Marketing
staza Malog Princa...
Jučer smo ispenjali stazu Malog Princa, toliko prikladnog naziva. Nije bila najlakša, slobodno mogu reći da je do sad najzahtjevnija koju sam prošla (s usponom na Bili kuk). Do sad sam prošla ponešto veranja, svidio mi se uspon na Montokuc na Mljetu i Vihoraški put po bijelim stijenama kojem ovo malo i sliči ali je...dulje, teže, bajkovitije. Puhao je vjetar u početku, u silasku do ceste je padala i kiša, po skliskoj stijeni i siparu, kad su noge već bile umorne. Danas je muskulfiber tu, onako, konkretan. Stazu se prolazi 2,5 sata...samo 2,5 km udaljenosti. Naravno, hoda do tamo i natrag smo uz neka dodatna veranja i nafotkavanja hodali oko 9 sati.
Teško je u riječi pretočiti ono što smo tamo pronašli. Opet nisam uzela fotoaparat jer sam išla sa ekipom koju ne znam, ni tempo ni pravila, znala sam da će biti penjanja i da će mi možda smetati, a i kiša je bila moguća. Bilo mi je žao kad sam vidjela da bih stigla fotkati i da ima već jedan fotograf u grupi. No, ima nekoliko ok fotki i s mobitela, a ionako se doživljaj ne da prenjeti ni slikom ni riječima onako u potpunosti. Treba ga doživjeti i sam. Sa svojom interpretacijom.
Ovaj mi je itekako trebao, nakon svih prevrata i ograničenja i tuge što ne mogu tamo gdje najviše želim. Nakon niti pola sata u šumi sve neke svakodnevne brige i ludosti samo nestanu. Pojavi se ono zaigrano, slobodno i sretno dijete koje se svemu divi i čudi i voli. Smijali smo se u jednom trenu tako da su me boljeli i trbušnjaci i obrazi. Radili smo razne ludorije, verali se na svaku izvaljenu bukvu.Onaj strah od visine koji toliko spominjem, pa se ipak pitam da li je uopće bio prisutan kod mene u nekoj ozbiljnoj količini, sad je stvarno neznatan.
A ova staza opravdava svoje ime u potpunosti. Puna bajkovitih kutaka i toliko nevjerojatnih prirodnih tvorevina, prirode toliko silno predivne da te samo preseli u svijet u kojem samo postojiš. I smiješ se i dišeš prvi puta nakon dugo vremena i doslovno i preneseno. Svijet slobode i potpore...od ljudi oko tebe i od života samog. Ne znam kako to bolje opisati. Oni koji hodaju će znati, svi ostali...neka probaju. Ima nešto tamo gore što puni baterije bolje od ičega. I kroz umor odmara. Zdrav fizički umor i bistriju glavu. Ima onaj jedan citat; Into the mountains I go, to lose my mind and find my soul. To je vjerojatno to.
Staza je izazovna i teška...kao i život, ali i divna i čarobna...kao i šuma, kao i život. Neke ljude pratimo, neke podupiremo, neke savjetujemo, nikoga ne gubimo. Osim ponekad samih sebe i tog Malog Princa u sebi. Srećom, uvijek ga možemo ponovo sresti, možemo zastati i prestati zbrajati. Možemo brinuti za tu svoju ružu...možemo biti prijatelji sa lisicom. Nekako me najviše fascinirala ta lisica i stvaranje povjerenja, to pripitomljavanje u knjižici. Možda je još uvijek u mom životu baš taj dio ključan. A svi ti likovi, računali mi na njih ili ne, žive i putuju s nama. S kamena na kamen, kroz škrape i prolaze i kroz one obične dane u gradu i u poslu.
Nemojmo ih zaboraviti, njegovati ruže, stvarati prijatelje i putovati kroz ove naše dane s osmjesima na licu. Sve one teže staze nas tome nauče...bile šumske ili životne.
Post je objavljen 31.05.2020. u 14:59 sati.