Među omiljene knjige moga djetinjstva spadaju podjednako Biblija (''Ilustrirana, za mlade'') i Najljepše priče klasične starine. Naravno, te knjige pri čitanju nisam doživljavao kao bitno različite: tamo Atena pomaže Odiseju, ovamo Jahve Davidu i Samsonu – svi su oni, zajedno s likovima iz stripova i filmova, i likovima iz moje vlastite mašte, spadali u moje junake, u moju osobnu mitologiju. Taj osjećaj naspram te knjige ili Knjige me nikad nije napustio: po čemu bi ta knjiga jedina bila Knjiga, ne-ljudska, Sveta, Jedina... dok su sve ostale tek puko ljudske knjige? Koliko mi se god u različitim životnim razdobljima dijelovi te knjige više ili manje sviđali, nikad u njoj nisam uspio vidjeti nešto bitno više nego li u ostalim knjigama na polici.
08.10.2006. (20:20)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Božja objava nije neko znanje koje nam se daje jer sami do njega ne možemo doći. Nisu to odgovori na neka pitanja koja imamo pravo sebi sami postaviti i sami na njih odgovoriti. Božja objava ne ugrožava filozofiju, pa ni ono njeno, po Heideggeru ključno pitanje ''zašto je uopće biće, a ne radije ništa?» (U tom pitanju se ne problematizira da li biće jest ili nije, već «kako to da biće jest, a ne radije ništa».) Božja objava je poruka upućena svim stvorenjima od onoga koji ih je stvorio da je on njihov otac i da ih voli. Zar bi bilo u redu da se stvoritelj svojim stvorenjima ne objavi? Kakav bi to stvoritelj, kakav bi to otac bio? Lažljivac, perverznjak ili cinik, ali nikako Ljubav. Onima kojima smeta da se Bog objavio žele: ili da ga uopće nema, ili, ako ga već ima, da bude nešto drugo a ne ono što jest.
09.10.2006. (21:53)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ja sasvim lijepo vjerujem da se Bog objavljuje, jedino mi je posve nevjerojatno da bi se objavio u jednoj jedinoj Knjizi, i to baš u toj. Zašto ne drugim narodima? Zašto se nije objavio Aboriđinima, zar je njih zaboravio, zar njima nije otac? Svi oni ljudi do kojih ta pisana Objava ni fizički nije ni mogla stići nisu Njegova djeca? Ja to ne mogu vjerovati. I slažem se da objava i filosofija ne konkuriraju. Heideggerov sam navod dao nasuprot Gilosonovom, jer je u naslovu njegove knjige ''kršćanska filosofija'', a Gilsona sam opet naveo jer on s kršćanske pozicije posve jasno kazuje da se ne radi ni o kakvom razlogu za vjerovanje, nego o odluci, činu vjere, volji da se vjeruje, o jednom ''vjerujem jer vjerujem''. To poštujem, ali meni osobno to je nemoguće.
10.10.2006. (14:31)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Kršćanstvo podrazumijeva slobodnu volju, a budući da je ona iluzija, nema ni kršćanskog boga. bog kod kojeg je sve determinirano, je jednostavno glupa ideja... a to je jedino što bi trebalo biti logički moguće.
10.10.2006. (14:56)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Božja objava Židovima i Arapima ( a drugi niti o njoj ne govore, niti je ne maju, barem ne u istom smislu) ne mora se smatrati privilegijem. Ona je veliki i teški povijesni zadatak. Prije svega zadatak da se u ljudskoj svijesti formira perspektiva povijesti kao perspektiva ljudskog zbivanja. Sa objavom počinje povijesno mišljenje, ono koje će prihvatiti i filozofija (Augustin, Vico, Hegel, Marx...)Počela se događati u jednom određenem povijesnom trenutku sa određenim povijesnim osobama i ima kontinuitet sve do pojave kršćanstva i Kurana. Oni preko kojih se dogodila postali su dionici jednog nauma čovjeku imanetnog ali tako velikog da ga bez vodstva odozgo ne mogu ostvariti. No ti koji su se da li voditi odozgo nisu bili neke marionete, već velike i jake osobnosti (Abraham, Jakov, Mojsije, Izaija, Jeremija, Isus, Muhamed). Sudjelovali su u nečem što daleko nadilazi tadašnji trenutak, što dolazi iz budućnosti i prema njoj podiže čitavu prošlost. Doživljavali su to kao blagoslov a ponekad i kao prokletstvo. Tako Jeremija kaže: «Ti me zavede, o JHVH, i dadoh se zavesti, nadjačao si me i svladao si me. A sada sam svima na podsmijeh iz dana u dan...»(Jr 20,7) Objava je jedinstven fenomen vezan uz Židove i Arape, nešto svojevrsno, kao što su svojevrsni hinduizam, budizam, taoizam ili pak grčka filozofija. Jedinstveni su i Aboriđani sa svojom kulturom. U objavi nema kozmologije, metafizičkih spekulacija (kao što ih ima u Vedama). Neke mudrosne knjige Biblije (Sirah, Knjiga mudrosti...) možda imaju tu intenciju ali ne spadaju u kanonske knjige. Bog prihvaća zatečenu kozmologiju, metafiziku, znanost umjetnost, običaje, kulturu uopće, da bi bio razumljiv onima kojima se u određenom trenutku objavljuje, što ne znači da neće na sve to utjecati, ali ne unutar religiozne razine već filozofske, znanstvene... Zato nema neke od Boga dane znanosti, filozofije, kulture. Davore, to što ti tražiš razloge ne tražiš nešto što bi Bog objave osuđivao, dapače, velika je stvar tražiti razloge; stvoreni smo kao umna bića i našem bivanju je imanentno da tražimo razloge. Ima jedno ograničenje – ne možemo tražiti razloge za vjeru u onoga tko nas nosi u svojoj maternici, barem ne one racionalne. Razlozi zbog kojih se predajemo onom bezuvjetnom su razlozi jednog drugog reda. Pascal ga zove poretkom srca. Poznavajući Davore tvoje tekstove, usudio bih se reći da te razloge i te kako uvažavaš (za razliku od Davora 000).
11.10.2006. (09:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Da... Imenjače, pitanje o slobodi volje (a i o slobodi uopće) jest povezano s kršćanstvom, ali nije nužno vezano uz kršćanstvo. Sasvim je moguće da čovjek smatra da ima slobodnu volju a da nije kršćanin. Tako da mi se čini da ta dva pitanja, o slobodi volje i o kršćanskoj Objavi, nije nužno promatrati zajedno. Isto tako, Milje, to da je ljubav ono božansko, iili čak da je Bog ljubav, moguće je vjerovati i bez da je čovjek kršćanin. Dapače, čini mi se da mnogi nekršćani to vjeruju, i slijede put srca (npr. ovaj ili ovaj ili mnogi drugi). Predavanje bezuvjetnom isto tako nije privilegij vjernika u objavljenu Knjigu. Ono što jest differentia specifica vjernika u Objavu (Svetu knjigu) je vjera da je baš ta Knjiga božanska a druge da su puko ljudske. I to je ono što je meni posve nevjerojatno. Kršćanstvo nije vjera u slobodnu volju, niti vjera da je Bog ljubav, nego vjera da su stanoviti povijesni događaji prije dvije tisuće godina u Izraelu presudni za svakog čovjeka. Dakle, što se tiče povijesnosti, mogu donekle prihvatiti. Ali, prelako si prešao preko mog pitanja o Aboriđinima. Jer taj argument se izravno odnosi na ono što si napisao: ''Božja objava je poruka upućena svim stvorenjima od onoga koji ih je stvorio da je on njihov otac i da ih voli. Zar bi bilo u redu da se stvoritelj svojim stvorenjima ne objavi? Kakav bi to stvoritelj, kakav bi to otac bio? Lažljivac, perverznjak ili cinik, ali nikako Ljubav.'' Ja jednostavno ne mogu vjerovati da se nekima objavio a drugima nije - suviše je nepravde u tome.
11.10.2006. (10:41)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Apsolutno, i oni koji nisu kršćani vjeruju da je Bog ljubav, i predaju se apsolutnom. Teško je reći tko to čini potpunije i predanije. Nismo zakinuti u svojoj ljubavi prema Bogu i njegovoj ljubavi prema svima nama ma kojem Putu pripadali. Što se tiče uzdizanja Biblije kao božanske nad ostale knjige kao puko ljudske – mislim da se ne radi ni o kakvom uzdizanju. Naime radi se o knjizi sasvim druge vrste. Bog nije napisao Metafiziku kojom bi konkurirao Aristotelu, ili pak Elemente geometrije kojom bi konkurirao Euklidu. Nije napisao ni neki roman koji bi bio bolji od npr. Braće Karamazovih Dostojevskog, ili neku poeziju koja bi bila jača od npr. Tagorine. Njegova knjiga je naprosto testament (Tako se i zove: Stari testament i Novi testament) isprava o jedinstvenim događajima između Boga i čovječanstva. Ona je jaka po tom testamentu a što se same izvedbe tiče sve je na razini, kako ti kažeš, pukog ljudskog – ovisi o umjetničkoj, filozofskoj snazi njenih pisaca. (Ali to puko ljudsko često je toliko jako da se može nazvati božanskim bez obzira našlo se u Bibliji ili negdje drugdje. U tom smislu ima puno božanskih knjiga). Kažeš da kršćanstvo nije vjera u slobodnu volju, niti vjera da je Bog ljubav, nego vjera da su stanoviti povijesni događaji prije dvije tisuće godina u Izraelu presudni za svakog čovjeka. To je djelomično točno: kršćanin vjeruje u autentičnost tih događaja, on vjeruje da su oni presudni za svakog čovjeka. Prije svega to je vjera u Kristovo uskrsnuće. Ono se kao članak vjere ispovijeda u Credu. Ali isto tako možemo reći da je Kristovo uskrsnuće jedan od razloga vjere. Ovako gledano ono je događaj koji ima svoje svjedoke. Kad je nakon Judinog samoubojstva izabran novi apostol (Matija) bilo je važno da bude svjedokom uskrsnuća a ne samo onaj koji u to vjeruje. Razlika između događaja i vjere jasno se vidi u čuvenoj Pavlovoj rečenici gdje stoji ako Krist nije uskrsnuo uzalud je naša vjera (I Kor 15,17). Svjedoci (a ne samo vjernici) Isusovog uskrsnuća su i kršćani ukoliko u primili silu Duha svetoga, onu silu koja je Krista podigla od mrtvih (Rim, 8,11). Događaj Isusovog uskrsnuća bi trebao biti radosna vijest za čitavo čovječanstvo. Kršćani pokušavaju druge uvući u taj veliki događaj ali teško uspijevaju jer drugi imaju svoje događaje, svoje testamente, svoje velike ljubavi. Nekima testamenti nisu ni potrebni jer im je samo po sebi razumljivo da ih Bog voli, da je duša besmrtna... Ti događaji i te ljubavi ne bi smjele biti prepreka već prilika za međusobno veće razumijevanje i obogaćivanje. Kažeš «Ali, prelako si prešao preko mog pitanja o Aboriđinima. Jer taj argument se izravno odnosi na ono što si napisao: ''Božja objava je poruka upućena svim stvorenjima od onoga koji ih je stvorio da je on njihov otac i da ih voli. Zar bi bilo u redu da se stvoritelj svojim stvorenjima ne objavi? Kakav bi to stvoritelj, kakav bi to otac bio? Lažljivac, perverznjak ili cinik, ali nikako Ljubav.'' Ja jednostavno ne mogu vjerovati da se nekima objavio a drugima nije - suviše je nepravde u tome.» Bog se objavljuje na mnoge načine. I sve stvoreno njegova je objava. Svatko im u dušu usađeni um i može razviti sposobnosti da tu objavu otkrije. Svaki čovjek, pa i Aboriđanin je slika Božja. (Često se vraćam knjizi pod naslovom «Adam u okeru» i mogu se uvijek iznova uvjeriti u ovu veliku istinu.) Što se objave testamenta tiče, ne vidim nepravdu u tome što se Bog odlučio da ga sklopi sa jednim od naroda a ne sa svakim posebno, naravno pod uvjetom da se ne odnosi samo na taj narod nego na sve narode. Bila bi nepravda kad u njega ne bi bili uključeni svi narodi. Sama Biblija kao jedinstvo dvaju testamenata događaj je najvišeg ranga. U tisuću godina njenog nastajanja ugrađeni su doprinosi mnogih autora. Događaj je i to kako su se toliko različiti i z različitih razdoblja uskladili. To je vidljivo i na jednom vanjskom detalju. Biblija ima ukupno 66 knjiga podijeljenih (naknadno i bez svjesne spekulacije čisto pragmatično) na 1188 poglavlja (parovi brojeva 66, 11, 88, ili na drugom mjestu 77!) Prepolovimo li je na dva jednaka dijela dolazimo do središta (594 + 594) Središnje poglavlje je najkraći psalam u Bibliji, onaj 117. Njegova poruka sržna je poruka Biblije: «Aleluja! Hvalite JHVH, svi puci, slavite ga svi narodi! Silna je prema nama ljubav njegova, i vjernost JHVH ostaje dovijeka.» Ovo «prema nama» očito podrazumijeva i prema Aboriđanima. Ne bojim se da se oni tom zovu nisu odazvali, bez obzira da li ga na ovom mjestu pročitali ili ne, bilo ono u samom srcu Biblije ili bilo gdje drugdje.
14.10.2006. (09:58)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
Među omiljene knjige moga djetinjstva spadaju podjednako Biblija (''Ilustrirana, za mlade'') i Najljepše priče klasične starine. Naravno, te knjige pri čitanju nisam doživljavao kao bitno različite: tamo Atena pomaže Odiseju, ovamo Jahve Davidu i Samsonu – svi su oni, zajedno s likovima iz stripova i filmova, i likovima iz moje vlastite mašte, spadali u moje junake, u moju osobnu mitologiju. Taj osjećaj naspram te knjige ili Knjige me nikad nije napustio: po čemu bi ta knjiga jedina bila Knjiga, ne-ljudska, Sveta, Jedina... dok su sve ostale tek puko ljudske knjige? Koliko mi se god u različitim životnim razdobljima dijelovi te knjige više ili manje sviđali, nikad u njoj nisam uspio vidjeti nešto bitno više nego li u ostalim knjigama na polici.
08.10.2006. (20:20) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Davor000
Ja sam se, za razliku od Biblije, pronašao u priručniku za mlade padobrance.
08.10.2006. (20:27) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
tajanstvena_
hm....zanimljivo
08.10.2006. (20:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Razgovarajmo o krugu
Božja objava nije neko znanje koje nam se daje jer sami do njega ne možemo doći. Nisu to odgovori na neka pitanja koja imamo pravo sebi sami postaviti i sami na njih odgovoriti. Božja objava ne ugrožava filozofiju, pa ni ono njeno, po Heideggeru ključno pitanje ''zašto je uopće biće, a ne radije ništa?» (U tom pitanju se ne problematizira da li biće jest ili nije, već «kako to da biće jest, a ne radije ništa».) Božja objava je poruka upućena svim stvorenjima od onoga koji ih je stvorio da je on njihov otac i da ih voli. Zar bi bilo u redu da se stvoritelj svojim stvorenjima ne objavi? Kakav bi to stvoritelj, kakav bi to otac bio? Lažljivac, perverznjak ili cinik, ali nikako Ljubav. Onima kojima smeta da se Bog objavio žele: ili da ga uopće nema, ili, ako ga već ima, da bude nešto drugo a ne ono što jest.
