objava?
ulomci premješteni na novo izdanje bloga:
Bog kaže: ja jesam? (ulomak iz Étienne Gilson, Uvod u kršćansku filozofiju)
je li kršćanska filosofija drveno željezo? (ulomci M. Heideggera, J. G. Trabbica i A. Vučkovića)
Za kršćansku civilizaciju Sveto pismo dobiva vrijednost iznad svega ostaloga kroz zamisao da je riječ o djelu božanskog diktata. Ljudski razum mora mu se podvrći jednako tako kao što se osjetila moraju pokoriti pogledu na neko ''čudo'', koje se događa pri vlastitim očima. Odjeven u različite materinske jezike iz svetoga teksta govori ''glas'' Božji, teologijski: Sveti Duh.
Knjiga se javlja ''svetom'' kao tekst koji se korijeni u absolutnome. Prema tome, nijedna interpretacija ne može iscrpsti njegov višak smisla, koji se obnavlja u ljudskim epohama. Eksegeza nije ništa drugo nego onoliko uzaludan, koliko nužan, pokušaj da se taj ocean značenja pretoči u malu žlicu našeg razumijevanja. No, sva tumačenja i primjene ostaju naposljetku samo ljudski i uzaludni bez pretpostavke da je sam tekst božanski nadahnut. Tek vjera izdiže Pismo do njegova osebujna položaja. To je, riječju, vjera u objavnu prirodu Biblije kojom ona naprosto postaje svetom knjigom.
Ona se navješta toliko naivno i radikalno koliko god je moguće u učenju ''verbalne inspiracije'' – po kojemu je Sveti Duh ljudskim pisarima diktirao izravno u pero, a da pri tome ne koristi zaobilazni put oko njihove konačne svijesti. Na početku teologije je écriture automatique. Religiozna ''privatna mnijenja'' Mateja ili Pavla bila bi, dakako, zanimljiva, ali ne obvezujuća; ona ostaju ograničenim i ljudski iscrpivim pozicijama svijesti. Tek teologijska hipoteza, uzdizanje do glasa Svetog Duha u diktatu Mateju i Pavlu, pomiče tekst u izvor neograničenog smisla.
Prosvjetiteljstvo se sada hoće pozabaviti ovim zahtjevom. Ono na početku posvjedočuje da rado želi u sve vjerovati ako se nađe netko tko bi ga uvjerio. Tu se pokazuje da, filologijski gledano, biblijski tekstovi ostaju jedinim svjedocima njih samih. Njihov značaj objave njihov je vlastiti zahtjev. Tekst ostaje tekst, a svaka tvrdnja da je on božanski nadahnut opet može biti samo ljudska, greški sklona tvrdnja. S pitanjem: otkuda mogu to znati? prosvjetiteljstvo upravo elegantno, bez posebne agresivnosti, posijeca korijene znanju objave. Ljudski um, pri najboljoj volji, na posvećenom tekstu ne može naći više od historijskih postavki koje je učinio čovjek.
Koliko god mogla biti neodoljiva historijsko-filologijska kritika Biblije – absolutizam vjere organizirane religije ne želi uzeti k znanju da je suspendiran po pravilima umijeća. On ''eksistira'' jednostavno dalje, ne, doduše, kao da nikada nije bilo te suspenzije i tog raskrinkavanja, no ipak tako, kao da iz toga ne valja povlačiti nikakve konsequencije, osim one da se kritičare mora studirati i ekskomunicirati. Tek nakon fundamentalne kritike novoga vijeka, teologija se potpuno uspinje na brod luđaka takozvane vjere te se sve dalje otiskuje od obale doslovne kritike. U 19. stoljeću crkve su dale signal za stapanjem poslijekritčkog iracionalizma s političkom reakcijom. Poput svih institucija ispunjenih voljom za preživljavanjem, one umiju izdržati ''ukidanje'' svojih osnova. Od toga vremena teolozi s cinicima imaju dodatno zajedništvo – smisao za golo samoodržanje. U bačvi šupljikave dogmatike oni su sebi uredili nastambu sve do Sudnjega dana.
(Peter Sloterdijk, Kritika ciničkog uma)
|