vakuum

Imagine

Nedavno smo imali priliku gledati otvaranje Zimskih olimpijskih igara i mnoštvo uvježbanih mladih, koji su si stvaro dali truda da od toga naprave spektakl. Volim pogledati tako neki događaj, jer me uvijek iznova zanima na koji će način upaliti olimpijski plamen, pogotovo od onog-jednog otvaranja kada se taj plamen upalio zapaljenom strijelom sipucanom iz luka (eh, kak sam ovo dobro dočarala :)). Od tada uvijek mislim da li će netko nadmašiti taj događaj, ali do sada nije. Bar po meni.
Naravno da nisam čitavu tu ceremoniju odgledala u miru, jer moja obitelj treba i traži pažnju, pa sam često bila ometana i odvraćala pogled od TV-a. Navikla sam već na to, a i na to da kad ja sjednem gledat nešto prvo naletim na reklame.
Prvo je moj sin (u daljnjem tekstu: Mali udav), tražio da ga gledamo kako zna sam sebe uslikati sa digitalnim foto-aparatom bez namještanja tajmera i to.. u letu... skačući sa trosjeda i pri tom namještavajući razne face. To je jedan od razloga zbog kojeg mi nikada nije teško skrenuti pažnju na njega. Uvijek se nasmijem. Ovim putem još samo želim naglasiti kako sam sretna što konačno nemamo stanara ispod nas, koji bi se bunili tom veličanstvenom pothvatu Malog udava. To je Jedna od prednosti prvog kata stambene zgrade.
Onda me moja kćer (u daljnjem tekstu: Velika klinka), igrajući svoju omiljenu on-line igricu svaki čas prekidala, jer su njezine reakcije na pobjede i poraze toliko burne, da je jednostavno nemoguće ne svatiti pažnju na nju.
Naravno da je i moj muž (u daljnjem tekstu: Lik), tražio nešto po stanu, nešto što se uvijek nalazi na istom mjestu, ali valjda smo toga dana premalo komunicirali, pa je red da i njemu malo posvetim pažnje. Ipak je bio petak.
Sve u svemu, ono malo što sam uspjela vidjeti, stvarno me se dojmilo. Koliko truda i muke treba da se od stotinu mladića i djevojaka napravi slika skijaša-skakača ili vjerno predoči paukova mreža i mnoštvo pauka koji se penju, spuštaju, plešu i na kraju naprave pticu. Valjda goluba mira. A tak koliko megafona za to treba...
Dojmila me se i Yoko Ono, koja je došla izrecitirati pjesmu Imagine, svog pokojnog dragog, ali dojmila me se samo zato što je nije recitirala. Držala je papir u ruci i čitala. Jel moguće da ne zna stihove pjesme koju je napisala njezina najveća ljubav? Jel moguće da još nije savladala engleski? Jel moguće da sam zbog svoje ne-pažnje sve to krivo shvatila?
Da bar jesam.
Ne mogu zamisliti da se poslužila papirom kako bi mnoštvu i mnoštvu na kvadrat pročitala stihove koje je napisao čovjek kojeg je izabrala za svog životnog suputnika, svoju ljubav. Stihove koje zna gotovo čitav svijet, staro i mlado, pa čak i oni koji su u vrijeme kada je Lennon ubijen jedva stajali na svojim nogama ili još uopće nisu stajali...

Danas, kada čvrsto stojim na zemlji i realno, koliko to jedna plavuša može, razmišljam o svijetu i ljudima oko sebe, o ljubavi... želim se samo diviti svim onima koji su doživjeli duboku starost, a još uvijek drže za ruku svog partnera u ugodnoj poslijepodnevnoj šetnji, želim se radovati zajedno s onima koji svakodnevno pokazuju ljubav onima koje vole, a onim zaljubljenima, koji još gledaju kroz svoje ružičaste naočale...njima se ništa ljepše ne može poželjeti nego... neka potraje...

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Život ne treba shvatiti preozbiljno. Uostalom, 'ko se živ iz njega izvukao?


Ne mogu psovati, pa ironiziram.
Ne da mi se govoriti, pa se smješkam.
Slabost je, dakle, moja snaga i bezvoljnost moja volja.
Jer ja - nisam ja.
J.P. Kamov


POSJET UVIJEK ČINI ZADOVOLJSTVO. AKO NE PRI DOLASKU, ONDA PRI ODLASKU