09.10.2006. (21:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
Ja sasvim lijepo vjerujem da se Bog objavljuje, jedino mi je posve nevjerojatno da bi se objavio u jednoj jedinoj Knjizi, i to baš u toj. Zašto ne drugim narodima? Zašto se nije objavio Aboriđinima, zar je njih zaboravio, zar njima nije otac? Svi oni ljudi do kojih ta pisana Objava ni fizički nije ni mogla stići nisu Njegova djeca? Ja to ne mogu vjerovati. I slažem se da objava i filosofija ne konkuriraju. Heideggerov sam navod dao nasuprot Gilosonovom, jer je u naslovu njegove knjige ''kršćanska filosofija'', a Gilsona sam opet naveo jer on s kršćanske pozicije posve jasno kazuje da se ne radi ni o kakvom razlogu za vjerovanje, nego o odluci, činu vjere, volji da se vjeruje, o jednom ''vjerujem jer vjerujem''. To poštujem, ali meni osobno to je nemoguće.
10.10.2006. (14:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Davor000
Kršćanstvo podrazumijeva slobodnu volju, a budući da je ona iluzija, nema ni kršćanskog boga. bog kod kojeg je sve determinirano, je jednostavno glupa ideja... a to je jedino što bi trebalo biti logički moguće.
10.10.2006. (14:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Razgovarajmo o krugu
Božja objava Židovima i Arapima ( a drugi niti o njoj ne govore, niti je ne maju, barem ne u istom smislu) ne mora se smatrati privilegijem. Ona je veliki i teški povijesni zadatak. Prije svega zadatak da se u ljudskoj svijesti formira perspektiva povijesti kao perspektiva ljudskog zbivanja. Sa objavom počinje povijesno mišljenje, ono koje će prihvatiti i filozofija (Augustin, Vico, Hegel, Marx...)Počela se događati u jednom određenem povijesnom trenutku sa određenim povijesnim osobama i ima kontinuitet sve do pojave kršćanstva i Kurana. Oni preko kojih se dogodila postali su dionici jednog nauma čovjeku imanetnog ali tako velikog da ga bez vodstva odozgo ne mogu ostvariti. No ti koji su se da li voditi odozgo nisu bili neke marionete, već velike i jake osobnosti (Abraham, Jakov, Mojsije, Izaija, Jeremija, Isus, Muhamed). Sudjelovali su u nečem što daleko nadilazi tadašnji trenutak, što dolazi iz budućnosti i prema njoj podiže čitavu prošlost. Doživljavali su to kao blagoslov a ponekad i kao prokletstvo. Tako Jeremija kaže: «Ti me zavede, o JHVH, i dadoh se zavesti, nadjačao si me i svladao si me. A sada sam svima na podsmijeh iz dana u dan...»(Jr 20,7)
Objava je jedinstven fenomen vezan uz Židove i Arape, nešto svojevrsno, kao što su svojevrsni hinduizam, budizam, taoizam ili pak grčka filozofija. Jedinstveni su i Aboriđani sa svojom kulturom. U objavi nema kozmologije, metafizičkih spekulacija (kao što ih ima u Vedama). Neke mudrosne knjige Biblije (Sirah, Knjiga mudrosti...) možda imaju tu intenciju ali ne spadaju u kanonske knjige. Bog prihvaća zatečenu kozmologiju, metafiziku, znanost umjetnost, običaje, kulturu uopće, da bi bio razumljiv onima kojima se u određenom trenutku objavljuje, što ne znači da neće na sve to utjecati, ali ne unutar religiozne razine već filozofske, znanstvene... Zato nema neke od Boga dane znanosti, filozofije, kulture.
Davore, to što ti tražiš razloge ne tražiš nešto što bi Bog objave osuđivao, dapače, velika je stvar tražiti razloge; stvoreni smo kao umna bića i našem bivanju je imanentno da tražimo razloge. Ima jedno ograničenje – ne možemo tražiti razloge za vjeru u onoga tko nas nosi u svojoj maternici, barem ne one racionalne. Razlozi zbog kojih se predajemo onom bezuvjetnom su razlozi jednog drugog reda. Pascal ga zove poretkom srca. Poznavajući Davore tvoje tekstove, usudio bih se reći da te razloge i te kako uvažavaš (za razliku od Davora 000).
11.10.2006. (09:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
davor
Da... Imenjače, pitanje o slobodi volje (a i o slobodi uopće) jest povezano s kršćanstvom, ali nije nužno vezano uz kršćanstvo. Sasvim je moguće da čovjek smatra da ima slobodnu volju a da nije kršćanin. Tako da mi se čini da ta dva pitanja, o slobodi volje i o kršćanskoj Objavi, nije nužno promatrati zajedno. Isto tako, Milje, to da je ljubav ono božansko, iili čak da je Bog ljubav, moguće je vjerovati i bez da je čovjek kršćanin. Dapače, čini mi se da mnogi nekršćani to vjeruju, i slijede put srca (npr. ovaj ili ovaj ili mnogi drugi). Predavanje bezuvjetnom isto tako nije privilegij vjernika u objavljenu Knjigu. Ono što jest differentia specifica vjernika u Objavu (Svetu knjigu) je vjera da je baš ta Knjiga božanska a druge da su puko ljudske. I to je ono što je meni posve nevjerojatno.
Kršćanstvo nije vjera u slobodnu volju, niti vjera da je Bog ljubav, nego vjera da su stanoviti povijesni događaji prije dvije tisuće godina u Izraelu presudni za svakog čovjeka. Dakle, što se tiče povijesnosti, mogu donekle prihvatiti. Ali, prelako si prešao preko mog pitanja o Aboriđinima. Jer taj argument se izravno odnosi na ono što si napisao: ''Božja objava je poruka upućena svim stvorenjima od onoga koji ih je stvorio da je on njihov otac i da ih voli. Zar bi bilo u redu da se stvoritelj svojim stvorenjima ne objavi? Kakav bi to stvoritelj, kakav bi to otac bio? Lažljivac, perverznjak ili cinik, ali nikako Ljubav.'' Ja jednostavno ne mogu vjerovati da se nekima objavio a drugima nije - suviše je nepravde u tome.
11.10.2006. (10:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Razgovarajmo o krugu
Apsolutno, i oni koji nisu kršćani vjeruju da je Bog ljubav, i predaju se apsolutnom. Teško je reći tko to čini potpunije i predanije. Nismo zakinuti u svojoj ljubavi prema Bogu i njegovoj ljubavi prema svima nama ma kojem Putu pripadali.
Što se tiče uzdizanja Biblije kao božanske nad ostale knjige kao puko ljudske – mislim da se ne radi ni o kakvom uzdizanju. Naime radi se o knjizi sasvim druge vrste. Bog nije napisao Metafiziku kojom bi konkurirao Aristotelu, ili pak Elemente geometrije kojom bi konkurirao Euklidu. Nije napisao ni neki roman koji bi bio bolji od npr. Braće Karamazovih Dostojevskog, ili neku poeziju koja bi bila jača od npr. Tagorine. Njegova knjiga je naprosto testament (Tako se i zove: Stari testament i Novi testament) isprava o jedinstvenim događajima između Boga i čovječanstva. Ona je jaka po tom testamentu a što se same izvedbe tiče sve je na razini, kako ti kažeš, pukog ljudskog – ovisi o umjetničkoj, filozofskoj snazi njenih pisaca. (Ali to puko ljudsko često je toliko jako da se može nazvati božanskim bez obzira našlo se u Bibliji ili negdje drugdje. U tom smislu ima puno božanskih knjiga).
