so far away...

subota, 28.03.2020.

boje sivila...

Siva, bijela i crna, nisu boje. Znaju svi koji imaju nešto znanja u ovim "vizualnim" strukama. Tehnički, te ne-boje nemaju svoje valne duljine svjetlosti već su tonovi koji ovise o jačini osvjetljenosti.

I kad...prevedemo sve to u neku duhovnu sferu...vrijedi isto...za one koji su tu skupili nešto znanja.
Moje crnilo ili sivilo (jer do crnila ipak ne dolazim tako često)...boji sve u te neke tmurne tonove.
Kao i svjetlost. A i svih nas isto tako. To si toliko dobro primjetio, a toliko ti nisam to željela priznati.
Ali evo, priznajem...da, kad posivim, posivi i sve oko mene. I zapravo, sve što vidimo i kako živimo ovisi samo o promatraču...o nama. Drago mi je da te zakonitosti polako počinje uvažavati sve više ljudi.

I da, strah me je. Koga nije? Neću mu, kao i stoput do sad (a imali smo mi gadnih obračuna) dati da ovlada samnom. I da me zaustavi u bilo čemu. Teško ga je priznati...promotriti, ispitati, suočiti se s njime...no, pred upornijima i taj se povlaći.
Da, zabrinuta sam, kako ćemo s poslovima. Ne, ne slušam vijesti. Ako i slušam, naletim na priloge o dobroti i organizaciji.
Ovo ću iskoristiti da opet nađem ona svoja mala zadovoljstva koja unose svjetlost u moje dane.
Ima ih dovoljno. Pojavili su se ljepši snovi. Nakon samo dva dana bez ljudi oko mene...u svojem miru i sigurnosti. Da, bilo je trenutaka kad sam taj mir nosila uokolo. Cilj je, postaviti ga na noge, sada, sama. Da bih kasnije i to, opet, mogla.

Tek iza toga, dolaze, one prave boje. Plavetnilo i sunce. Igra. I život...onakav kakav si priželjkujem.
Svi mi možemo...i živjeti i sanjati...u bojama.

nedjelja, 22.03.2020.

kraj ili početak?

Protreslo nas je, onako, dobrano.
Sve ono što smo smatrali stabilnim, prestalo je biti takvo.
Moj osobni potres trajao je već neko vrijeme. Kao i toliko puta do sad, osjećala sam i sanjala nešto neodređeno i prijeteće. Ne toliko neodređeno ako bolje razmislim. Mislila sam da je to samo ta meni uvijek teška veljača. Tek sad sam mirnija jer, ono najgore je možda ipak iza nas. Barem ja to tako osjećam.

U samom trenutku već sam prijateljici koja se budi zorom kao i ja plakala na telefon. Jer se bojim. Same sebe i onih koji su postali moji. I samoće i koječega. Iako se trudim naći poneki pozitivan trenutak, strah ne mogu ignorirati. Neizvjesno je, krhka nam je ova konstrukcija.

I neka je, možda sagradimo neku...ispravniju. Onakvu kakvu sanjamo mi, koji se ovdje ne osjećamo doma. Neku iskreniju, neku istinsku. Neku u kojoj svatko ima svoj prostor i slobodu i dom. Onaj dom koji ne gubiš ako se cigle uruše. Onaj koji je u srcu. Vlastitom i onima koje si dotaknuo.

Neko dulje vrijeme i živim u okružju koje je sličnije tome nego kaosu kapitalizma...iako me se ovaj itekako još dotiče. Nitko od nas ne zna do kad ćemo morati biti izolirani...neki od nas znaju, kako će beskrajno lijepo biti uživo vidjeti lica koja su nam nedostajala.
Neki se pitaju kako im je obitelj...neki će sada više mariti da tu obitelj posjete. Jer, sada, možda ne mogu.
Neki se pitaju je li ovo posao koji žele...neki su sretni da će ga i dalje imati.
Apsolutno svaku situaciju možemo gledati sa tisuću različitih perspektiva...i sami biramo s koje ćemo.

Biram vidjeti prirodu i život kako nam daje...nešto ozbiljniju opomenu.
Biram vidjeti ljude koji brinu i koji pitaju kako sam. Vidjeli se ili ne...sada.
Biram vidjeti oglase ljudi koji pomažu nepoznatima.
Biram vidjeti one koji i dalje rade, neumorno.
Biram vidjeti dobrotu.

subota, 07.03.2020.

dvije strane istog novčića

Čudno je to. Netko te živcira do neba i natrag zbog istih onih stvari koje itekako nosiš u sebi.
Presavršen si jednostavno. Tako pun obaveza, sav prezaposlen i u svemu super. Teško se nositi s tim da nisam ja ta koja je u svemu bolja. Teško je podnjeti da te netko ispravlja u onome u čemu se smatraš doma. Ego se lomi samo tako i bolno zamjera.

Ne odreagirati isto kao i svaki puta do sad? Gotovo nemoguće.
Ne poželjeti da .... nekuda skupa sa svojom pameću i analizama i činjenicom da me čitaš kao knjigu? Sve one fusnote s kojima se nitko nikada nije zamarao. Ne biti ljuta i ljubomorna na ono što ti imaš, a ja sam sama odabrala ne imati. Nije me nitko tjerao, nije me nitko ostavljao po strani baš toliko da ne bi napravila ono što sam željela.

Otkud ti drskosti reći mi baš sve prave stvari?
I gurkati me, nikako ne tjerati jer to samo otvara vrata pakla moje vlastite mržnje prema svakoj prisili...da napokon napravim barem ponešto od onog straaaašnog popisa vlastitih snova?
Bez obzira na nas.

Ne, mi nismo imali baš nikakve šanse...i imamo apsolutno sve. I zato vjerujem da...čak i ako izađem iz te svoje proklete zone komfora i napravim hrabre poteze...ti ćeš biti s one druge strane.
Kako? Ne znam.

A kao što ja obično radim s dragim ljudima...znao si prije mene što mi treba.

četvrtak, 05.03.2020.

wanderer

I followed you to the depths of destruction...
searched behind the rainbow...
Climbed every mountain
and whispered to the sea...

My name was winter
I was cold as a weapon...

My friend was the wind...
I never found peace

I left everything behind...
bit to the bone, took the poison

I was playing roulette
on a carousel of this life

I never found
the reason behind the craziness

I'm quitting the game...that wasn't meant for the wanderer I always was...
If nothing else...

<	ožujak, 2020					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv