Trebala je biti samo još jedna obična šetnja, od ukupno tri, koliko ih naš kućni ljubimac ima u danu. Ako mu se posreći ima ih i četiri, pet ili šest. Ovisi o vremenskim prilikama. I ovisi o tome koliko njegovi vlasnici imaju vremena. Ali tri su minimum. To poštujemo i mi i on. A u nedjelju je bio takav dan da ni psa ne bi pustili van…
Taman u vrijeme kad su počeli padati i kiša i snijeg u isto vrijeme, moj Lik se smilovao djeci koja su visila na kompu, a i meni, koja sam se borila sa pečenjem pileta pokušavajući bar jednu nedjelju ostati bez opeklina. Obukao je jaknu, uzeo kišobran i odlučio na brzinu odšetati do pekarnice, a kućnom ljubimcu pritom dozvoliti za obilježi svako drugo drvo u našem parkiću.
To dlakavo malo bijelo čudovište, taman me bio razbjesnilo, jer sam primijetila, čim su izašli van, da je opet povraćao po tepihu. I ponovo klekni, ribaj, čisti, dok ti se želudac par puta preokreće. Pa peri ruke, jer nećeš sad valjda petljat po hrani s takvim rukama.
Došao je kod nas, kad je imao samo tri mjeseca. Ma, vraga je došao. Išli smo svi po njega. „Svi“ znači i moja mama. Putem do Koprivnice smišljali smo mu ime. Svatko je dao jedan prijedlog, a bar jedan od nas (ukupno pet, koliko nas se i smije voziti u autu) bi ga odma popljuvao. Dok konačno Lik nije dao prijedlog oko kojeg smo se svi složili. Skoro svi. Uglavnom, dvotrećinska većina. I tako je naš kućni ljubimac dobio ime, a da ga još nismo niti vidjeli.
Kod nas je sve tako. Prvo kupimo videokazetu, pa tek onda videorekorder. Kasnije smo to napravili i sa CD linijom. Pa tako i sa kućnim ljubimcem.
Kupili smo ga u pola cijene, jer nije imao pedigre. A nismo ni željeli psa sa pedigreom. Zašto bi on imao pedigre, a mi ga nemamo? Iz milja smo ga zbog toga zvali „Seronja bez papira“. Vlasniku, koji se bavi uzgojem tih zapadnoškotskih terijera (to su oni sa flaše Black&White-pa onaj white-to je taj), rotvajlerica je poklala cijelo leglo. Njih sedam. Ostao je samo ovaj jedan, pa mu se nije isplatilo za njega vaditi papire. Oni su ga odmah nazvali Srećko, jer je srećom preživio to klanje. Mi smo ime već odabrali. Putem. Ali, nismo im htjeli kvariti veselje. Neka bude Srećko, rekli smo. Ustvari, mislili smo im samo reći neka ne brinu i da će s nama stvarno biti sretan.
Uostalom, i sretan je. Ima minimum tri šetnje dnevno, redovno jede, čak dobije i ispod stola, svakodnevno. Ili zato što Malom udavu uvijek hrana pada na pod ili zato što netko od nas ne može odoljeti tom molećljivom pogledu.
A Srećko (nazovimo ga tako) uopće nije tipičan primjerak svoje vrste. U knjigama piše da su ti psi niski rastom, ne puštaju dlaku, veseli, uvijek spremni na igru i da obožavaju djecu. Jedino od tog je istina da su niski i da ne puštaju dlaku. A i o dlaci bi se dalo diskutirat. Ne puštaju dlaku, ali zato nama svaka tri mjeseca dopuštaju da damo 120 kuna za šišanje iste.
Razveseli se svakom ko uđe u stan, tako da ga se ne može nazvati čuvarom, a reži ako svako maženje traje više od šest sekundi.
Još nikada nisam vidjela kućnog ljubimca koji se ne voli maziti. Pa zato smo ga i nabavili, da se imamo s kim maziti, kad su svi drugi zauzeti, nezainteresirani ili na službenom putu. Nismo ga valjda nabavili zato da bi uživali kako on ponosno obilježava svako drvo, klupu, škarnicl, koš za smeće i flašu od pive, dok ti vjetar nosi u lice razne padaline.
Mislim da se ne voli maziti jer je još kao beba gledao klanje svoje braće. Mislim da ima traume iz djetinjstva. Sigurno se zato boji da će se jedna od ruku koja mu se približava naglo pretvoriti u ralje i pojesti ga. Nema on pojma koji je on srećković. Nema on pojma da je on Srećko. On je obični Seronja bez papira.
A nikad ga ne bi niti bilo da nije bilo kornjače.
Kornjaču smo morali donesti s jednog godišnjeg odmora, prije otprilike pet godina. Velika klinka se zaljubila u kornjaču na prvi pogled. Imala je ranjenu jednu nogu. Sigurno je bila u strašnoj borbi kad joj je ta noga tako jadno izgledala. Strpali smo kornjaču u kašetu, dali joj vode, salate i put za Zagreb.