Kažeš da kršćanstvo nije vjera u slobodnu volju, niti vjera da je Bog ljubav, nego vjera da su stanoviti povijesni događaji prije dvije tisuće godina u Izraelu presudni za svakog čovjeka. To je djelomično točno: kršćanin vjeruje u autentičnost tih događaja, on vjeruje da su oni presudni za svakog čovjeka. Prije svega to je vjera u Kristovo uskrsnuće. Ono se kao članak vjere ispovijeda u Credu. Ali isto tako možemo reći da je Kristovo uskrsnuće jedan od razloga vjere. Ovako gledano ono je događaj koji ima svoje svjedoke. Kad je nakon Judinog samoubojstva izabran novi apostol (Matija) bilo je važno da bude svjedokom uskrsnuća a ne samo onaj koji u to vjeruje. Razlika između događaja i vjere jasno se vidi u čuvenoj Pavlovoj rečenici gdje stoji ako Krist nije uskrsnuo uzalud je naša vjera (I Kor 15,17). Svjedoci (a ne samo vjernici) Isusovog uskrsnuća su i kršćani ukoliko u primili silu Duha svetoga, onu silu koja je Krista podigla od mrtvih (Rim, 8,11).
Događaj Isusovog uskrsnuća bi trebao biti radosna vijest za čitavo čovječanstvo. Kršćani pokušavaju druge uvući u taj veliki događaj ali teško uspijevaju jer drugi imaju svoje događaje, svoje testamente, svoje velike ljubavi. Nekima testamenti nisu ni potrebni jer im je samo po sebi razumljivo da ih Bog voli, da je duša besmrtna... Ti događaji i te ljubavi ne bi smjele biti prepreka već prilika za međusobno veće razumijevanje i obogaćivanje.
Kažeš «Ali, prelako si prešao preko mog pitanja o Aboriđinima. Jer taj argument se izravno odnosi na ono što si napisao: ''Božja objava je poruka upućena svim stvorenjima od onoga koji ih je stvorio da je on njihov otac i da ih voli. Zar bi bilo u redu da se stvoritelj svojim stvorenjima ne objavi? Kakav bi to stvoritelj, kakav bi to otac bio? Lažljivac, perverznjak ili cinik, ali nikako Ljubav.'' Ja jednostavno ne mogu vjerovati da se nekima objavio a drugima nije - suviše je nepravde u tome.»
Bog se objavljuje na mnoge načine. I sve stvoreno njegova je objava. Svatko im u dušu usađeni um i može razviti sposobnosti da tu objavu otkrije. Svaki čovjek, pa i Aboriđanin je slika Božja. (Često se vraćam knjizi pod naslovom «Adam u okeru» i mogu se uvijek iznova uvjeriti u ovu veliku istinu.) Što se objave testamenta tiče, ne vidim nepravdu u tome što se Bog odlučio da ga sklopi sa jednim od naroda a ne sa svakim posebno, naravno pod uvjetom da se ne odnosi samo na taj narod nego na sve narode. Bila bi nepravda kad u njega ne bi bili uključeni svi narodi.
Sama Biblija kao jedinstvo dvaju testamenata događaj je najvišeg ranga. U tisuću godina njenog nastajanja ugrađeni su doprinosi mnogih autora. Događaj je i to kako su se toliko različiti i z različitih razdoblja uskladili. To je vidljivo i na jednom vanjskom detalju. Biblija ima ukupno 66 knjiga podijeljenih (naknadno i bez svjesne spekulacije čisto pragmatično) na 1188 poglavlja (parovi brojeva 66, 11, 88, ili na drugom mjestu 77!) Prepolovimo li je na dva jednaka dijela dolazimo do središta (594 + 594) Središnje poglavlje je najkraći psalam u Bibliji, onaj 117. Njegova poruka sržna je poruka Biblije:
«Aleluja! Hvalite JHVH, svi puci, slavite ga svi narodi! Silna je prema nama ljubav njegova, i vjernost JHVH ostaje dovijeka.»
Ovo «prema nama» očito podrazumijeva i prema Aboriđanima. Ne bojim se da se oni tom zovu nisu odazvali, bez obzira da li ga na ovom mjestu pročitali ili ne, bilo ono u samom srcu Biblije ili bilo gdje drugdje.
14.10.2006. (09:58) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...