Pregled posta

Treći glas

Često odlazim na informacije moje Velike klinke. Možda i prečesto. Ovo „možda“ mi se čini zato što me svaki put profesorica nekak čudno pogleda i veli: „Opet vi“. Pod tim valjda misli da bi bilo bolje da se pojavi koji roditelj od one dvojce koji su jučer razvalili vrata učionice iz matematike, pa se pravim se da to nisam čula. Sa smiješkom ju pozdravim, pitam kak je, jel joj dosta za danas, jesu joj bili prenaporni… ili tako neka općenita pitanja, tek toliko da krene komunikacija. A i nije to tako često. Dva ili tri puta u polugodištu i nije „često“. To je, po meni, i premalo s obzirom da je moje dijete sad u pubertetu, s obzirom da završava osnovnu školu, s obzirom da sam ja brižna mama, a najviše s obzirom na to da sam ja išta prije podosta vremena u istu tu osnovnu školu. I nisam bila tako dobra učenica kao moja Velika klinka, ali joj to još sada neću priznati. Uvijek se „guram“ otići na informacije, jer znam da ću čuti samo ono dobro. Nikad se nisam osjećala kao moja mama kad je odlazila sa grčem u želucu meni i bratu na informacije. I nikada nisam morala upotrijebiti onu njenu čuvenu rečenicu: PA KAJ SE JA UVIJEK MORAM CRVENIT U ŠKOLI?!?.
Nadam se da niti neću. Ma, sigurno neću. Tu rečenicu sigurno ne. Ja ću sasvim mirno reći: „Od danas više nemaš pristup kompu dok ne ispraviš one jedinice“ ili „Pitaj me kad možeš van nakon slijedećih informacija“. To će biti sasvim dovoljno, sigurna sam, a i neće mi kasnije predbacivati kako sam satima mogla kričati KAD ĆEŠ VEĆ JEDNOM ZAGRIJATI STOLICU?!? ili ZAVRŠIT ĆEŠ KO SMETLAR, PA JESAM JA TO ZASLUŽILA?
Al nisam završila ko smetlar. Ni ko smetlarica, mada nisam bila luda za knjigom. Najbolji predmeti su mi bili tipa tjelesni, glazbeni i likovni. Pogotovo glazbeni. Čak sam odabrala zbor kao obaveznu slobodnu aktivnost. Ne sjećam se da li je to bilo zbog profesora koji je bio živa karikatura meksikanca ili zbog najbolje prijateljice Sanje. Meksikanca smo zvali Pančo, jer mu je još samo to falilo da izgleda ko pravi meksikanac. Bio je malen, zdepast, sa tankim brčićima i vječitim osmjehom na licu. A i savršeno je svirao klavir, koliko je mogao s tim čevapima od prstiju savršeno svirati.
Na prvom satu slobodne aktivnosti prozivao nas je i mi smo jedan po jedan i jedna po jedna morali doć do njega. Sjedio je za klavirom i svirao ljestvice, a svatko je od nas morao otpjevati sa „la-la“ to što je on svirao. „Treći“ rekao je kad sam ja otpjevala svoje. Vratila sam se na svoje mjesto, ne baš zadovoljna rezultatom. Bila sam odabrana kao treći glas. To je onaj najdublji. Sve zgodnije cure bile su odabrane kao prvi glas, a ja treći. Laknulo mi je kad je i Sanja bila izabrana za treći glas. I danas sam sretna što imam takav glas. Bar nisam neka kreštalica. Često zamišljam kako one „zgodne cure iz prvog glasa“ danas, s tim kreštavim glasovima, kriče na svoju djecu, muževe, kućne ljubimce…
Tada nisam tako razmišljala. Bilo je važno biti kao i one, jer one su zgodne i imaju lijepe glasove, a mi smo „treći glas“… onaj zadnji, a i doslovno zadnji i najudaljeniji od Panča i njegovog klavira na velikoj školskoj pozornici.
Morale smo se nekako osvetiti tim „ljepoticama“ koje su pjevale kao slavuji. Pa čak ako i nisu, bar su izvijale svoje vratiće kao da tako pjevaju. Ne sjećam se koju smo pjesmu uvježbavali, ali stajali smo raspoređeni na pozornici po broju glasa i po šesnaesti put ispočetka pokušavali otpjevati nešto s čime bi Pančo bio konačno zadovoljan i pustio nas doma. Van. Svejedno, samo da izađemo iz škole. Sanja i ja smo se samo pogledale i bilo je dovoljno da znamo da isto mislimo. Falšale smo u pjevanju što smo bolje mogle, sa tim našim trećerazrednim glasovima. Pančo je odmah primijetio da nešto ne štima, pa se digao od klavira i svojim kratkim nogama došao pred nas, trećerazredne, i rekao: „Ajmo, samo treći glas“. I savršeno smo otpjevali jednu kiticu. „Odlično“, rekao je, vratio se do svog klavira. „A sada svi zajedno“. Svi zajedno smo ponovo pjevali, a Sanja i ja ponovo falšale. One prvorazredne su preokretale očima kad je Pančo ponovo došao do nas i rekao: „Ajmo, samo treći glas“. Ponovo smo savršeno otpjevale. Meksikanac je opet bio zadovoljan onime što je čuo.
Ponavljalo se to još nekoliko puta, ni previše, ni premalo…tek toliko da Pančo ne poludi i ne izbaci nas sa zbora, a da prvorazredne što manje toga dana pjevaju. I nije nam bilo teško niti stajati satima na istom mjestu, niti ponavljati istu kiticu po tridesetosmi put… Bilo je bitno zabavljati.

Dok sam jučer čekala na red za informacije moje Velike klinke, sjedila sam ispred te iste pozornice. I klavir je tamo. I neki novi klinci. Samo što ta pozornica uopće više nije tako velika, kao nekada…


Post je objavljen 17.02.2006. u 15:12 sati.