Tamo je jadna šetala balkonom, od devet kvadrata, tražeći mjesto gdje će započeti sa svojom hibernacijom. Jer došao je deveti mjesec, zahladilo je i kornjača je morala na spavanje. Ono, cijelozimsko spavanje. Dok je hodala amo-tamo, na svom putu je morala odmaknuti nogometnu loptu Velike klinke. Ona je to protumačila da njezina kornjača obožava nogomet, baš kao i ona. Onda je protumačila da je Ona muško. I odma je dobio/la ime – Ronaldo. Još je jedino Maradona mogao tako šutirati loptu. Ali on nije nogometaš iz njezinog doba. Osim toga Ronaldo je zgodniji. Zgodan je ko kornjača.
Uz tešku muku i par dana nagovaranja, sa suzama u očima, Velika je klinka pristala da se Ronaldo prestane patiti na balkonu četrnaestog kata našeg tadašnjeg stana i da ga se vrati u njegovu „domovinu“. Lik je ionako išao na službeni put u Ronaldov rodni kraj, pa je obećao da će ga nježno spustiti na zemlju, dati mu pusu na rastanku i naravno, da će nabaviti psa koji će jednako tako dobro igrati nogomet kao Ronaldo. Kornjača Ronaldo.
Srećko ne zna igrati nogomet, al zna jako dobro ometati igrače u toj igri i probušiti loptu. Zna režati, zna i naredbu „sjedni“, ali samo ako nanjuši nagradu za taj pothvat, ali najbolje od svega zna povraćati po tepihu.
Išao je i u školu za pse. Položio je prva dva ispita, al je treći pao. Mislim da je ponestalo salame kad je trebao preskočiti prepreku. Suci to nisu uzeli kao olakotnu okolnost.
Lik se vratio taman kad sam uspjela izvaditi pečeno pile iz pećnice, bez ijedne opekotine. Sve je bilo spremno za miran nedjeljni ručak. Ali, vratio se sam. Bez Srećka. „Izgubio sam ga“ rekao je držeći vrećicu s kruhom u jednoj, a kišobran u drugoj ruci.
Skoro sam bila sretna, jer sam se još ljutila na njega. Zbog tepiha. Ali Lik ga je odmah počeo ponovo tražiti, čim je vidio djecu da su se istog trena odmakla od kompa i priljepila noseve za prozorska stakla u nadi da će ga ugledati.
Sad sam već i ja visila na prozoru, jer činilo mi se da ih već poprilično dugo nema. A i ručak se hladi.
Konačno, Lik se vratio. Ali sam.
Ručak je prošao u komentiranju gdje bi mogao biti, koju je kujicu mogao nanjušiti, jel ga auto zgazio, zna li se sam vratiti kao Lesi. Mali udav je samo propitivao o Lesiju. Morat ću mu posuditi taj film.
Nismo imali mira. Lik je krenuo autom obići malo veći krug u potrazi za Srećkom, a Velika klinka je odmah nazvala frenda da krene s njom u misliju traženja. Kiša sa snijegom se pretvorila u sami snijeg i već je prilično prekrila naš park i okolicu. Sigurno su se izgubili i mirisni tragovi koji bi ga doveli doma. A i nije baš pametan ko Lesi.
Da se mene pitalo imali bi dalmatinera. Onog bijelog sa crnim točkicama. Bar bi sad točkice mogli vidjeti u toj snježnoj bjelini. Mislila sam, ako se vrati, napravit ću mu crne točkice. Sa sprejom. Da ga lakše vidimo. Neka glumi dalmatinera, bar u zimskim mjesecima.
Svi smo se dogovorili da ćemo biti na vezi. Ko ga prvi ugleda, javlja ostalima. Mali udav i ja ostali smo doma prilijepljeni uz prozor. On je popeo na stolicu i uzeo dječji dalekozor, pa je svako malo, gledajući kroz njega vikao: „Ego ga….A neee….to je kanta za smeće…. Eno ga… A neee… to je mačka“…
Ja sam navijala za to da se sam vrati. Uvijek mi se sviđao taj film o Lesiju. Sad mi se sviđala i ideja kako se Srećko panično boji vučjaka, pa svaki put kad ugleda jednog, zbriše pred naš ulaz i tu važno laje. I zašto sad nema niti jednog vučjaka? Možda zato što je vrijeme da ni psa ne bi pustili van…
Odjednom smo čuli poznati lavež. „To je njegov laj“- povikao je sav sretan Mali udav. Na njegovom jeziku to je značilo da je to lavež našeg Srećka. Zanimljivo, kako klinci od osam godina još ne znaju materinji jezik, ali zato psuju na engleskom ko da su rođeni u New Yorku.
Pomoću čuda mobilne komunikacije javili smo „svima na terenu“ odakle lavež dolazi i uskoro smo dobili povratnu informaciju. Isto čudom mobilne komunikacije. Srećko je živ i zdrav. Malo promrz'o, sav mokar, ali zato presretan što je vidio poznate mu face.
I samo što nije rekao: „Pa gdje ste do sad? Oćete da vam smanjim vrijeme maženja na četiri sekunde?“
A možda Ronaldu i ne bi bilo tako loše kod nas?
Osim toga, sad bi spavao zimski san. Znaju kornjače kad je vrijeme takvo da ni psa ne bi pustili van…
Post je objavljen 07.03.2006. u 15:50 sati.