vakuum

Fotografija

Već dugo nisam ništa čula o Borisu. Nisam ga ni srela. Ali pamtim njegove vitalne pokrete i vječiti smiješak na licu. Ako je živ, točno znam gdje ga mogu vidjeti. Nebrojeno puta sam od njega čula za mjesta na koja on odlazi. To su ona mjesta na kojima se ja nikada neću pojaviti. Bar ne u ono vrijeme kada Boris mora biti tamo. Kada mora biti viđen.

Zagrebačka špica
Dan veleposlanstva Republike Turske, Austrije, Njemačke, Tunguzije…
Otvorenje Cvjetnog sajma, prvi u redu iza Nevenke Tuđman, pa iza Jadranke Kosor…
Otvorenje CineStara
Otvorenje svega što se otvoriti da
Expo u Portugalu, Kini, Južnoafričkoj Republici (ako će biti)
Domijenak, bilo gdje i bilo kada
Premijera najnovijeg filma Vinka Brešana

Ne zato što je lijep, pa mora biti viđen. Teško da je netko lijep objektivu kamere u sedamdesetim godinama svog života, kada već naveliko pomiješane tamne i sijede dlake vire iz ušiju. On naprosto mora biti u centru svih zbivanja.

Boris je čovjek koji nikada ne zatvara usta. Ne čeka što će sugovornik reći. Samo priča. Na telefon priča. Na mobitel, priča. Čita novine, priča. Čim mu netko pokuca na vrata kancelarije, priča. Ako je još živ, sigurno i sada priča. Čak mislim da će se uvesti nova jedinica za brbljavost u SI sustav mjernih jedinica. Jedinica za pričanje bit će 1 BORIS.

Dugo mi je trebalo da, silom prilika i neprilika koje su me dovele da provodim osam sati na dan s njim, shvatim kako nema smisla replicirati, ubacivati komentare, izvoditi zaključke. Treba samo preživjeti taj monolog, sa osmjehom na licu, ako je tema vesela i s hepi endom ili začuđujućeg pogleda, ako nije. Pustiti suzu isto nije bilo poželjno. Tada monologu nije bilo kraja.
Upravo to je bio najveći problem. Preživjeti te monologe. A bilo ih je…
Stranke su se spašavale kad bi im se ja javila na telefon. Neke su čak mene i tražile, ali uzalud ako je Boris podigao slušalicu. Skakao je na na prvo zvono tog aparata, kao da nema već podosta godina, za skakutanje po uredu. Kao da očekuje strašno važan poziv. Kao da mu se dijete treba roditi. Kao da već nema i unuke.

Posljednji pozivi bili su već pomalo razočaravajući. Al nije se dao smesti. Mada su vijesti najčešće bile obavijesti o smrti bliskog mu prijatelja, Boris je i na tu temu znao visiti na telefonu sat-dva. Ako ništa drugo, uz izraze sućuti, ispričao je poneku dogodovštinu koju su on i pokojnik proživjeli. I sve je opet završilo monologom. Naravno da nije zapamtio vrijeme ni datum pokopa. Kasnije je morao prekopavati po novinama, ne bi li doznao gdje mora biti i kada na posljednjem ispraćaju dragog mu prijatelja. Nije niti mogao zapamtiti datum, niti vrijeme, kad ožalošćeni, s druge strane žice, nije imao priliku progovoriti.

Ali nije se uzbuđivao zbog toga. Novine su bile njegov posao. Uvijek ih je imao bar 5 raznih vrsta kod sebe. Od Večernjaka do Glasa Slavonije. One su mu bile izvor informacija gdje se toga dana i u koliko sati mora pojaviti na izložbi, skupu, podskupu, proslavi sa pozivnicom ili bez, otvorenju. Nikad na zatvaranju. Sport nije volio, ali bi i na utakmicu otišao, ako će biti viđen i izdvojen iz mnoštva. Već bi pronašao nekoga kraj sebe s kim bi vodio monolog, dok tekma ne završi.

Oblačio se sasvim obično za svoju dob. Odijelo, košulja i kravata. Obavezno kravata. Nikad se ne zna kad će premijer odlučiti otvoriti nešto, neplanirano. Boris je bio spreman.

Toga dana je bio spreman skočiti na još jedan telefonski poziv iz suprotnog čoška sobe u kojem je spremao novine u ormar. Ponovo „moja sućut“. Ponovo dogodovština iz školskih klupa. Ponovo monolog. Ponovo čeprkanje po novinama. Kada i gdje je pogreb. I nastavlja pričati. Svaku važnu rečenicu počinjao je sa "Ma, zamisli..." Mislim da za njega nije bilo nevažnih rečenica.

-Ma, zamisli…ovo je već šesti kolega iz školskih klupa koji je umro u posljednje dvije godine. Ma, zamisli…taj Josip je bio direktor toga i toga. Imam negdje i sliku. Čekaj.

Šta ću, čekam. Trebalo je samo preživjeti još jedan monolog.

-Ma zamisli…baš sam jučer pronašao sliku sa proslave 40-te godišnjice mature. Pogledaj.

Drhtavim rukama (jer sedamdesetgodištnjacima drhte ruke) pružao mi je fotografiju, al ne da ju uzmem u ruke. Samo da ju gledam.

-Ma, zamisli…kako je on bio fin gospodin. A u mladosti živi vrag. A ovaj do njega u istom redu, to ti je Marko. Njega smo sahranili prije dva mjeseca. A ovaj do njega. Ma zamisli…ne mogu se sjetiti kako se zvao. I njega smo sahranili. Ma, zamisli… do njega stoji Arsen, a do njega Branko. Ma, zamisli… bili su nerazdvojni, a umrli su u razmaku od mjesec dana. Ovaj do mene, predzadnji u redu, je Joško. I on je…

I više ništa nije rekao. Samo su mu se ruke počele jače tresti. Prvi put otkako poznajem Borisa, ostao je bez riječi.
Brzim je pokretom odmaknuo fotografiju u nadi na neću primijetiti. Ali kasno.

Zadnji u tom redu, na proslavi 40-te godišnjice mature, sa vječitim smiješkom na licu, stajao je Boris.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Život ne treba shvatiti preozbiljno. Uostalom, 'ko se živ iz njega izvukao?


Ne mogu psovati, pa ironiziram.
Ne da mi se govoriti, pa se smješkam.
Slabost je, dakle, moja snaga i bezvoljnost moja volja.
Jer ja - nisam ja.
J.P. Kamov


POSJET UVIJEK ČINI ZADOVOLJSTVO. AKO NE PRI DOLASKU, ONDA PRI ODLASKU