uvod u filosofiju

ponedjeljak, 30.10.2006.

nenasilje

Ahimsa [''nenasilje''] znači ne prouzročiti bol bilo kojem biću – ni na koji način i nikada. Obuzdavanje [yama] i discipline [niyama] koje se nastavljaju na ove, imaju svoj korijen u ahimsi i nastoje usavršiti ahimsu. Istinitost [satya] se sastoji u usklađivanju riječi i misli s djelima. Riječ i misao odgovaraju onome što se vidjelo, čulo i zaključilo. Riječ se izgovara da bi se priopćila spoznaja. Ne može se reći da se riječ upotrijebila za dobrobit drugoga, i ne na njegovu štetu, ako je ona prijevarna, zbrkana, ili bezvezna. A ako se pokaže da je riječ bila štetna za druga bića, čak i ako se, pritom, ne radi ni o prijevari, ni o zbrci, ni o zaludnoj riječi – ona ipak nije istinita: radi se o pogrešnoj riječi.
(Vyasa, iz Yoga sutre, navod prema M. Eliade, Yoga)

Dopustiti stvarima
rasti, a ne prisvajati ih;
(...)
njegovati ih, a ne stvarima gospodariti (...)
(Lao Ce, Dao De Jing, §51)

ulomci premješteni na novo izdanje bloga:

satyagraha: nenasilje (ulomak iz M. Gandhi, Mlada Indija)

sloboda kao puštanje da bude? (ulomak iz Martin Heidegger, O biti istine)

- 20:25 - A što Ti misliš o tome? (4) - Isprintaj - #

srijeda, 25.10.2006.

ekstaza?

Nije mistično to kako je svijet, nego to da on jest.
(Ludwig Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus)

Ovo čisto izlaženje sugerira prefiks ''iz'' u grč. riječi ekstasis i u lat. existentia, od ex-sisto, koje obje znače iz-stoj.
(Damir Barbarić, Vježbe u filosofiji)

ulomci premješteni na novo izdanje:

Schellingova ekstaza uma? (ulomak iz Luigi Pareyson, Ontologija slobode)

transcendentnost uvida? (ulomak iz Nicolai Hartmann, Prilog zasnivanju ontologije)

mistika i metafizika? (ulomak iz William Johnston, Mistična teologija)

- 19:07 - A što Ti misliš o tome? (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.10.2006.

učitelj?

Platon i njegov učenik, Aristotel

Kad sam kao mlad teorijski fizičar bio Heisenbergov učenik, on mi je, naravno, postavljao zadatke; zadatke sam postavljao i sam sebi i s njim se dogovarao o načinu njihovog rješavanja. Iz toga je proizašao moj doktorski rad. Pri tom sam morao savladati zanat teorijske fizike. Morao sam, dakle, rješavati stanovite jednačbe, provesti stanovite izračune, i kada bih nešto izračunao, odlazio sam Heisenbergu i to mu pokazivao. Heisenberg nije gledao prvu stranu, čak ni početak, nego samo završni rezultat, zatim bi razmišljao koji trenutak i rekao: ''To je pogrešno.'' Ja bih rekao: ''Pa kako to?'' A on: ''Pa tako, - tako dakle ne može biti.'' Tada bi se od rezultata vratio natrag u izračun sve dok ne bi pronašao grešku. Njegov instinkt je bio nepogrešiv. To je znanost. Tako se to zbiva. Tako teče odgoj u znanosti. Pravo obrazovanje znanstvenika stječe se tako što vas u dugom nizu godina učitelj opovrgava. Izvjesno, ponekad osporavamo i učitelja jer se ovdje ne radi o autoritetu nego o izobrazbi opažanja. Sjećam se kako mi je Heisenberg, kad je već odavno bio ordinarius u Leipzigu i nobelovac, pričao o svom učielju Bohru: ''Dakle, Bohr je ranije, kada sam se s njim sporio, gotovo uvijek imao pravo, - danas sam ja u pravu u 30% slučajeva.''
(C. F. Von Weizsäcker, Jedinstvo prirode)

