onu njenu čuvenu rečenicu: PA KAJ SE JA UVIJEK MORAM CRVENIT U ŠKOLI?!?.
Nadam se da niti neću. Ma, sigurno neću. Tu rečenicu sigurno ne. Ja ću sasvim mirno reći: „Od danas više nemaš pristup kompu dok ne ispraviš one jedinice“ ili „Pitaj me kad možeš van nakon slijedećih informacija“. To će biti sasvim dovoljno, sigurna sam, a i neće mi kasnije predbacivati kako sam satima mogla kričati KAD ĆEŠ VEĆ JEDNOM ZAGRIJATI STOLICU?!? ili ZAVRŠIT ĆEŠ KO SMETLAR, PA JESAM JA TO ZASLUŽILA?
Al nisam završila ko smetlar. Ni ko smetlarica, mada nisam bila luda za knjigom. Najbolji predmeti su mi bili tipa tjelesni, glazbeni i likovni. Pogotovo glazbeni. Čak sam odabrala zbor kao obaveznu slobodnu aktivnost. Ne sjećam se da li je to bilo zbog profesora koji je bio živa karikatura meksikanca ili zbog najbolje prijateljice Sanje. Meksikanca smo zvali Pančo, jer mu je još samo to falilo da izgleda ko pravi meksikanac. Bio je malen, zdepast, sa tankim brčićima i vječitim osmjehom na licu. A i savršeno je svirao klavir, koliko je mogao s tim čevapima od prstiju savršeno svirati.
Na prvom satu slobodne aktivnosti prozivao nas je i mi smo jedan po jedan i jedna po jedna morali doć do njega. Sjedio je za klavirom i svirao ljestvice, a svatko je od nas morao otpjevati sa „la-la“ to što je on svirao. „Treći“ rekao je kad sam ja otpjevala svoje. Vratila sam se na svoje mjesto, ne baš zadovoljna rezultatom. Bila sam odabrana kao treći glas. To je onaj najdublji. Sve zgodnije cure bile su odabrane kao prvi glas, a ja treći. Laknulo mi je kad je i Sanja bila izabrana za treći glas. I danas sam sretna što imam takav glas. Bar nisam neka kreštalica. Često zamišljam kako one „zgodne cure iz prvog glasa“ danas, s tim kreštavim glasovima, kriče na svoju djecu, muževe, kućne ljubimce…
Tada nisam tako razmišljala. Bilo je važno biti kao i one, jer one su zgodne i imaju lijepe glasove, a mi smo „treći glas“… onaj zadnji, a i doslovno zadnji i najudaljeniji od Panča i njegovog klavira na velikoj školskoj pozornici.
Morale smo se nekako osvetiti tim „ljepoticama“ koje su pjevale kao slavuji. Pa čak ako i nisu, bar su izvijale svoje vratiće kao da tako pjevaju. Ne sjećam se koju smo pjesmu uvježbavali, ali stajali smo raspoređeni na pozornici po broju glasa i po šesnaesti put ispočetka pokušavali otpjevati nešto s čime bi Pančo bio konačno zadovoljan i pustio nas doma. Van. Svejedno, samo da izađemo iz škole. Sanja i ja smo se samo pogledale i bilo je dovoljno da znamo da isto mislimo. Falšale smo u pjevanju što smo bolje mogle, sa tim našim trećerazrednim glasovima. Pančo je odmah primijetio da nešto ne štima, pa se digao od klavira i svojim kratkim nogama došao pred nas, trećerazredne, i rekao: „Ajmo, samo treći glas“. I savršeno smo otpjevali jednu kiticu. „Odlično“, rekao je, vratio se do svog klavira. „A sada svi zajedno“. Svi zajedno smo ponovo pjevali, a Sanja i ja ponovo falšale. One prvorazredne su preokretale očima kad je Pančo ponovo došao do nas i rekao: „Ajmo, samo treći glas“. Ponovo smo savršeno otpjevale. Meksikanac je opet bio zadovoljan onime što je čuo.
Ponavljalo se to još nekoliko puta, ni previše, ni premalo…tek toliko da Pančo ne poludi i ne izbaci nas sa zbora, a da prvorazredne što manje toga dana pjevaju. I nije nam bilo teško niti stajati satima na istom mjestu, niti ponavljati istu kiticu po tridesetosmi put… Bilo je bitno zabavljati.
