Pregled posta

Micica

Prošlo je već godinu-i-nešto otkako se svakodnevno dopisujem sa jednom ženom, djevojkom, Micicom, koju sam, švrljajući netom za vrijeme radnog vremena, naravno, sasvim slučajno „upoznala“. Sve je počelo sa šaljivim komentarima, sličnim pogledima na nečije postupke, sličnim afinitetima prema čokoladi… ustvari i ne sjećam se više kako je počelo i kako smo razmijenile emajlove, ali se sjećam svakog njenog komentara, svakog novog vica i svakog dana, kroz tih godinu-i-nešto, u kojem me uspjela oraspoložiti, nasmijati, iznenaditi… Sada, svako jutro kad upalim svoj komp na poslu, znam da ću prvo vidjeti njenu poruku, koja počinje sa „Dobro jutro, micica“. Tako me ona zove, a i ja nju. Ona je, naprosto postala moja Micica. Odmah ujutro saznam što joj se dogodilo prethodnog dana ili što je sanjala ili koju količinu čokolade i koju vrstu je već stigla pojesti ili kako se posvađala sa dečkom ili kakvu je ljubavnu poruku od njega dobila ili kako joj je šefica-rospija (od milja zvana R) ponovo dala novi zadatak, gluplji od jučerašnjeg ili kako se veseli sutrašnjem odlasku u restoran ili jednostavno… „Micica, danas sam vriti…“.
Moja je Micica nešto više od 10 godina mlađa od mene, puna životne snage i energije, puna planova koji joj se, kao i svima nama, koji put ostvare, a ponekad ni metoda „glavom kroz zid“ ne pomaže. Ali te godine kao da i ne postoje među nama. U ovih godinu-i-nešto dana koliko se emajliramo, nije prošao dan a da se nisam nasmijala nekoj od njezinih dogodovština, bedastoća koje je tog dana napravila ili njenom izjavom koja me podigla iz mrtvila kišnog dana, ali me isto tako i rasplakala kojom pjesmom, izjavom ili učinjenom joj nepravdom.
Nakon nekoliko mjeseci laprdanja preko maila, razmijenile smo i slike. Micica, ko micica, meni je poslala jednu na kojoj je majmun, jednu na kojoj je neka druga pizdarija i treću na kojoj su njih tri, frendice, bez da mi je u popratnom dopisu objasnila koja je, zapravo, ona. A nije niti trebala. Odmah sam prepoznala taj vragolasti pogled. Pogled koji je uvijek spreman na novu bedastoću.
Na neki lukavi, samo njoj znan način, saznala je adresu na kojoj radim i znajući da obožavam čokoladu s rižom, u velikoj kutiji, čini mi se da je to bila kutija od monitora, poslala mi je čokolade s rižom, svih vrsta, oblika, okusa, pa čak i samu rižu, za kuhanje…Nek' se nađe, veli, kad zagusti… Skoro sam se onesvijestila od sreće, čuda, neugodnosti, ne-znam-čega. Nikada mi nitko tako nešto nije napravio, ničim izazvan. Niti moj rođendan nije zaboravila, ni imendan… a uvijek je tu kad mi zatreba neki referat za moje školarce ili neka pjesma kad sam tužna da se isplačem do kraja ili čak narodnjak…tak da se moram nasmijati, htjela-ne-htjela.
I možda sve to i ne bi bilo tako neobično da se Micica i ja još nikada nismo vidjele. Nije da nismo pokušale, nije da nas kilometri dijele od grada do grada, nije da oboje nemamo aute (dobro, ja trenutno nemam, al uskoro ću opet šofirati) i nije da nemamo volju. Jednostavno se uvijek nešto izjalovi kad se trebamo vidjeti. Ili je njena R puna novih ideja ili moja BS (šefica od milja zvana Bjeloglavi sup) opet ima valunge ili jednostavno.. danas nije dan za to.
Bez obzira na to što se nikada nismo vidjele, znam da je to osoba s kojom mogu u svako doba dana i noći podijeliti sve. I dobro i loše. I znam, da je tu kad god zatrebam bilo što. Pod bilo-što podrazumijeva se i riječ utjehe i utočište i sklonište od buke. Za sada još nije trebalo, ali znam da to imam. I to mi je dovoljno.
Imam još nekoliko, samo nekoliko, a opet dovoljno, takvih prijatelja od kojih u svakom trenutku mogu dobiti sve to, s kojima se ne čujem i ne dopisujem, a kamoli vidim svaki dan, ali znam da su tu. I hvala im na tome.
U pravom sam smislu riječi shvatila onu: PRIJATELJI SU KAO ZVIJEZDE. NE VIDIŠ IH UVIJEK, ALI ZNAŠ DA SU TU.
Hvala ti, Micica, što si tu. I daj da već jednom popijemo tu kavu. Ja častim.


Post je objavljen 16.02.2006. u 13:21 sati.