Radosno je kad se isto pridružuje istom, ali božansko je kad veliki čovjek privuče k sebi male.
Prijazna riječ hrabra muža, osmijeh u kom se skriva sažižuća divota duha, malo je i puno, poput čarobnjačke lozinke koja u svom jednostavnom slogu krije život i smrt, poput duhovne vode koja izvire iz gorskih subina i u svojim nam kristalnim kapima objavljuje otajnu snagu Zemlje. (...)
Koga ti okružiš svojim mirom i jakošću, pobjedniče i ratniče, kome ti pođeš ususret sa svojom ljubavlju i mudrošću, taj neka bježi ili postane sličnim tebi! Neplemenito i slabo ne opstaje uza te. (...)
Ja lutah uokolo poput divljega ognja, zahvaćah sve i bivah od svega zahvaćen, ali samo načas, i nespretne snage iscrpljivahu se utaman. Osjećah da mi svagdje nešto nedostaje, ali svoj cilj ipak ne uzmogoh naći. I tako me nađe. (...)
Još ga vidim kako stupa preda me i promatra me smiješeći se, još čujem njegov pozdrav i njegova pitanja.
Poput biljke kad njen mir smiri čeznutljivi duh, pa se jednostavna skromnost u dušu vrati – tako stajaše preda mnom.
A ja, ne bijah li jeka njegova tihog oduševljenja? Ne ponavljahu li se u meni melodije njegova bića? Postadoh ono što vidjeh, a to što vidjeh bijaše božansko.
Kako li je ipak nemoćan i najdobrohotniji mar čovjeka spram svemoći nepodijeljenog oduševljenja!
Ono ne prebiva na površini, ne obuzima nas tu i tamo, ne treba ni vremena ni sredstva; naredbe, prinude i nagovora ono ne treba; na svim stranama, u svim dubinama i visinama ono nas obuzme u trenu, i prije nego što smo i svjesni da je tu, prije nego se upitamo što se to s nama zbiva, ono nas skroz naskroz preobražava u svoju ljepotu, svoje blaženstvo.
Blago onomu tko u ranoj mladosti na tom putu neki plemeniti duh sretnu!
(Friedrich Hölderlin, Hyperion)

Krajnje je važno da postoji uzajamno ispitivanje između Učitelja (guru) i učenika prije nego započnu zvanični odnos.
U starim je vremenima, da bi primio opunomoćenje, potencijalni učenik morao moliti tri godine. Inicijacija nipošto nije bila nešto slučajno. Ostavljajući ga da čeka tako dugo, Učitelj bi u učenika urezao ozbiljnost ulaženja na put tantre, provjeravajući njegovo izvršenje i osiguravajući njegovu pravu spremnost. Često bi Učitelj ostavio učenika da čeka još duže prije nego bi se složio da ga u bilo čemu pouči. Uvijek bi nanovo ispitivao njegov karakter i tek kad bi ga potpuno razumio, prihvatio bi ga za svog učenika.
Učenik također mora ispitati svog potencijalnog Učitelja i utvrditi je li on potpuno osposobljen. On mora biti uvjeren da će biti u stanju sebe potpuno posvetiti ovom Učitelju. Prije započinjanja zvaničnog odnosa Učitelj-učenik, ti imaš potpunu slobodu izbora. (...)
Blagotvorna djelovanja odanosti Učitelju i kobne posljedice prekida te odanosti ne dolaze kao nagrade i kažnjavanja od božanskog Učitelja. Oni slijede izravno iz uzroka i posljedice. Tvoj Učitelj je središnja točka tvojih nastojanja koja vode ka Prosvjetljenju. Što si više odan tom stanju savršenosti koje on predstavlja, to bliže prilaziš tome cilju. Prijezir prema njemu te može odvesti jedino u tamu i neznanje. (...)
Nakon što si sebe potpuno posvetio njemu, on će te voditi putem prema Prosvjetljenju. Ako s oholom ponositošću i tvrdoglavom umnom ograničenošću ti misliš da znaš što je najbolje za tvoj duhovni napredak, kako ćeš biti u stanju bilo što naučiti od njega?
To ne znači da trebaš postati nerazumni rob ili da tvoj Učitelj može preuzeti nepravednu prednost nad tobom. Kako ti stremiš potpunoj slobodi Prosvjetljenja, mora također postojati sloboda u načinima njegovog dostizanja. Nikad ne trebaš slijediti želje svog Učitelja samo zato što se osjećaš obaveznim ili prinuđenim pokoriti im se. Tvoj će ti Učitelj reći da učiniš ono što je korisno za tebe i za druge. To što on traži može biti teško, i namjera toga trenutno može biti neuočljiva, ali ti trebaš njegov savjet primiti s radošću i dubokom zahvalnošću zbog njegovog zanimanja za tvoje dobro.
Iskreno sebe preispitaj da bi vidio možeš li slijediti njegove želje. Ako ne postoji način na koji možeš slijediti njegove želje, ne budi nepristojan ili gord. Objasni pristojno i s krajnjom poniznošću u čemu je teškoća. Tvoj Učitelj neće biti nerazuman; njega, kao Buddhu, ispunjava ogromna sućut.
(Mahamudra)

- 11:27 - A što Ti misliš o tome? (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.10.2006.

znanstvena paradigma?

zec? patka?