Dok sam jučer čekala na red za informacije moje Velike klinke, sjedila sam ispred te iste pozornice. I klavir je tamo. I neki novi klinci. Samo što ta pozornica uopće više nije tako velika, kao nekada…
Micica
Prošlo je već godinu-i-nešto otkako se svakodnevno dopisujem sa jednom ženom, djevojkom, Micicom, koju sam, švrljajući netom za vrijeme radnog vremena, naravno, sasvim slučajno „upoznala“. Sve je počelo sa šaljivim komentarima, sličnim pogledima na nečije postupke, sličnim afinitetima prema čokoladi… ustvari i ne sjećam se više kako je počelo i kako smo razmijenile emajlove, ali se sjećam svakog njenog komentara, svakog novog vica i svakog dana, kroz tih godinu-i-nešto, u kojem me uspjela oraspoložiti, nasmijati, iznenaditi… Sada, svako jutro kad upalim svoj komp na poslu, znam da ću prvo vidjeti njenu poruku, koja počinje sa „Dobro jutro, micica“. Tako me ona zove, a i ja nju. Ona je, naprosto postala moja Micica. Odmah ujutro saznam što joj se dogodilo prethodnog dana ili što je sanjala ili koju količinu čokolade i koju vrstu je već stigla pojesti ili kako se posvađala sa dečkom ili kakvu je ljubavnu poruku od njega dobila ili kako joj je šefica-rospija (od milja zvana R) ponovo dala novi zadatak, gluplji od jučerašnjeg ili kako se veseli sutrašnjem odlasku u restoran ili jednostavno… „Micica, danas sam vriti…“.
Moja je Micica nešto više od 10 godina mlađa od mene, puna životne snage i energije, puna planova koji joj se, kao i svima nama, koji put ostvare, a ponekad ni metoda „glavom kroz zid“ ne pomaže. Ali te godine kao da i ne postoje među nama. U ovih godinu-i-nešto dana koliko se emajliramo, nije prošao dan a da se nisam nasmijala nekoj od njezinih dogodovština, bedastoća koje je tog dana napravila ili njenom izjavom koja me podigla iz mrtvila kišnog dana, ali me isto tako i rasplakala kojom pjesmom, izjavom ili učinjenom joj nepravdom.
Nakon nekoliko mjeseci laprdanja preko maila, razmijenile smo i slike. Micica, ko micica, meni je poslala jednu na kojoj je majmun, jednu na kojoj je neka druga pizdarija i treću na kojoj su njih tri, frendice, bez da mi je u popratnom dopisu objasnila koja je, zapravo, ona. A nije niti trebala. Odmah sam prepoznala taj vragolasti pogled. Pogled koji je uvijek spreman na novu bedastoću.
Na neki lukavi, samo njoj znan način, saznala je adresu na kojoj radim i znajući da obožavam čokoladu s rižom, u velikoj kutiji, čini mi se da je to bila kutija od monitora, poslala mi je čokolade s rižom, svih vrsta, oblika, okusa, pa čak i samu rižu, za kuhanje…Nek' se nađe, veli, kad zagusti… Skoro sam se onesvijestila od sreće, čuda, neugodnosti, ne-znam-čega. Nikada mi nitko tako nešto nije napravio, ničim izazvan. Niti moj rođendan nije zaboravila, ni imendan… a uvijek je tu kad mi zatreba neki referat za moje školarce ili neka pjesma kad sam tužna da se isplačem do kraja ili čak narodnjak…tak da se moram nasmijati, htjela-ne-htjela.
I možda sve to i ne bi bilo tako neobično da se Micica i ja još nikada nismo vidjele. Nije da nismo pokušale, nije da nas kilometri dijele od grada do grada, nije da oboje nemamo aute (dobro, ja trenutno nemam, al uskoro ću opet šofirati) i nije da nemamo volju. Jednostavno se uvijek nešto izjalovi kad se trebamo vidjeti. Ili je njena R puna novih ideja ili moja BS (šefica od milja zvana Bjeloglavi sup) opet ima valunge ili jednostavno.. danas nije dan za to.
Bez obzira na to što se nikada nismo vidjele, znam da je to osoba s kojom mogu u svako doba dana i noći podijeliti sve. I dobro i loše. I znam, da je tu kad god zatrebam bilo što. Pod bilo-što podrazumijeva se i riječ utjehe i utočište i sklonište od buke. Za sada još nije trebalo, ali znam da to imam. I to mi je dovoljno.
Imam još nekoliko, samo nekoliko, a opet dovoljno, takvih prijatelja od kojih u svakom trenutku mogu dobiti sve to, s kojima se ne čujem i ne dopisujem, a kamoli vidim svaki dan, ali znam da su tu. I hvala im na tome.
U pravom sam smislu riječi shvatila onu: PRIJATELJI SU KAO ZVIJEZDE. NE VIDIŠ IH UVIJEK, ALI ZNAŠ DA SU TU.
Hvala ti, Micica, što si tu. I daj da već jednom popijemo tu kavu. Ja častim.
Imagine
Nedavno smo imali priliku gledati otvaranje Zimskih olimpijskih igara i mnoštvo uvježbanih mladih, koji su si stvaro dali truda da od toga naprave spektakl. Volim pogledati tako neki događaj, jer me uvijek iznova zanima na koji će način upaliti olimpijski plamen, pogotovo od onog-jednog otvaranja kada se taj plamen upalio zapaljenom strijelom sipucanom iz luka (eh, kak sam ovo dobro dočarala :)). Od tada uvijek mislim da li će netko nadmašiti taj događaj, ali do sada nije. Bar po meni.
Naravno da nisam čitavu tu ceremoniju odgledala u miru, jer moja obitelj treba i traži pažnju, pa sam često bila ometana i odvraćala pogled od TV-a. Navikla sam već na to, a i na to da kad ja sjednem gledat nešto prvo naletim na reklame.
Prvo je moj sin (u daljnjem tekstu: Mali udav), tražio da ga gledamo kako zna sam sebe uslikati sa digitalnim foto-aparatom bez namještanja tajmera i to.. u letu... skačući sa trosjeda i pri tom namještavajući razne face. To je jedan od razloga zbog kojeg mi nikada nije teško skrenuti pažnju na njega. Uvijek se nasmijem. Ovim putem još samo želim naglasiti kako sam sretna što konačno nemamo stanara ispod nas, koji bi se bunili tom veličanstvenom pothvatu Malog udava. To je Jedna od prednosti prvog kata stambene zgrade.
Onda me moja kćer (u daljnjem tekstu: Velika klinka), igrajući svoju omiljenu on-line igricu svaki čas prekidala, jer su njezine reakcije na pobjede i poraze toliko burne, da je jednostavno nemoguće ne svatiti pažnju na nju.
Naravno da je i moj muž (u daljnjem tekstu: Lik), tražio nešto po stanu, nešto što se uvijek nalazi na istom mjestu, ali valjda smo toga dana premalo komunicirali, pa je red da i njemu malo posvetim pažnje. Ipak je bio petak.
Sve u svemu, ono malo što sam uspjela vidjeti, stvarno me se dojmilo. Koliko truda i muke treba da se od stotinu mladića i djevojaka napravi slika skijaša-skakača ili vjerno predoči paukova mreža i mnoštvo pauka koji se penju, spuštaju, plešu i na kraju naprave pticu. Valjda goluba mira. A tak koliko megafona za to treba...
Dojmila me se i Yoko Ono, koja je došla izrecitirati pjesmu Imagine, svog pokojnog dragog, ali dojmila me se samo zato što je nije recitirala. Držala je papir u ruci i čitala. Jel moguće da ne zna stihove pjesme koju je napisala njezina najveća ljubav? Jel moguće da još nije savladala engleski? Jel moguće da sam zbog svoje ne-pažnje sve to krivo shvatila?
Da bar jesam.
Ne mogu zamisliti da se poslužila papirom kako bi mnoštvu i mnoštvu na kvadrat pročitala stihove koje je napisao čovjek kojeg je izabrala za svog životnog suputnika, svoju ljubav. Stihove koje zna gotovo čitav svijet, staro i mlado, pa čak i oni koji su u vrijeme kada je Lennon ubijen jedva stajali na svojim nogama ili još uopće nisu stajali...
