so far away...

nedjelja, 31.05.2020.

staza Malog Princa...

Jučer smo ispenjali stazu Malog Princa, toliko prikladnog naziva. Nije bila najlakša, slobodno mogu reći da je do sad najzahtjevnija koju sam prošla (s usponom na Bili kuk). Do sad sam prošla ponešto veranja, svidio mi se uspon na Montokuc na Mljetu i Vihoraški put po bijelim stijenama kojem ovo malo i sliči ali je...dulje, teže, bajkovitije. Puhao je vjetar u početku, u silasku do ceste je padala i kiša, po skliskoj stijeni i siparu, kad su noge već bile umorne. Danas je muskulfiber tu, onako, konkretan. Stazu se prolazi 2,5 sata...samo 2,5 km udaljenosti. Naravno, hoda do tamo i natrag smo uz neka dodatna veranja i nafotkavanja hodali oko 9 sati.

Teško je u riječi pretočiti ono što smo tamo pronašli. Opet nisam uzela fotoaparat jer sam išla sa ekipom koju ne znam, ni tempo ni pravila, znala sam da će biti penjanja i da će mi možda smetati, a i kiša je bila moguća. Bilo mi je žao kad sam vidjela da bih stigla fotkati i da ima već jedan fotograf u grupi. No, ima nekoliko ok fotki i s mobitela, a ionako se doživljaj ne da prenjeti ni slikom ni riječima onako u potpunosti. Treba ga doživjeti i sam. Sa svojom interpretacijom.

Ovaj mi je itekako trebao, nakon svih prevrata i ograničenja i tuge što ne mogu tamo gdje najviše želim. Nakon niti pola sata u šumi sve neke svakodnevne brige i ludosti samo nestanu. Pojavi se ono zaigrano, slobodno i sretno dijete koje se svemu divi i čudi i voli. Smijali smo se u jednom trenu tako da su me boljeli i trbušnjaci i obrazi. Radili smo razne ludorije, verali se na svaku izvaljenu bukvu.Onaj strah od visine koji toliko spominjem, pa se ipak pitam da li je uopće bio prisutan kod mene u nekoj ozbiljnoj količini, sad je stvarno neznatan.

A ova staza opravdava svoje ime u potpunosti. Puna bajkovitih kutaka i toliko nevjerojatnih prirodnih tvorevina, prirode toliko silno predivne da te samo preseli u svijet u kojem samo postojiš. I smiješ se i dišeš prvi puta nakon dugo vremena i doslovno i preneseno. Svijet slobode i potpore...od ljudi oko tebe i od života samog. Ne znam kako to bolje opisati. Oni koji hodaju će znati, svi ostali...neka probaju. Ima nešto tamo gore što puni baterije bolje od ičega. I kroz umor odmara. Zdrav fizički umor i bistriju glavu. Ima onaj jedan citat; Into the mountains I go, to lose my mind and find my soul. To je vjerojatno to.

Staza je izazovna i teška...kao i život, ali i divna i čarobna...kao i šuma, kao i život. Neke ljude pratimo, neke podupiremo, neke savjetujemo, nikoga ne gubimo. Osim ponekad samih sebe i tog Malog Princa u sebi. Srećom, uvijek ga možemo ponovo sresti, možemo zastati i prestati zbrajati. Možemo brinuti za tu svoju ružu...možemo biti prijatelji sa lisicom. Nekako me najviše fascinirala ta lisica i stvaranje povjerenja, to pripitomljavanje u knjižici. Možda je još uvijek u mom životu baš taj dio ključan. A svi ti likovi, računali mi na njih ili ne, žive i putuju s nama. S kamena na kamen, kroz škrape i prolaze i kroz one obične dane u gradu i u poslu.
Nemojmo ih zaboraviti, njegovati ruže, stvarati prijatelje i putovati kroz ove naše dane s osmjesima na licu. Sve one teže staze nas tome nauče...bile šumske ili životne.