Nova znanstvena istina ne nadvladava uvjerivši svoje suparnike tako da bi je oni jasno uvidjeli, nego prije stoga što vremenom njeni suparnici umru, dok izniče nova generacija koja je prisna s njom.
(Max Planck, prema Thomas S. Kuhn, Struktura znanstvenih revolucija)

ulomak premješten na novo izdanje bloga: znanstvena paradigma? (ulomak iz Jasmina Lelas, Teorije razvoja znanosti)

- 20:06 - A što Ti misliš o tome? (6) - Isprintaj - #

srijeda, 11.10.2006.

događaj?

...beskonačna Istina je ''vječna'' i meta- s obzirom na temporalni proces bitka; ona je bljesak druge dimenzije koja transcendira pozitivitet bitka...

ulomak premješten na novo izdanje bloga: Badiou i Događaj Istine? (ulomak iz Slavoj Žižek, Škakljivi subjekt)

- 16:59 - A što Ti misliš o tome? (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.10.2006.

objava?

Diego Velázquez, Sv. Ivan evanđelist na Patmosu; slika prikazuje kako mu duh sveti diktira u pero.

ulomci premješteni na novo izdanje bloga:

Bog kaže: ja jesam? (ulomak iz Étienne Gilson, Uvod u kršćansku filozofiju)


je li kršćanska filosofija drveno željezo? (ulomci M. Heideggera, J. G. Trabbica i A. Vučkovića)


Za kršćansku civilizaciju Sveto pismo dobiva vrijednost iznad svega ostaloga kroz zamisao da je riječ o djelu božanskog diktata. Ljudski razum mora mu se podvrći jednako tako kao što se osjetila moraju pokoriti pogledu na neko ''čudo'', koje se događa pri vlastitim očima. Odjeven u različite materinske jezike iz svetoga teksta govori ''glas'' Božji, teologijski: Sveti Duh.
Knjiga se javlja ''svetom'' kao tekst koji se korijeni u absolutnome. Prema tome, nijedna interpretacija ne može iscrpsti njegov višak smisla, koji se obnavlja u ljudskim epohama. Eksegeza nije ništa drugo nego onoliko uzaludan, koliko nužan, pokušaj da se taj ocean značenja pretoči u malu žlicu našeg razumijevanja. No, sva tumačenja i primjene ostaju naposljetku samo ljudski i uzaludni bez pretpostavke da je sam tekst božanski nadahnut. Tek vjera izdiže Pismo do njegova osebujna položaja. To je, riječju, vjera u objavnu prirodu Biblije kojom ona naprosto postaje svetom knjigom.
Ona se navješta toliko naivno i radikalno koliko god je moguće u učenju ''verbalne inspiracije'' – po kojemu je Sveti Duh ljudskim pisarima diktirao izravno u pero, a da pri tome ne koristi zaobilazni put oko njihove konačne svijesti. Na početku teologije je écriture automatique. Religiozna ''privatna mnijenja'' Mateja ili Pavla bila bi, dakako, zanimljiva, ali ne obvezujuća; ona ostaju ograničenim i ljudski iscrpivim pozicijama svijesti. Tek teologijska hipoteza, uzdizanje do glasa Svetog Duha u diktatu Mateju i Pavlu, pomiče tekst u izvor neograničenog smisla.
Prosvjetiteljstvo se sada hoće pozabaviti ovim zahtjevom. Ono na početku posvjedočuje da rado želi u sve vjerovati ako se nađe netko tko bi ga uvjerio. Tu se pokazuje da, filologijski gledano, biblijski tekstovi ostaju jedinim svjedocima njih samih. Njihov značaj objave njihov je vlastiti zahtjev. Tekst ostaje tekst, a svaka tvrdnja da je on božanski nadahnut opet može biti samo ljudska, greški sklona tvrdnja. S pitanjem: otkuda mogu to znati? prosvjetiteljstvo upravo elegantno, bez posebne agresivnosti, posijeca korijene znanju objave. Ljudski um, pri najboljoj volji, na posvećenom tekstu ne može naći više od historijskih postavki koje je učinio čovjek.
Koliko god mogla biti neodoljiva historijsko-filologijska kritika Biblije – absolutizam vjere organizirane religije ne želi uzeti k znanju da je suspendiran po pravilima umijeća. On ''eksistira'' jednostavno dalje, ne, doduše, kao da nikada nije bilo te suspenzije i tog raskrinkavanja, no ipak tako, kao da iz toga ne valja povlačiti nikakve konsequencije, osim one da se kritičare mora studirati i ekskomunicirati. Tek nakon fundamentalne kritike novoga vijeka, teologija se potpuno uspinje na brod luđaka takozvane vjere te se sve dalje otiskuje od obale doslovne kritike. U 19. stoljeću crkve su dale signal za stapanjem poslijekritčkog iracionalizma s političkom reakcijom. Poput svih institucija ispunjenih voljom za preživljavanjem, one umiju izdržati ''ukidanje'' svojih osnova. Od toga vremena teolozi s cinicima imaju dodatno zajedništvo – smisao za golo samoodržanje. U bačvi šupljikave dogmatike oni su sebi uredili nastambu sve do Sudnjega dana.
(Peter Sloterdijk, Kritika ciničkog uma)

