Marketing
Kronični cmoljitis
Već podulje vrijeme stalno plačem. Cmoljim, bolje reć. Svejedno koja je tema. Još više cmoljim ako je vesela tema.
Ivica osvoji srebrnu medalju-ja cmoljim. On zagrli sestru, oni cmolje-ja još više.
Pročitam sastavak moga Malog udava-cmoljim. Tu nisam sigurna jer od sreće il od tuge. Sastavak nema veze s mozgom, al meni je tako simpatičan, pa cmoljim.
Janica osvaja zlato na olimpijadi i samo se smješka, svira naša himna, ona mrtva-hladna a ja-cmoljim.
Pogledam na frižider, a tamo, magnetom prikeljene važni brojevi (od Rubelja do dostave plina) i papir na kojem piše datum krizme Velike klinke-cmoljim. Već je osmi razred? Već krizma? Da bar cmoljim zato kaj znam da ću bankrotirat taj mjesec.
Gledam film, ne Bog-zna-kako tužan-cmoljim. Već od polovice filma. I ne prestajem do kraja. Pokušavam sakriti te emocije. Podivljale emocije. Rijetko uspijevam.
Malog udava zanima zašto ljudi plaču kad su sretni. Pokušavam opisati suze radosnice. Prepričavam mu kako je bolno roditi dijete, kako sam se u bolovima mučila satima, a nisam plakala. Nego sam se rascmoljila kad su mi Tebe, onako malenog i toplog, stavili na prsa, da se malo pomazimo. Doktor me gledao i pitao:“Pa zašto sad plačete? Sad je sve gotovo!“. Kaj on zna o ženskim hormonima? Mali udav samo zaključuje: „Dobro da nisam žena“.
On još nikada nije plakao od sreće.
Prije četiri dana prijateljica je rodila drugo dijete. Pišem joj SMS i cmoljim. Zovem joj muža na telefon i ne mogu pričati od suza.
Na okulističkom pregledu (tu nema ništa sentimentalnog, pa ne plačem) doktorica zaključuje da previše vremena provodim za kompjutorom i pita me:“Imate li umjetne suze“. „Kaj će mi, imam i viška pravih“. Nije me ozbiljno shvatila. Nosim ih u torbici, ali ih ne koristim. Stvarno mi ne trebaju umjetne suze. Zato trošim papirnate maramice. Na kile. A nisam prehlađena. Imam drugu bolest. Kronični cmoljitis.
Kad je završna priredba u školi-cmoljim.
Kad je priredba za prvašiće-ja cmoljim.
Kad se dijele diplome-ja cmoljim.
Kad mi dijete svira na koncertu za završnicu godine-ja cmoljim.
Prelistavam stare slike-opet.
Pronađem pisma brata iz vojske. Iz osamdesetšeste-opet.
Pismo koje sam ja Liku pisala kad je bio na ratištu-magli mi se od suza.
Pisma, brzojave i čestitke na rođenu prvog djeteta, drugog djeteta-već je treći paket maramica potrošen.
Uopće se čudim, kako uspiju proizvest toliko papirnatih maramica. Vjerovatno ih proizvode radi mene. U šopingu, petkom, kad nabavljamo sve za slijedeći tjedan, najviše ima tih papirnatih potrepština. Strše iz kolica na sve strane.
Ne plačem kad prolijem kavu. Ne plačem kad se opečem na peglu. Ne plačem kad vidim minus na tekućem računu. Niti kad probušim gumu na autu. Iz sveg toga napravim vic. To mi je smiješno. Ili psujem. Pa moram na ispovijed. Al zato, čim čujem vremensku prognozu, a poslije nje slijedi romantična komedija-ja cmoljim. Već sam vidjela najavu, pa mogu početi…
Ako je hepi end-plačem. (Eh, kako je to lijepo…)
Ako nije hepi end-još jače plačem. (Koji mulac je ovo režirao?..)
Ako je horor-ne gledam. (Ko još gleda filmove na koje ne možeš ni suzu pustiti!)
Sad bi trebalo zapjevat onu…“Plačeeem i plakat ću gooorkooo, dok u oku suza imam jaaa…“
Al ne treba.
Za svaki slučaj maramice su u torbici.
Tri paketića. Valjda će biti dosta za danas.
Ako ponovo izmisle primanje u pionire morat ću kupiti bar još jedan više. :)
Post je objavljen 13.03.2006. u 16:19 sati.