četvrtak, 21.05.2020.

gradovi u pijesku

Mi nismo ni počeli. Što god ti vjerovao, u mom svijetu, ti si netko tko je tek trebao graditi svoje mjesto. Dobio si ga, dočekala sam te širom raširenih ruku i otvorena srca, s osmjehom. Sve tvoje strahove i brige, nesigurnosti. Udahnula lakoću i smijeh, zajedno smo to nekako...postavili na mjesto. No, jesu li to bili samo temelji jednog grada u pijesku kojeg je prvi val odnio u nepovrat?

Vjerojatno. I dugo je sve spavalo u meni potisnuto, uvjerena da me brine posao i sve ostalo...pa ipak, ono s čim se nisam željela suočiti bili su ti neki neizgrađeni gradovi...eh, koliko li su mogli biti divni...koja bi to bila sjećanja...

mene je tako lako izgubiti...

Opet sam se nakon što si se javio prepustila glazbi...napokon. I tuzi koja preplavljuje. S kime ću, ako ne s tobom, ikada, moći pričati onako...beskrajno dugo, beskrajno iskreno, beskrajno potpuno?
Je li to varka? Ili smo zaista pronašli nešto posebno? I zašto smo toliko brzo i toliko bolno nagazili na one najbolnije stvari jedno u drugome? Kao i uvijek, ne može mi biti žao što smo nakratko gradili te pješćane tvorevine...niti što si ti bio, nekako bliži od ikoga. Bez obzira na to što si začas postao najopasniji od svih...

Jednom će netko naići...na mene koja ne treba potvrde, koja na čezne, koja ne traga za ljubavlju...u onima koji ne dolaze. Na mene koja sebi vjeruje. Do tada...bio si nada...

nedjelja, 03.05.2020.

što napravi planin(o/a)renje?

Da, to jesam ja. Netko tko će dozvoliti da bude vođen. S punim povjerenjem u one ispred mene.
Njihova znanja, njihovo snalaženje čak i kad se gube...iskustvo volju i iznad svega ljubav i divljenje prema prirodi.

Kako to ponekad izgleda? Jučer...
Nas dvije, same, ona zna put. Odbijam ići ljepšim neoznačenim jer nekako, nije u pravom smjeru...složila se. Bilo je blata, more, psuješ ga i sam sebe što ti je to trebalo. Petnaest minuta kasnije si u ekstazi jer je šuma toliko divna. Pa opet psuješ i smiješ se sam sebi. Opet si dijete koje ima radosti u sebi, šuma te nekako očisti od svega. Dokazali su to, što radi imunitetu. Onda ti je vruće i sparno, onda čuješ grmljavinu i pitaš se da li nastavit. Nas dvije gotovo uvijek dođemo tamo kud smo krenule. Čak i ako ne, naučimo ponešto putem.

Onda krene kiša i staješ na zadnjem dijelu puta pod neko sklonište i pričekaš da prođe. Brineš čitavo vrijeme kako ćeš onaj zadnji dio puta, kad se vratiš u civilizaciju proći po kiši, a nisi uzeo baš nešto nepromočivo i kišobran ili kabanicu. Kratko odmoriš i pojedeš na cilju...i stuštiš se natrag blatnjavim putem, uz dijelove koje si zaboravio, ali sjećaš se skretanja...i brži si natrag nego tamo.

Ubereš opet malo bljušta i prasećeg zelja i pokažeš ono....ono...pasji zub, upita ona?
Naučiš s vremenom i nekoliko biljaka koje su jestive ili ljekovite. Teško to pamtiš, no prepoznaješ ih. Naučiš vjerovati u život, u ljude koji će ipak prihvatiti i dolutale, nahraniti gladne, pronaći ti ono što ti nedostaje...i nekako usput dati ti sve one najbitnije životne lekcije. Možda malo idealiziram, ali ne bih rekla. Ako me išta u životu rapidno promijenilo, to je planinarenje. Samo onaj osjećaj ispunjenosti i ta neka sreća na licima svih nas koji bauljamo brdima...to je transformacija.

