Marketing
zamagljena stakla
Proteklih nekoliko tjedana vozim se javnim gradskim prijevozom, što nisam činila od...ma, ko zna? Već sam i zaboravila gdje je koja stanica, koji tramvaj vozi u koji dio grada, ali ljudi vele da je i to kao i vožnja biciklom, plivanje ili hodanje u visokim petama... koji put se popikneš, ali ide...
Gledam ta pospana lica u prepunom autobusu, pa u prepunom tramvaju, pa opet u prepunom autobusu u kojem se, u ovim zimskim mjesecima, magle stakla... a svi pogled okreću prema van, mada ne vide ništa. I svatko je zadubljen u svoje novine, knjige, misli, disc-man-e i mp3-ove, razne...
I uglavnom uvijek iste face i uglavnom sjede na istim mjestima.
Jedan mladi gospodin, svako jutro sa slušalicama u ušima, dvadesetčetiri sata u krilu, a u ustima žvakača. I uredno sjedi na svom mjestu. Valjda je i čovjek na svom mjestu... mada je odabrao onu stolicu koja nije baš logično okrenuta s obzirom na smjer vožnje. Zadubljen je u svoju muziku i najfriškije vijesti. Jutros sam pomislila da kasnim, kad ga nisam vidjela na njegovoj stolici...a onda mi je laknulo kad sam vidjela da je čekao da se njegovo mjesto oslobodi, pa se žurnim korakom i prejakim nogama bacio na njega.
Dobro je, stići ću na vrijeme...
Dva starija gospodina, penzića, sjede na još čudnijem mjestu. To su ona dva sjedala koja su još nelogičnija... kao da se bočno kreću prema naprijed. Idu na terapiju i raspredaju o broju dana u zimskom periodu kada su obukli duge gače.
Neke i ne mogu prepoznati zbog druge boje kape ili jakne od prethodnog dana, neke ne želim niti pogledati kada osjetim "miris", a neke i ne primjećujem. Gledam i ja u to zamagljeno staklo i pravim se da sam pronašla komadić obrisanog stakla...
Kad mogu oni, mogu to i ja.
Post je objavljen 09.02.2006. u 13:52 sati.