Danas, kada čvrsto stojim na zemlji i realno, koliko to jedna plavuša može, razmišljam o svijetu i ljudima oko sebe, o ljubavi... želim se samo diviti svim onima koji su doživjeli duboku starost, a još uvijek drže za ruku svog partnera u ugodnoj poslijepodnevnoj šetnji, želim se radovati zajedno s onima koji svakodnevno pokazuju ljubav onima koje vole, a onim zaljubljenima, koji još gledaju kroz svoje ružičaste naočale...njima se ništa ljepše ne može poželjeti nego... neka potraje...
Imagine there's no heaven,
It's easy if you try,
No hell below us,
Above us only sky,
Imagine all the people
living for today
Imagine there's no countries,
It isn't hard to do,
Nothing to kill or die for,
No religion too,
Imagine all the people
living life in peace
Imagine no possesions,
I wonder if you can,
No need for greed or hunger,
A brotherhood of man,
Imagine all the people
Sharing all the world
You may say I'm a dreamer,
but I'm not the only one,
I hope some day you'll join us,
And the world will live as one.
14.02.2006. u 16:10 | 9 Komentara | Štedi | Gore | ^
Psihijatar
Sjedim u čekaonici, sama i razmišljam kakva je to žena koja će me za koji trenutak pozvati k sebi u sobu. I kakva je to njezina soba? Ima li onu udobnu fotelju u kojoj se možeš opustiti i laprdati o svemu što te u životu muči ili nedajBože krevet... ili ima običnu stolicu, školsku, drvenu i tvrdu. I što reći? I može li se čovjek uopće pripremiti za takav razgovor? I što ako me prvo pita:"Zašto ste vi uopće ovdje?" E, onda ću se sigurno zablesirati... možda ću tada stvarno izgledati kao pravi luđak, pa se odluči zadržati me na jednom od svojih odjela...
Milion misli prolazilo mi je kroz glavu dok sam premještala jednu nogu preko druge, na krilu držala torbicu i jaknu, a u rukama držala neke prastare nalaze i frišku uputnicu. I te papire sam morala stalno premještati po rukama, jer su mi se dlanovi počeli znojiti, a na papiru se to vidi. A ja nisam željela da ona to vidi. Ili je i to bilo krivo? Neka vidi. Ionako ću joj sve reći. Uostalom, zato sam i tu.
Nakon kraćeg čekanja, koje se meni činilo kao vječnost, otvorila su se vrata i mladoliko, na prvi pogled simpatično žensko biće pozvala me unutra. Istog trena skočila sam sa stolice, koja, kao da je postala prevruća za sjedenje. Slično kao one stolice u tramvaju na kojima vam postane prevruće sjediti jer ste taj dan obukli onu kratku jaknu.
I dok sam polako ulazila u njezinu sobu prvo što mi je palo na pamet, bilo je, što ja tu zapravo radim... i čemu sve to... i šta ti doktori uopće mogu riješiti u mom životu? Svejedno koliko su se dugo školovali, koliko su stažirali, koliko su teških slučajeva vidjeli, koliko ludih priča čuli... ne postoji taj stvor na ovom svijetu koji će meni pomoći. Ionako sam uvijek bila skeptična prema psihijatrima, ali obećala sam da ću potražiti pomoć... a ja obećanja izvršavam...pa eto me...
A stolica uopće nije bila ona udobna, a niti pretvrda. Valjda taman takva da uopće ne obratiš pažnju na nju. A sobica mala, bez previše ukrasa i puno prozora. Puno svjetla. Valjda zato da se oni klaustrofobični ne prestraše. Doktorica možda koju godinu starija od mene. Simpatična. Obična. Govori običnim jezikom. Čak i upotrebljava iste izraze kao i ja. Čak je izgovorila i riječ "pizdarija".
I koliko dana sam strepila što ću reći, kako ću se ponašati, hoću li se osjećati kao osuđenik, hoće li me proglasiti ludom... nakon tog prvog razgovora osjećala sam se lakšom, punom snage, volje... uglavnom bolje nakon ijedne crkvene ispovijedi do sad u životu. A bilo ih je... ni previše, ni premalo. Više preskočenih, nego redovitih. Ali niti jedna me nije toliko podigla na noge kao ovih niti-sat-vremena provedenih u toj maloj sobici s puno svjetla, na nekakvoj stolici ispred, meni totalno nepoznate, osobe.
Odlučila sam poslušati neke od njezinih savjeta. Ne sve. Za početak samo neke. Nemam baš toliko snage u sebi. Bar još ne.