Naučiš se ponekad i toleranciji, vide se tu svakakve reakcije...iz mene ispadne ponekad i ono što me dugo tištilo. Sabereš sve to, sagledaš možda iz neke druge perspektive...i pustiš. Nije to lako, ali učimo.

I onda povratak...briga oko kiše po asfaltu? Ispale smo na mjesto s pogledom koji nitko ne može platiti...a svjetlo je taman tih naših pet minuta bilo najljepše moguće. Obala Save, jezera ispod, brda koja se kupaju u čaroliji prosijavanja svjetla kroz oblake...bez i malo izmaglice. Čist i opran dan. Najljepše su stvari još uvijek besplatne. Bez fotoaparata da to zabilježim...pa ipak s istim divljenjem. I onda srna na puteljku, koja nas se čak nije ni bojala. Život je čarolija, nema smisla to zaboravljati.

petak, 01.05.2020.

poznavati se...

Mislila sam da nikako ne volim obrade. No, u zadnje vrijeme sve se češće dogodi da mi neka paše i više od originala.
Zanimljivo je kako sami sebe ponekad ne poznajemo, nismo svjesni kako se mijenjamo i nekako...povijamo oko niti vlastitog života. Kako nešto što je jučer bilo za nas, sutra možda neće biti...kako hrana koju smo voljeli prestaje biti zanimljiva, a neka nova, neočekivano postane dobra. Bilo bi dosadno da nije tako.

I jedna šetnja na dvostrukoj slobodi (od izolacije i od nekoga koga sam odabrala pustiti) uz ovaj soundtrack...zelenilo krošnji i dijete na biciklu koje se u krugovima vozi kroz lokvu. Ptica koja preljeće...i ja u nekom svom ritmu...ponovo se osjećam živo. Onako, tek tinja u meni.
Vraćam onu mogućnost da usrećim sama sebe...i da me vesele sitnice i neke druge stvari...a ne onaj netko kome sam toliko voljno dala svu svoju moć. Predala na neviđeno...znajući da to i nije pametno.

Ne, ovo nije bila ružna priča...bila je možda i najljepša ako se zanemari par okolnosti (koje se nisu ni mogle ni smjele zanemariti). Pa ipak...rušila sam svoje samopouzdanje i sama...a i on je malo pomogao. Gotovo sam školski primjer kako ući u nezdrave odnose. Ne znam da li ću si ikada vjerovati dovoljno da to izbjegnem. A možda jednostavno sve ovo što cijenim i radim kad ovisim samo o sebi...ne smijem prestati kad nađem nekog tko bi me možda mogao voljeti.
Živim očigledno u nekom čudnom uvjerenju da bez tog nekoga, ništa nije dovoljno ni smisleno.
Vjerojatno sam jedna od mnogih. Puno je teže tražiti vlastite puteve...nego prilagoditi se nekome i biti uz nekoga pod cijenu samih sebe. Sve se svodi na to čini se. Pa ipak, na kraju uvijek biramo sebe. Makar se skrivali iza nekih drugih ideala. Makar birali put koji je lakši. Je li doista?

Postajem blaža...i prema sebi i drugima. Razumijem više i osuđujem manje, čak i one izbore koji se meni ne sviđaju. Ono što se nama čini kao najbolje za nekoga...zaista ne mora biti. Hvala mlađem bratu što mi je to napokon ukazao i izbrisao neku moju umišljenu krivnju da je on gore prošao u životu. Kad si odrastao sve se svodi na vlastite odabire. Ponekad i kompromise sa previsokom cijenom. Pa ipak...odabire. Moji su ponekad teški, pa ipak, uvijek hrabri.
Neće me kiše slomiti...

<	svibanj, 2020					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv