Marketing
Zlatna ribica
Kada je moja Velika klinka imala samo sedam mjeseci, došla sam na fantastičnu ideju. Trebamo joj kupiti kućnog ljubimca.
Ili sam pročitala negdje da je to dobro, ili mi se postporođajni hormoni još nisu vratili u normalu ili je to bila još samo jedna genijalna ideja od mogih koje sam imala.
Sjetila sam se toga, prije par dana prolazeći Dežmanovim prolazom. Tamo se nalazi jedna mala zoo prodavaonica. Sa hrčcima, papigicama i ribicama.
U vrijeme kada mi je sinula ta ideja ja sam bila nezaposlena, a Lik se taman zaposlio. Njegova plaća nije bila dovoljna da prehrani nas troje, pa smo pomoć dobivali od bake. I od druge bake. I fala Bogu da postoje bake.
Uopće se ne sjećam kako sam ga uspjela nagovoriti da našoj curici kupimo zlatnu ribicu. Zapravo, dvije zlatne ribice, jer bi jedna, sigurno, bila tužna i usamljena u toj malo većoj okrugloj vazi koja je glumila akvarij.
Pristao je bez obzira što nam se u to vrijeme bila pokvarila naša limuzina od stojadina i što ga nismo mogli dati na popravak. Bar dok plaća ne sjedne.
Tako smo mi sjeli u bus. Pa pješice do Dežmanovog prolaza. Do te male zoo prodavaonice.
Samo prodavač i mi. Neki stariji gospodin. Nakon što smo proučili cijene, pa sadržaj novčanika, odabrali smo dvije zlatne ribice koje su ležerno plivuckale u mnoštvu svojih vrsta, a koje bi sigurno bile idealne za naše dijete. Po čemu, ne znam. Al tada sam, valjda znala.
Sumnjam da je prodavač mrežicom izvadio baš te dvije, ali i ove su izgledale kao naše odabranice. Stavio ih je u prozirnu vrećicu s vodom i zavezao ju. Izbrojali smo mu sav novac. Nekakve HRD-e, mislim. Ustvari, sve HRD-e koje mo imali sa sobom i izašli van. S vrećicom. Nosili smo ju sretni, kao da nosimo vreću sa zlatom.
Već nakon par koraka, oboje smo u isto vrijeme stali kao ukopani.
-A čime ćemo ih hraniti?
-Pa možemo valjda s kruhom ili čokolinom
-Moramo se vratiti
-I kaj da mu velimo? Oprostite, ajmo se mijenjat. Vi nama hranu, a mi vama ribicu!?
Otprilike je tako i bilo. Samo što je ovaj dijalog ispred prodavaonice puno dulje trajao.
Trebali smo se ponovo pojaviti pred starijim gospodinom sa istom onom vrećicom koju nam je prije desetak minuta napunio. Trebalo mu je priznati da nemamo čime hraniti naše ribice.
Primio je tu vijest, koja je naizmjenično izlazila iz nas, potpuno mirno. Kao da je to svakodnevna pojava. A možda je i bila. Tada.
Imali smo zlatnu ribicu. Imali smo hranu za ribicu.
Nismo imali za kartu za bus. Ni za popravak stojadina.
Sjetila sam se toga, prije par dana prolazeći Dežmanovim prolazom, pored male zoo prodavaonice.
I čini mi se da smo tada bili sretniji.
Iako smo danas puno zreliji, iskusniji, savjesniji, sa privatnim i službenim automobilima, mobitelima, DVD-jima, CD-jima, MP3-ovima, plej-stejšnima, sa stalim radnim mjestima i redovitim plaćama. Normalnim plaćama. Iako mi danas pomažemo bakama, čini mi se da smo tada bili puno sretniji.
Post je objavljen 20.03.2006. u 13:52 sati.