Za početak ću je poslušati i nazvati ponovo za tri tjedna. Dogovoriti ponovni dolazak, a u međuvremenu obaviti psiho-test. To ću sigurno obaviti, ako zbog ničeg drugog, zbog čiste znatiželje.
Mali princ
Ima nekoliko priča koje su na neki način, u nekoj mjeri, promijenile svijet zauvijek, za one koji su ih pročitali.
Ovo je jedna od njih.
« - Noću ćeš motriti zvijezde. Moja je premalena da bih ti uopće mogao pokazati gdje je. Tako je i bolje. Za tebe će moja zvijezda biti jedna između tolikih drugih. A ti ćeš rado gledati sve zvijezde... Sve će ti biti prijateljice. Sad ću ti uručiti jedan dar...
Opet se nasmije.
- Joj, dečko, dečko moj, kako volim slušati tvoj smijeh!
- Upravo je to i moj dar...
- Što time misliš reći?
- Ljudima su zvijezde posve različite. Za one, koji putuju, zvijezde su vodiči. Za druge su obična mala svjetlila. Za znanstvenike su one zagonetke. Za moga su poslovnog čovjeka – zlatne. Ali sve te zvijezde šute kao zalivene. A ti ćeš, bome, imati zvijezde kakve nitko nema...
- Kako to misliš?
- Kad budeš noću promatrao nebo, a kako ja živim na jednoj od njih i na jednoj se od njih smijem, za tebe će to biti kao da se smiju sve zvijezde. Imat ćeš zvijezde koje se znaju smijati!
I on se opet nasmije.
- A kad se utješiš (čovjek se uvijek utješi), bit će ti drago što si me poznavao. Dovijeka ćeš mi biti prijatelj. Željet ćeš se smijati samnom. I koji put ćeš otvoriti prozor, tek onako, iz užitka...A tvoji će se prijatelji silno čuditi što te vide kako se smiješ, dok budeš gledao nebo. Ti ćeš im tada dobaciti: Da, mene zvijezde uvijek nasmijavaju. Mislit će da si šenuo. Zbilja ću ti dobro podvaliti...»
Mali princ by Antonie de Saint-Exupery
zamagljena stakla
Proteklih nekoliko tjedana vozim se javnim gradskim prijevozom, što nisam činila od...ma, ko zna? Već sam i zaboravila gdje je koja stanica, koji tramvaj vozi u koji dio grada, ali ljudi vele da je i to kao i vožnja biciklom, plivanje ili hodanje u visokim petama... koji put se popikneš, ali ide...
Gledam ta pospana lica u prepunom autobusu, pa u prepunom tramvaju, pa opet u prepunom autobusu u kojem se, u ovim zimskim mjesecima, magle stakla... a svi pogled okreću prema van, mada ne vide ništa. I svatko je zadubljen u svoje novine, knjige, misli, disc-man-e i mp3-ove, razne...
I uglavnom uvijek iste face i uglavnom sjede na istim mjestima.
Jedan mladi gospodin, svako jutro sa slušalicama u ušima, dvadesetčetiri sata u krilu, a u ustima žvakača. I uredno sjedi na svom mjestu. Valjda je i čovjek na svom mjestu... mada je odabrao onu stolicu koja nije baš logično okrenuta s obzirom na smjer vožnje. Zadubljen je u svoju muziku i najfriškije vijesti. Jutros sam pomislila da kasnim, kad ga nisam vidjela na njegovoj stolici...a onda mi je laknulo kad sam vidjela da je čekao da se njegovo mjesto oslobodi, pa se žurnim korakom i prejakim nogama bacio na njega.
Dobro je, stići ću na vrijeme...
Dva starija gospodina, penzića, sjede na još čudnijem mjestu. To su ona dva sjedala koja su još nelogičnija... kao da se bočno kreću prema naprijed. Idu na terapiju i raspredaju o broju dana u zimskom periodu kada su obukli duge gače.
Neke i ne mogu prepoznati zbog druge boje kape ili jakne od prethodnog dana, neke ne želim niti pogledati kada osjetim "miris", a neke i ne primjećujem. Gledam i ja u to zamagljeno staklo i pravim se da sam pronašla komadić obrisanog stakla...
Kad mogu oni, mogu to i ja.
09.02.2006. u 13:52 |
1 Komentara |
Štedi |
Gore |
^