- 19:56 - A što Ti misliš o tome? (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.10.2006.

vegeterianstvo?

Sada, ljeti, odista je lako. Moja glavna hrana jesu: rajčice, paprika, luk u ulju i kruh. A onda prežgana juha. O, da sam pjesnik, svoju bih najljepšu pjesmu posvetio prežganoj juhi. U ulju neznatno poprženo bijelo brašno, kim, izvorska voda i sol. Ako udrobim kruh i nakon toga pojedem dvije jabuke, zdrav sam. (...)
Dok nam je prehrana loša, ne možemo računati da će nam se život srediti. I dok je naš osobni život neuredan, ne možemo računati na nestanak velikih nevolja svijeta. Zabrane su uzaludne. Načela još uzaludnija. Ne mogu se jesti tripice i istodobno čisto živjeti.
(Bela Hamvas, Jasmin i maslina)

...kaže da se [Pitagora] u tolikoj mjeri čistio i izbjegavao sve što je u vezi s ubojstvima da ne samo da nije jeo životinjsko meso nego da se nikada nije niti približavao kuharima i lovcima.
(Porfirije, prema Diels, Predsokratovci)
...i Pitagora takvu askezu propovijeda te naređuje da se ne jedu životinje.
(Strabon, prema Diels, Predsokratovci)
Pitagora je provodio susprezanje od životinjskoga mesa jer je to pridonosilo miru. Tko se navikne prezirati klanje dugih životinja, kao izopačeno i neprirodno, smatrat će još nezakonitijim i nepravednijim ubiti čovjeka ili se upustiti u rat. Osobito je poticao državnike i zakonodavce na susprezanje, jer ako bi htjeli postupati u najvišem stupnju pravedno, nesumnjivo je na njima leži da ne povređuju nikakve niže životinje, jer, kako bi mogli uvjeriti druge da postupe ispravno kad bi se sami pokazali upletenima u nezasitnu žudnju proždirući nama srodne životinje, jer su one, kroz učešće u životu i istim elementima i postojanje suosjećanja, s nama supripadne u bratskom savezu.
(Jamblih, Pitagorin život)

Ali zacijelo je nepravedno istrebljivati i ubijati one među drugim životinjama koje njihova narav ne potiče na štetu, kao što je nepravedno i ubijati takve ljude. (...)
Nađi mi nekoga tko je željan živjeti, koliko je to moguće, u skladu s umom i biti neometan strastima koje potiču tijelo, pa neka pokaže da je jedenje mesa lakše dostupno nego li jela od voća i povrća; da je meso jeftinije za pripraviti od neživotinjske hrane za koju uopće nisu potrebni kuhari; da je u usporedbi s neživotinjskom hranom po sebi lakša za probaviti nego li povrće, i da se brže upija u tijelo; da izaziva manje požuda te manje vodi pretilosti i grubosti nego li prehrana neživotinjskom hranom. (...)
Što se uzimanja pčelinjih proizvoda tiče, oni nastaju i iz našeg truda, pa je prikladno da se i dobitak dijeli: pčele sabiru med iz bilja, a mi se brinemo o pčelama. Stoga moramo podijeliti tako da one ne pretrpe nikakvu štetu, pa je ono što im nije na korist, a nama jest, na neki način njihova plaća nama. (...)
No uzimanje potrebnoga ne šteti ovcama, dok ćemo mi imati dobrobiti od striže i podijeliti njihovo mlijeko dok ih zbrinjavamo.
Pitagorovci drže da je ljubaznost i sućut spram nižih životinja vježba čovjekoljublja i sućuti. (...)
(Porfirije, O suzdržavanju od ubijanja životinja)

Nemojte oskvrnjivat, o smrtnici, svoja tjelesa
Jelima groznim! Ta žita imade i voća što grane
Savija svojom težinom, na čokoću jedro je grožđe
Ima slatkoga bilja, i takvog, što na vatri može
Blaže i meklje postat; mlijeka vam ne brani nitko
Ne brani ni meda, koji po majčinoj dušici miri
Rasipna zemlja ljude obdaruje bogatstvom svakim
I jelom blagim i hranu bez klanja i bez krvi daje.
(Ovidije, Metamorfoze)

Ako su te maksime istinite, pitagorejska načela odricanja od mesa goje nevinost; ukoliko su neosnovana barem nas uče štedljivosti, i kakav je to gubitak izgubiti okrutnost? Uskraćujem ti tek hranu lavova i lešinara... Zapitajmo se što je najbolje, ne što je uobičajeno. Volimo umjerenost – budimo pravedni – suzdržimo se krvoprolića. Nitko među nama nije tako blizak bogovima kao onaj tko pokazuje sućut.
(Seneka, Pisma, CVIII)

Zar doista možeš pitati koji je bio Pitagorin razlog da se suzdržava mesa? Ja bih se prije začudio nad onim izgredom i onim stanjem duše ili uma toga prvog čovjeka koji je učinio to – svojim ustima dodirnuo ranu i usne prinio mesu mrtvoga stvorenja, toga koji je pristavio stolove za mrtva, ustajala tjelesa i usudio se nazvati hranom one dijelove koji su tek maločas rikali i plakali, kretali se i živjeli. Kako su mu oči mogle podnijeti klanje dok su se grkljani rezali i kože derale i udovi otkidali jedni od drugih? Kako mu je nos podnio zadah?
(Plutarh, Moralia)

Ma kako god se to iskustvo objašnjavalo, sigurno je da su veliki mesoljupci okrutniji i nasilniji od ostalih ljudi. ...Svi su grubijani okrutni a tome uzrok nije njihov moral; ta okrutnost izvire iz njihove hrane. U rat idu jednako kao u lov, a s ljudima postupaju jednako kao s medvjedima. ...Homer prikazuje Kiklope, mesoždere, kao strahotne ljude, a Lotofage (jedače lopoča) kao ljude toliko prijazne da pri bilo kakvom susretu s njima čovjek zaboravi na sve, pa i na svoju domovinu, da bi nastavio živjeti među njima.
(Jean Jacques Rousseau, Emile)

Doista, [čovjek] može živjeti i uvelike živi loveći druge životinje; ali to je bijedan način – što bi mogao naučiti svatko tko pokuša hvatati zečeve u zamke, ili klati janjad – i smatrat će se dobrotvorom svoga roda onaj tko nauči ljude da se ograniče na neviniju i čestitiju dietu. Kakva god bila moja praksa, ne sumnjam da je dio sudbine ljudskoga roda, u njenom postupnom poboljšavanju, prestati jesti životinje, jednako kao što su divlja plemena prestala jesti jedni druge kad su došli u dodir s uljuđenijima.
U mom je slučaju praktična primjedba životinjskoj hrani bila njena nečistoća; pored toga, kad bih uhvatio, i očistio, i skuhao, i pojeo ribu, činilo se da me nije bitno nahranila. Bilo je to beznačajno i nepotrebno, i uz suviše troška. Malo kruha ili nekoliko krumpira polučilo bi isto, uz manje nevolja i prljavštine. ...Vjerujem da je svaki čovjek koji je ikad stremio očuvati u najboljem stanju svoje više ili poetske osobine bio osobito sklon suzdržati se od životinjske hrane, a i od suviše hrane bilo koje vrste.
(Henry David Thoreau, Walden)

ulomak premješten na novo izdanje bloga: Platon i vegeterijanstvo? (ulomci Platona, C. M. Painter i D. A. Dombrowskog)

- 16:26 - A što Ti misliš o tome? (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< listopad, 2006 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

  • opis bloga: pokušaj sebeuvođenja sabiranjem filosofskih tekstova