Mi nismo ni počeli. Što god ti vjerovao, u mom svijetu, ti si netko tko je tek trebao graditi svoje mjesto. Dobio si ga, dočekala sam te širom raširenih ruku i otvorena srca, s osmjehom. Sve tvoje strahove i brige, nesigurnosti. Udahnula lakoću i smijeh, zajedno smo to nekako...postavili na mjesto. No, jesu li to bili samo temelji jednog grada u pijesku kojeg je prvi val odnio u nepovrat?
Vjerojatno. I dugo je sve spavalo u meni potisnuto, uvjerena da me brine posao i sve ostalo...pa ipak, ono s čim se nisam željela suočiti bili su ti neki neizgrađeni gradovi...eh, koliko li su mogli biti divni...koja bi to bila sjećanja...
mene je tako lako izgubiti...
Opet sam se nakon što si se javio prepustila glazbi...napokon. I tuzi koja preplavljuje. S kime ću, ako ne s tobom, ikada, moći pričati onako...beskrajno dugo, beskrajno iskreno, beskrajno potpuno?
Je li to varka? Ili smo zaista pronašli nešto posebno? I zašto smo toliko brzo i toliko bolno nagazili na one najbolnije stvari jedno u drugome? Kao i uvijek, ne može mi biti žao što smo nakratko gradili te pješćane tvorevine...niti što si ti bio, nekako bliži od ikoga. Bez obzira na to što si začas postao najopasniji od svih...
Jednom će netko naići...na mene koja ne treba potvrde, koja na čezne, koja ne traga za ljubavlju...u onima koji ne dolaze. Na mene koja sebi vjeruje. Do tada...bio si nada...
Post je objavljen 21.05.2020. u 19:57 sati.