so far away...

subota, 25.04.2020.

o hvatanju vlastitog repa

Kao zraka sunca za dvoje odbjeglih od vlastitih sudbina. Čudne se priče ispletu jednom kad pokušaš sve sa nekime s kim, možda nisi trebao ništa. Puno sam puta, još u nekim prije pričama bježala do svog spruda na Savi...i na sprudu se osjećala doma. Kakve to ptice sigurnost traže u toliko nestalnim krošnjama? Zašto je lakše vjerovati i prihvatiti nešto novo i nepoznato...nego ono u što si već uložio taj početni trud?

Da je barem, ikako, moglo drugačije...ne, nisam ja ni u jednom trenu bila spremna na to. Čekati nekoga, do točke kad ga mrziš jer ne dolazi, ne stigne, što već...nebitni su razlozi. Predugo sam sve to isto već jednom živjela. Tisuću puta, uvijek gotovo ista priča...što ne valja samnom?

Prebrzo se dajem? Premalo tražim? Ništa ne očekujem isprva, a zatim, očekujem natrag ovo uloženo? Očekujem da su ljudi hrabri i da donose teške odluke? Ili da me paze i budu tu za mene? A onda jedina i najteža odluka...kada se okrenuti...opet pada na mene.

Ili samo bježim? U startu biram nešto što...nema osnove za budućnost. Opet, prebrzo.

Prihvatit ću, ovoga puta, samoću za učiteljicu. Uporno joj se opirem, već toliko dugo...da je ta borba zaista izgubila smisao. I s njima sam...bila sama.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv