vakuum

Psihijatar

Sjedim u čekaonici, sama i razmišljam kakva je to žena koja će me za koji trenutak pozvati k sebi u sobu. I kakva je to njezina soba? Ima li onu udobnu fotelju u kojoj se možeš opustiti i laprdati o svemu što te u životu muči ili nedajBože krevet... ili ima običnu stolicu, školsku, drvenu i tvrdu. I što reći? I može li se čovjek uopće pripremiti za takav razgovor? I što ako me prvo pita:"Zašto ste vi uopće ovdje?" E, onda ću se sigurno zablesirati... možda ću tada stvarno izgledati kao pravi luđak, pa se odluči zadržati me na jednom od svojih odjela...
Milion misli prolazilo mi je kroz glavu dok sam premještala jednu nogu preko druge, na krilu držala torbicu i jaknu, a u rukama držala neke prastare nalaze i frišku uputnicu. I te papire sam morala stalno premještati po rukama, jer su mi se dlanovi počeli znojiti, a na papiru se to vidi. A ja nisam željela da ona to vidi. Ili je i to bilo krivo? Neka vidi. Ionako ću joj sve reći. Uostalom, zato sam i tu.
Nakon kraćeg čekanja, koje se meni činilo kao vječnost, otvorila su se vrata i mladoliko, na prvi pogled simpatično žensko biće pozvala me unutra. Istog trena skočila sam sa stolice, koja, kao da je postala prevruća za sjedenje. Slično kao one stolice u tramvaju na kojima vam postane prevruće sjediti jer ste taj dan obukli onu kratku jaknu.
I dok sam polako ulazila u njezinu sobu prvo što mi je palo na pamet, bilo je, što ja tu zapravo radim... i čemu sve to... i šta ti doktori uopće mogu riješiti u mom životu? Svejedno koliko su se dugo školovali, koliko su stažirali, koliko su teških slučajeva vidjeli, koliko ludih priča čuli... ne postoji taj stvor na ovom svijetu koji će meni pomoći. Ionako sam uvijek bila skeptična prema psihijatrima, ali obećala sam da ću potražiti pomoć... a ja obećanja izvršavam...pa eto me...
A stolica uopće nije bila ona udobna, a niti pretvrda. Valjda taman takva da uopće ne obratiš pažnju na nju. A sobica mala, bez previše ukrasa i puno prozora. Puno svjetla. Valjda zato da se oni klaustrofobični ne prestraše. Doktorica možda koju godinu starija od mene. Simpatična. Obična. Govori običnim jezikom. Čak i upotrebljava iste izraze kao i ja. Čak je izgovorila i riječ "pizdarija".
I koliko dana sam strepila što ću reći, kako ću se ponašati, hoću li se osjećati kao osuđenik, hoće li me proglasiti ludom... nakon tog prvog razgovora osjećala sam se lakšom, punom snage, volje... uglavnom bolje nakon ijedne crkvene ispovijedi do sad u životu. A bilo ih je... ni previše, ni premalo. Više preskočenih, nego redovitih. Ali niti jedna me nije toliko podigla na noge kao ovih niti-sat-vremena provedenih u toj maloj sobici s puno svjetla, na nekakvoj stolici ispred, meni totalno nepoznate, osobe.
Odlučila sam poslušati neke od njezinih savjeta. Ne sve. Za početak samo neke. Nemam baš toliko snage u sebi. Bar još ne.
Za početak ću je poslušati i nazvati ponovo za tri tjedna. Dogovoriti ponovni dolazak, a u međuvremenu obaviti psiho-test. To ću sigurno obaviti, ako zbog ničeg drugog, zbog čiste znatiželje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Život ne treba shvatiti preozbiljno. Uostalom, 'ko se živ iz njega izvukao?


Ne mogu psovati, pa ironiziram.
Ne da mi se govoriti, pa se smješkam.
Slabost je, dakle, moja snaga i bezvoljnost moja volja.
Jer ja - nisam ja.
J.P. Kamov


POSJET UVIJEK ČINI ZADOVOLJSTVO. AKO NE PRI DOLASKU, ONDA PRI ODLASKU